Baković, Topić, Horvat Čeč i Vidaić - Biti pjesnik je nužnost onima koji pišu

Razgovarala Stanislava Nikolić Aras

Sanja Baković, Nada Topić, Željka Horvat Čeč i Martina Vidaić u zajedničkom razgovoru govore o uzorima, poeziji i stausu pjesnika. Sve četiri pjesnikinje gostuju na predstojećem književnom festivalu Kalibar koji će se održati u Zadru od 21. do 23. rujna.


* Biti pjesnik! Luksuz ili nužda?

Željka Horvat Čeč: Biti pjesnikom je potreba koja se često predstavlja kao luksuz. No, biti pjesnikom nije nikako luksuz, barem ne u onom financijsko/društvenom kontekstu u kojem se ta riječ najčešće koristi. Ako riječ luksuz promatramo kao općenito “nešto više, raskoš“, tada je poezija svakako luksuz koji moramo priuštiti svome umu (srcu, duši, kakogod tko želi).

 

Željka Horvat Čeč 



Sanja Baković: Biti pjesnik je nužnost onima koji pišu, ti nesretnici ne mogu drugačije, nisu tako odlučili, proklelo ih nešto… Znalo mi se dogoditi da čujem “lako je tebi, ti si pjesnikinja“. Dakle, pisanje pjesama izvana često djeluje kao neka vrsta luksuza, povlastice na drugačiju percepciju stvari.

Nada Topić: I jedno i drugo. Biti pjesnikom je luksuz jer pisanje zahtijeva vrijeme, mnogo vremena (čitaj: dokolice) za koje se treba izboriti, odnosno oteti ga nečemu drugom. Ali i nužda za svakoga tko je u sebi otkrio pjesnika i dopustio mu da piše.

Martina Vidaić: Nužda koja je luksuz, i obratno.


* Mislite li da u svojoj poeziji/prozi izražavate nešto što je tipično za Hrvatsku danas?

Željka Horvat Čeč: Ne znam. To bi možda trebalo pitati kritičare i/ili čitatelje.

Sanja Baković: Tko bi mogao tome umaknuti, temama o patrijarhatu, siromaštvu, izmještenosti, kamen-stini-maslini, domoljublju; polaritetima provincijalno-urbano, sjever-jug, lijevo-desno, muško-žensko… ali sad prekoračujem granice Hrvatske, dosta, dosta… U ovaj “lijeponaški“ prostor stavljeni smo nekom vrstom usuda i pjesniku je nemoguće izbjeći “naše“ teme.

 

Sanja Baković 



Nada Topić: Teme o kojima pišem univerzalne su i nisu nužno vremenski ni prostorno određene pa se tako u njima može, a i ne mora zrcaliti i sadašnji hrvatski trenutak. Baš sam ovo diplomatski odgovorila.

Martina Vidaić: Može se reći, određenu melankoliju.


* Čitate li radije intimističku liriku ili socijalnu i ludičku?

Željka Horvat Čeč: Čitam i jedno i drugo i treće i četvrto. Naravno, odabir uvijek ovisi o trenutnom psihičkom stanju i kontekstu.

Sanja Baković: Sve čitam. Može sva poezija, samo da je dobra! Jednako me oduševljava Ann Carson s “Ljepotom supruga“ i afroameričke pjesnikinje i pjesnici s temama o obespravljenim ženama i muškarcima crne rase, pa naš Boris Maruna kojem Hrvati idu na jetra… sve, ljubav, aktivizam, politika… u dobrom poetskom ruhu.

Nada Topić: Čitam mnogo i svašta, ali preferiram intimističku poeziju i prozu.

 

Nada Topić 



Martina Vidaić: I intimističku i socijalnu i ludičku, ako je dobra.


* Mislite li da onime što radite makar malo mijenjate svijet oko sebe?

Željka Horvat Čeč:
Uvijek mi je zvučalo veliko to mijenjati svijet. Velika je to stvar i mislim da bismo svi mi to voljeli, mijenjati svijet na bolje. No, bojim se da to ne ide tako lako. Ne možemo pisanjem knjiga, trenutno u ovo vrijeme kada je knjiga na margini, napraviti neki veliki novi big bang. Ali ono što sigurno knjige mogu, mogu utjecati na pojedinca, mogu potaknuti čitatelja da razmisli o nečemu, promisli o sebi, a to je velika stvar. Kada dobijete povratnu informaciju čitatelja koji je promišljao dok je čitao vašu knjigu, pa na kraju krajeva, da, evo možda se pomaknuo nečiji mali svijet i mislim da nema boljeg posla u tom trenu nego biti pisac.

Sanja Baković: Najviše vjerujem u promjene na razini pojedinca, u intimno. Ne zavaravam se da išta mijenjam, ništa veliko. Ponekad mi prijatelji, znanci i rijetki čitači poezije znaju reći da su ih dotakle neke pjesme, da su se prepoznali, da su kroz te stihove proživjeli i probavili nešto svoje, da su još dugo o tome kontemplirali… to smatram velikim činom, istinski susret čitatelja s tekstom.

Nada Topić: Pisanje nije jedino što me određuje, bavim se različitim stvarima koje mi se čine smislenim i korisnim. Vjerujem da kroz sve što radim mijenjam sebe, a ta promjena se onda mora odraziti i na moje okruženje, kao efekt leptira, ako leptir zamahne krilima u Pekingu, može uzrokovati uragan na Floridi, tako nekako. Nadam se da moje meškoljenje u Solinu ipak nije imalo nikakve veze s poplavom u Zadru.

Martina Vidaić: Ne znam koliko moja poezija utječe na bilo koga, ali mislim da poezija općenito može promijeniti način na koji razmišljaju pojedinci, koji onda mogu utjecati na zajednicu. Poezija je neka vrsta pobune unutar režima jezika, a to može utjecati na ljudsku percepciju svijeta.

 

Martina Vidaić 




* Mislite li da su pjesnici nepravedno zapostavljeni u društvu s obzirom na ugled i status?

Željka Horvat Čeč:
Mislim da jesu, i to ne samo zapostavljeni, nego apsolutno marginalizirani, usudim se reći čak ponekad i “ismijavani“, često zbog nedostatka financijskog inputa, što je užasno. Mislim da je problem jedno opće zapostavljanje umjetnosti na našim prostorima. Kultura, nekada promatrana kao civilizacijski iskorak, odnosno ono što čini civilizirani svijet, danas je marginalizirana i postavlja se pitanje gdje mi s takvim stavom kao “društvo“ idemo.

Sanja Baković: Jasno da su zapostavljeni. Nikakve koristi od njih, ne proizvode, ne grade, ne podižu BDP, ne privlače turiste, ne pune proračun, šta će nam još i ti pjesnici? Što s njihovim pjesmama? Ovo je konzumno vrijeme koje nema svijest o tome da više od svega treba baš poeziju kao lijek, kao način da se vrati u prostor bivanja.

Nada Topić: Bojim se da su ne samo pjesnici, nego svi umjetnici i intelektualci davno izgubili zvjezdani status, barem u našem društvu. Javni prostor preplavila je politika i senzacionalizam najgore vrste, a kultura i znanost su na marginama. Ipak u tim rubnim prostorima, daleko od reflektora, događaju se lijepe i važne stvari, mi smo mala zemlja, ljudi se poznaju, znaju što tko radi, piše, stvara.

Martina Vidaić: Pjesnici su svakako na marginama, ali to je za mene dobar položaj, s kojeg se sve bolje vidi i više je slobode. Ugled i status su opasne kategorije.

 




* Na čiju biste radionicu kreativnog pisanja išle da možete? Od svih pisaca svih prostora i vremena.

Željka Horvat Čeč:
Ovo pitanje je najbolje pitanje u intervjuima dosad ☺ Razmišljam već dva dana i svađaju se u meni Shakespeare, Harms, Jelinek, Dostojevski, Bernhard… ijela ekipa, i na kraju iskočila ona; Virginia Woolf. Definitivno bi to bila Virginia Woolf.

Sanja Baković: Emily Dickinson, ali ta je veličanstvena pjesnikinja i sama živjela toliko povučeno i samozatajno, da sumnjam da bi držala radionice. I Adrienne Rich, svakako… ako bi se moglo birati.

Nada Topić: Teško pitanje. Ciklus takvih radionica morao bi trajati beskrajno dugo, počeo bi s božanskom grčkom pjesnikinjom Sapfom u 7. stoljeću prije Krista i završio sa zadnjom sjajnom autoricom koju sam čitala Luciom Berlin. Zapravo, nikad ne bi završio. Radionicu pisanja koju bi vodio Italo Calvino sigurno bih pohađala dvaput. Ali učiti od velikih književnica i književnika može se i na daljinu, zato dok ne počnu držati radionice, čitam ono što su napisali.

Martina Vidaić: Teško da bih išla na radionicu kreativnog pisanja, previše sam književno svojeglava za to, ali voljela bih recimo da mi Kafka da par savjeta.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu