Čekajući Roberta Capu

Susana Fortes
Čekajući Roberta Capu

Ljubavna i povijesna priča koja je za autoricu bila prevelik zalogaj

25.07.2013. | Ilina Cenov | Ocjena recenzenta: 3,5

Sredina je 30-ih godina prošlog stoljeća. Kozmopolitski, dekadentan i uzbudljiv Pariz toga vremena vrvi interesantnim i živopisnim likovima, raznim glumcima, piscima, pjesnicima, fotografima... Istovremeno, vrvi i židovskim izbjeglicama iz onih dijelova Europe, u kojima se već osjeća gorak okus galopirajućeg nacizma. Miris skorašnjeg velikog svjetskog rata širi se Europom. Kao uvertira istome, započinje Španjolski građanski rat.

U tom osebujnom vremenu i u tom osebujnom Parizu, spletom određenih okolnosti, sreću se Gerta Pohorylle, dvadesetšestogodišnja Židovka, izbjeglica iz Njemačke, i koju godinu mlađi mađarski fotograf André Friedmann, također židovski izbjeglica. Gerta i André ubrzo započinju strastvenu ljubavnu vezu. Gerta se ne zaljubljuje samo u šarmantnog i karizmatičnog Mađara, koji je “imao onu bezazlenost dječaka koji se igraju da su junaci“, već i u umjetnost fotografije, kojoj je on počinje strpljivo podučavati. Kako bi Friedmannove fotografije postigle što višu cijenu, a njih dvoje moglo živjeti ne razmišljajući hoće li imati dovoljno novca za sljedeći obrok, sposobna i inovativna Gerta smišlja lik američkog fotografa i playboya, bogatog i iznimno talentiranog Roberta Cape. André u potpunosti preuzima identitet misterioznog Cape, dok Gerta postaje Gerda Taro. Pod tim ih je imenima i povijest upamtila...

Španjolska je spisateljica Susana Fortes kao okosnicu svoga romana uzela ljubavnu i životnu priču jednog od najpoznatijih fotografskih (i ljubavnih) parova, koji će u povijesti ratnog fotoreporterstva ostati zapisani kao fotografi koji su promijenili njegovu bit i smisao. Naime, do tada su ratni fotoreporteri svoje fotografije snimali sa sigurne udaljenosti, dok se Capa i Taro beskompromisno, hrabro i gotovo suludo bacaju u samu srž ratnih zbivanja, u potrazi za savršenim kadrom. Na taj je način nastala jedna od najpoznatijih fotografija Španjolskog građanskog rata, “Vojnikova smrt“, koju je snimio Capa, uhvativši točan trenutak kad je vojnika pogodio smrtonosni metak.

Međutim, njihova beskompromisnost i hrabrost bili su i razlog zbog kojeg su i Robert Capa i Gerda Taro izgubili svoje živote. Stradali su svaki u svom ratu, s gotovo dvadeset godina razlike, kad im je konačno ponestalo sreće, za koju je Capa uvijek tvrdio da je “nešto što se nosi zalijepljeno za đon cipela. Imaš je ili nemaš“. Gerda Taro je poginula kao prva fotoreporterka stradala u ratu, i to 1937. u Španjolskoj, a on 1954. godine u Vijetnamu.

Dakle, Susana Fortes je napisala knjigu ne samo o jednom od najintrigantnijih i najkarizmatičnijih povijesnih parova, već i o jednom od najzanimljivijih povijesnih razdoblja, tridesetim godinama prošlog stoljeća. Kao da to nije bilo dovoljno, piše i o nevjerojatnom Parizu tog vremena, ali i o krvavom i brutalnom građanskom ratu u Španjolskoj. Međutim, posebnoj, zanimljivoj i drugačijoj priči usprkos, Fortes nije napisala odličan, već tek solidan roman.

Kao prvo, ljubavna priča ovo dvoje osebujnih umjetnika je, najblaže rečeno, mlaka. Spisateljica se, u opisivanju ljubavi Cape i Taro, vrlo vješto koristi rječnikom ljubavnih romana iz ženskih časopisa, tako da je sve prepuno melodramatike, obilno zaliveno mjesečinom, lahorom, gledanjem u oči (netremice, naravno, kako drugačije?) i stalno se svugdje provlači ta nesretna sudbina koja (ne) proteže mostove... Opisi seksualnih odnosa osobno su mi bili ne samo bespotrebni, već i toliko isforsirani i zapravo sam imala dojam da, na određeni način, pojeftinjuju ovaj roman. Uglavnom, meni poprilično neizdrživo (a poprilično neizdrživo i muškom primjerku moga kućanstva, koji ipak nije pokazao moj stupanj otpornosti i upornosti, te je knjigu ostavio nepročitanom nakon 50-ak stranica, uz kolutanje očima. Pouka: ne davati muškarcima).

Međutim, da se ne bi sve činilo tako crno, za one koji vole ljubavne romane (a kao što se da zaključiti iz prethodnih rečenica, u tu skupinu ne spadam, tako da dozvoljavam da sam i prekritična), ljubavni roman sa stvarnim protagonistima i u uzbudljivom povijesnom vremenu se i ne čini tako loš izbor. Jedino, za razliku od uobičajenih ljubavnih romana, ovaj baš i nema sretan kraj...

Ako “Čekajući Roberta Capu“ promatramo kao povijesni roman, ni tu nećemo baš biti posve sretni. Čitajući ga, imala sam dojam da nam spisateljica ipak nije dovoljno opisala taj dekadentni Pariz iz sredine tridesetih. Spominje ona, doduše, i kvartove, i kafiće, i ina druga zanimljiva mjesta. Spominje i različite povijesne likove, koji su nastanjivali Pariz u to vrijeme, ali to je sve. Ona ih samo spominje. Sve mi se to učinilo vrlo plošnim, kao dvodimenzionalna kulisa, nedostojna jednog grada, toliko bogatog poviješću i kulturom, da je i sam gotovo postao umjetničko djelo.

Što se tiče Španjolskog građanskog rata, tu je situacija ipak malo bolja. Taj je rat najbolje opisan, najdetaljnije i najdublje, s podrobnim opisima ratnih druženja (jer se ljudi uvijek druže, uvijek nastoje živjeti, bez obzira na tragičnost situacije u kojoj su se našli) i realnim opisom ratnih akcija i rizika koje su poduzimali Capa i Taro, ne bi li snimili najekspresivniju ratnu fotografiju. Međutim, i tu postoji jedan mali problem. Naime, vrlo vjerojatno je prosječan hrvatski čitatelj čuo za spomenuti rat. U najboljem će slučaju moći nabrojati reference poput Picassove “Guernice“ ili Franca, ali detaljnije od toga? Sumnjam. (Kao što sumnjam da će prosječni Španjolac točno znati tko je s kim ratovao na Balkanu i zašto, kad ni meni sve nije uvijek u potpunosti jasno). Fortes nas vrlo temeljito zasipa određenim detaljima i događajima iz Španjolskog građanskog rata, bez da prosječnog čitatelja uputi u barem osnovne povijesne činjenice vezane za taj rat. Moram priznati, da mi u pomoć nije priskočila Sveta Wikipedija, do samog kraja knjige ne bih znala tko je tu koga i zašto.

Najbolje od ovoga romana je fragmentarna struktura romana, u kojoj je spisateljica savršeno ispreplela prošlost, sadašnjost i budućnost, stavljajući se u ulogu sveznajućeg pripovjedača. Time nam potencira dinamičnost i uzbudljivost, posebno brojnim referencama na buduće fotografske podvige preživjelog Cape, knjige koje će tek napisati, osnivanje prve agencije za freelance fotografe na svjetskom nivou, itd... Zapravo, sve ono u čemu bi u budućnosti zasigurno rado sudjelovala i Gerda Taro, da nije tako tragično skončala (ja ću reći i bespotrebno, jer mi u ratnom stradanju nema ništa romantično i uvijek je posve suvišno).

Dakle, roman “Čekajući Roberta Capu“ nije nedvosmisleno i jasno klasičan ljubavni roman. Nije niti povijesni, a nije niti nešto treće, što god to moglo biti. Za Susanu Fortes je ova tema, i ovo dvoje vrlo dominantnih i, sudeći prema povijesnim činjenicama, zahtjevnih protagonista, po mom mišljenju, ipak bio prevelik zalogaj. Ne mogu reći da je spisateljica totalno upropastila jednu bogatu i zanimljivu temu, jer nije baš tako, ali u svakom ju je slučaju nedovoljno duboko i nedovoljno temeljito obradila. Da li je razlog tome nedostatak vremena provedenog u istraživanju, nedostatak spisateljskog iskustva ili nešto treće, ostaje otvoreno pitanje. Ono što me u romanu osobno najviše zasmetalo jest stanovita ambivalentnost između prejednostavnog, melodramatičnog i “ljubičkog“ stila pisanja i vrlo teške i zahtjevne teme, koja isprepliće stvarne povijesne činjenice i fikciju, pa kao takva, traži puno ozbiljniji pristup.

Na koricama ove knjige stoji preporuka HarperCollinsa (izdavačke kuće), kako je Fortes napisala roman u stilu “Engleskog pacijenta“ Michaela Ondaatjea. Ne slažem se s time. Ako tražite ljetnu literaturu, koja vam, za razliku od većine “ljetne literature“, neće zauvijek uništiti određen broj moždanih stanica, nego ćete čak i nešto naučiti, onda je ovo dobar izbor. Ukoliko, s druge strane, želite čitati nešto sjajno, poetično i dirljivo, kao što je spomenuti “Engleski pacijent“, onda će moj savjet biti da ipak uzmete “Engleskog pacijenta“!

Prava za film, prema romanu “Čekajući Roberta Capu“, nedavno je kupio proslavljeni redatelj Michael Mann. Njegov mi je film “Posljednji Mohikanac“ i dalje, nakon valjda deset gledanja kroz gotovo dvadeset godina, jedan od najdražih filmova uopće. Postoji nada da se kroz film i dojam ove ljubavne priče na neki način popravi. Uvijek kukamo kako je neki film opet, oj crni živote, “ubio“ knjigu. Ovaj je, napokon, možda spasi.


 

 

 

Facebook komentari

Novo u katalogu