Jastvo je cilj našega života, jer ono je najpotpuniji izraz te sudbinske kombinacije koju nazivamo individualnošću...

Problem je u esenciji fenomena: ironija je slabost, sama nemogućnost konfrontacije, ona komentira ali ne direktno, ne sukobljava se. Ironija je igra, ona obilazi oko stvari, ali se ne sudara s njima, ne ulazi u konflikt. Ona zato ne može biti rješenje, jer od prividnoga, početnog lijeka spram surovosti, doslovnosti i laži stvarnosti, samo postaje simptomom. Što stvarnost postaje gorom, to i ironija sve više raste. Danas se to najbolje može pročitati: nevidljivi navodnici u govoru, koji su postali boljka do te mjere da se i ne vide više, iskazivanje obrnutog, vječni podsmijeh, sve to svjedoči o nestalnosti, to jest o prisustvu relativnog mišljenja. Problem je u tome što ironija govori da nešto nije tako, ali pritom ne kaže niti zna reći što jest, ili kakvo bi moralo biti, makar i indirektno, i onda kad treba. U krajnjoj konzekvenci, ironija isključuje i mogućnost istine što onda znači i ikakve moralne izvjesnosti.

Odgajan najprije u prizoru ljepote, koja je bila moje jedino bogatstvo, počeo sam živjeti punim životom. Zatim su došle bodljikave žice, hoću reći tiranije, rat, policija, vrijeme pobune. Valjalo se podvrgnuti pravilima noći: ljepota dana bila je samo uspomena. I u ovoj blatnjavoj Tipasi čak se i sjećanje izbrisalo. Bila je zaista riječ o ljepoti, punoći ili mladosti! Pod svjetlošću požara svijet je iznenada pokazao svoje bore i svoje rane, stare i nove. Ostario je u jednom jedinom mahu, a i mi s njim. Znao sam vrlo dobro da onaj polet što sam ga ovamo došao tražiti podiže samo onog koji ne zna da će poletjeti. Nema ljubavi bez malo nevinosti.

S jedne strane smrt je posvuda, preplavljeni smo vijestima o smrti, slikama mrtvih; za smrt u tom smislu ne postoje granice, masovna je, sveprisutna, neiscrpna. No to je smrt kao koncept, smrt bez tijela, smrt kao misao i slika, smrt kao misaoni pojam. Ta smrt izjednačuje se s riječju "smrt", ona je ono bestjelesno o čemu se govori kad se upotrijebi ime umrle osobe. Jer dok se ime kad je osoba živa odnosi na rijelo, na to gdje se nalazi, što radi, ime se odvaja od tijela kad osoba umre i ostaje sa živima, koji kad spomenu to ime uvijek misle na ono što je osoba bila, nikad na ono što je sad, tijelo koje negdje leži i trune. Taj aspekt smrti, onaj koji pripada tijelu i konkretan je, fizički, materijalan, ta se smrt skriva s tolikom brižnošću da to graniči s mahnitošću...

Povijesni duh i umjetnik žele obnoviti svijet. Ali umjetnik, kojega obavezuje njegova priroda, poznaje svoje granice koje povijesni duh ne poznaje. Zato je kraj ovoga posljednjeg tiranija, dok je strast prvoga sloboda. Svi oni koji se danas biju za slobodu bore se u stvari za ljepotu. Naravno, nije riječ o obrani ljepote radi nje same. Ljepota se ne može lišiti čovjeka i mi ćemo svojem vremenu vratiti njegovu veličinu i spokojnost samo ako ga budemo slijedili i u njegovu zlu udesu. Nikada više nećemo biti osamljeni. Ali ništa manje nije istinito da se čovjek isto tako ne može lišiti ljepote, a upravo se naše doba pretvara kao da za to ne želi znati.

Često se, čak i unutar istog naroda, događa da domovina jednih negira domovinu drugih. Iz toga se rodilo bezumlje koje je Europu danas pretvorilo u pepeo. Despoti prerušeni u patriote nameću retoriku svojih mitova i mudruju da izvan njih ne postoji ljubav prema domovini. (...) Jednoga će dana netko morati skupiti hrabrost da monopol nad domovinom otme tim varalicama i vrati je slobodnim ljudima, onima koji granice zacrtavaju idejama, a ne bodljikavom žicom.

Ime je u finskom jeziku neosvojivo, skriva se u mnogostrukim deklinacijama njegovih petnaest padeža, a tek rijetko pušta da ga se zatekne u nominativu. Jer finski ne voli pojam subjekta koji vrši radnju. Nitko na ovom svijetu ne vrši ništa, sve se događa samo jer se mora dogoditi, a mi smo tek jedna od mnogih stvari koje su se mogle dogoditi. U finskoj rečenici riječi se grupiraju oko glagola kao sateliti oko nekog planeta, a subjektom postaje ona koja se najviše približi glagolu. U europskim jezicima rečenica je ravna crta. U finskom je ona krug unutar kojeg se nešto događa. U našem jeziku svaka je rečenica dovoljna sebi samoj, u drugima joj treba neki diskurs da bi postojala, inače ne znači ništa.

”Još jedan savjet”, rekao je. ”Kao čovjek, ne kao liječnik. Budući da je jezik majka, nađite si neku ženu. Od žene dolazimo na ovaj svijet, od majke učimo govoriti. Zaljubite se, prepustite se. Ugasite mozak i otvorite srce. Morat ćete se zaljubiti u neki glas i u sve riječi koje ćete čuti da vam izgovara.”

„Doktore, vjerujete li da postoji duša?“
Marinus se pripravlja, kako očekuje činovnik, na naobražen i teško dokučiv odgovor. „Vjerujem.“
„Gdje se onda...“ Jacob pokaže na nevrijedan, profani kostur „...ona nalazi?“
„Duša je glagol,“ nabode doktor upaljenu svijeću na šiljak, „a ne imenica.“

... u Tipasi sam ponovno otkrivao da treba sačuvati u sebi netaknutu svježinu, izvor radosti, voljeti dan koji izmiče nepravdi i vratiti se u borbu s tom osvojenom svjetlošću. Ovdje sam ponovno našao staru ljepotu, mlado nebo, i odmjeravao sam svoju sreću, shvaćajući napokon da me sjećanje na to nebo nije nikada napuštalo, ni u najgorim godinama našeg ludila. Upravo ono me je konačno spriječilo da očajavam. (...) Svijet je ovdje započinjao svakog dana iznova, u uvijek novoj svjetlosti. O, svjetlosti! (...) Ovo posljednje pribježište bilo je također naše, sada sam to znao. Shvaćao sam napokon da usred zime u meni postoji nepobjedivo ljeto.

Naša je kobna pogreška što tražimo trajne rajeve. Zadovoljstva koja se ne troše, trajne privrženosti, nježnosti koje imaju vitalnost lijana: drvo umire, ali njihove isprepletene stabljike nastavljaju se zelenjeti. Zbog te opsjednutosti trajanjem propuštamo tolike kratkotrajne rajeve, jedine kojima se možemo približiti tijekom svog munjevitog smrtničkog putovanja. Njihov sjaj često se pojavljuje na tako skromnim i prolaznim mjestima da se tu odbijamo zaustaviti. Radije svoje snove gradimo od granitnih blokova desetljeća. Vjerujemo da ćemo biti dugovječni poput kipova.

A ipak svi koji se vole prvo jedno drugome pričaju svoje priče. Bez te bismo inventure vlastite nutrine ostali slijepi za život. Trebamo drugoga kako bismo vidjeli sebe.