Često se, čak i unutar istog naroda, događa da domovina jednih negira domovinu drugih. Iz toga se rodilo bezumlje koje je Europu danas pretvorilo u pepeo. Despoti prerušeni u patriote nameću retoriku svojih mitova i mudruju da izvan njih ne postoji ljubav prema domovini. (...) Jednoga će dana netko morati skupiti hrabrost da monopol nad domovinom otme tim varalicama i vrati je slobodnim ljudima, onima koji granice zacrtavaju idejama, a ne bodljikavom žicom.

Ime je u finskom jeziku neosvojivo, skriva se u mnogostrukim deklinacijama njegovih petnaest padeža, a tek rijetko pušta da ga se zatekne u nominativu. Jer finski ne voli pojam subjekta koji vrši radnju. Nitko na ovom svijetu ne vrši ništa, sve se događa samo jer se mora dogoditi, a mi smo tek jedna od mnogih stvari koje su se mogle dogoditi. U finskoj rečenici riječi se grupiraju oko glagola kao sateliti oko nekog planeta, a subjektom postaje ona koja se najviše približi glagolu. U europskim jezicima rečenica je ravna crta. U finskom je ona krug unutar kojeg se nešto događa. U našem jeziku svaka je rečenica dovoljna sebi samoj, u drugima joj treba neki diskurs da bi postojala, inače ne znači ništa.

”Još jedan savjet”, rekao je. ”Kao čovjek, ne kao liječnik. Budući da je jezik majka, nađite si neku ženu. Od žene dolazimo na ovaj svijet, od majke učimo govoriti. Zaljubite se, prepustite se. Ugasite mozak i otvorite srce. Morat ćete se zaljubiti u neki glas i u sve riječi koje ćete čuti da vam izgovara.”

„Doktore, vjerujete li da postoji duša?“
Marinus se pripravlja, kako očekuje činovnik, na naobražen i teško dokučiv odgovor. „Vjerujem.“
„Gdje se onda...“ Jacob pokaže na nevrijedan, profani kostur „...ona nalazi?“
„Duša je glagol,“ nabode doktor upaljenu svijeću na šiljak, „a ne imenica.“

... u Tipasi sam ponovno otkrivao da treba sačuvati u sebi netaknutu svježinu, izvor radosti, voljeti dan koji izmiče nepravdi i vratiti se u borbu s tom osvojenom svjetlošću. Ovdje sam ponovno našao staru ljepotu, mlado nebo, i odmjeravao sam svoju sreću, shvaćajući napokon da me sjećanje na to nebo nije nikada napuštalo, ni u najgorim godinama našeg ludila. Upravo ono me je konačno spriječilo da očajavam. (...) Svijet je ovdje započinjao svakog dana iznova, u uvijek novoj svjetlosti. O, svjetlosti! (...) Ovo posljednje pribježište bilo je također naše, sada sam to znao. Shvaćao sam napokon da usred zime u meni postoji nepobjedivo ljeto.

Naša je kobna pogreška što tražimo trajne rajeve. Zadovoljstva koja se ne troše, trajne privrženosti, nježnosti koje imaju vitalnost lijana: drvo umire, ali njihove isprepletene stabljike nastavljaju se zelenjeti. Zbog te opsjednutosti trajanjem propuštamo tolike kratkotrajne rajeve, jedine kojima se možemo približiti tijekom svog munjevitog smrtničkog putovanja. Njihov sjaj često se pojavljuje na tako skromnim i prolaznim mjestima da se tu odbijamo zaustaviti. Radije svoje snove gradimo od granitnih blokova desetljeća. Vjerujemo da ćemo biti dugovječni poput kipova.

A ipak svi koji se vole prvo jedno drugome pričaju svoje priče. Bez te bismo inventure vlastite nutrine ostali slijepi za život. Trebamo drugoga kako bismo vidjeli sebe.

No, da se vratimo Powysu i njegovom savjetu da, ipak, usprkos tupostima svih škola, prije svega čitamo klasike, pisce koji su već dugo među nama. Izdržali su udare valova vremena i uronjeni u njihove rečenice zapravo uranjamo u brižljivu atmosferu pročišćenog ukusa vjekova te ujedno i stječemo nešto od jedinstvenog Shakespeareovog ili Proustovog osjećaja za svijet. (...) A čitanje ovakvih autora u nas unosi nešto od njihova strahovita osjećaja života. Powys nije prestajao naglašavati ovu činjenicu, ovaj veliki rast duše, kao blagodaran rezultat čitanja. U tom samokultiviranju – jer bez pelcerizacije, bez kalemljenja, sve je unaprijed osuđeno na propast – vjerojatno je srž čitanja. Čitaš i rasteš. U svim smjerovima. Jednostavno.

Didier mi je u jednom od svojih ponoćnih, dugačkih, nepovezanih predavanja rekao da je san mjesto gdje se susreću želja i strah. Kad su želja i strah istovjetni, rekao je, san nazivamo noćnom morom.

Prikupivši tisuće priča, spremna sam tvrditi da je ovo činjenica: duboki osjećaj ljubavi i pripadanja neumoljiva je potreba svake žene, muškarca i djeteta. Mi smo biološki, kognitivno, fizički i duhovno programirani da volimo, da budemo voljeni i da pripadamo. Ako te potrebe nisu ispunjene, ne funkcioniramo onako kako bismo mogli. Slamamo se. Raspadamo se. Odumremo. Patimo. Povređujemo druge. Razbolimo se. Svakako da postoje i drugi uzroci bolesti, obamrlosti i patnje, ali nedostatak ljubavi i pripadanja uvijek vodi patnji.

Ljepota ju je uspijevala zaustaviti u trenutku. "Razlika između trenutka i trena." (...) Takav je trenutak osobit. Kratkotrajan i uistinu od ovoga svijeta, kao i svaki trenutak; prolazan, kao svi trenuci; pripada prošlosti, kao i svaki trenutak u sljedećem trenutku. Pa ipak, presudan je i ispunjen vječnim. Takav trenutak trebao bi imati određeno ime; nazovimo ga stoga Puninom vremena.

Znam da će vam ovo biti teško, ali je prije ili poslije neizbježno, a meni je draže umrijeti živa.