Ima tu Sv. Duha, kao u Danijela Dragojevića, ali i strašnog očaja, kao u Ujevića. A i nježnosti i munjevitosti generacije rođene osamdesetih. Marko Pogačar je čudo, nije potpuno jasno tko je, tko ga je smislio i zašto, očito je tek da je tu, centralan: “teško je reći što započinje, svjetlost koja iznutra / puzi zidovima liježe tihe travanjska sjene / tikve cvjetaju, hrđa se runi…” Nakon čitanja ove izvrsne knjige ipak osjećam iskreno žaljenje. Žao mi je što Kant i Derrida nisu živi. Jer da je živ Kant, vidio bi gdje je griješio. Uvidio bi da, čistoći & praktičnosti uma usprkos, nije bio u stanju nasamariti običnog mačka. Na kraju, ova je knjiga raspametila obojicu mene: u njoj smo uživali i ja i ne-ja.
Podijeli na Facebook
