Dragi život

Alice Munro
Dragi život

Alice Munro oprostila se od nas uz okrutnost i - oprost

12.03.2014. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Ako bih morala odabrati samo jednu riječ koja opisuje posljednju zbirku priča Alice Munro, "Dragi život" (OceanMore, 2013.), onda bi to bila - okrutnost. Prvu zbirku priča prevedenu u nas, "Služba, družba, prošnja, ljubav, brak" naslovila bih - žene; drugu, "Previše sreće", oprostite na izrazu, a i nije moj - previše jebene sreće. (Ona naprosto ne stane u jednu riječ.)

U trećoj je ta okrutnost toliko prisutna da pomišljam da je Alice Munro, u dubini svoje spisateljske prirode, zapravo podmukla. Ne zlobna, ali - odakle ta upornost da se bilježe sve te životne tragedije, nenadani obrati sudbine, koji redovito ne idu u korist naših junaka? Zašto izgubljene starice moraju ispasti i senilne, odane ljubavnice još i opljačkane (kao da nije dovoljno što su druge), a djeca u glavi nositi misli o tome kako bi mogla, iz čiste obijesti i nesanice, udaviti mlađu sestricu, koja spava na krevetu ispod?

Ne mislim da je život podmukao, ne vjerujem u to. Nekako ne mislim niti da vjeruje Alice Munro; možda su njezine priče, posebno u "Dragom životu", neki literarni purgatorij, neka nakupina riječi kojoj cilj nije ubiti vjeru u život, nego možda pokloniti oprost, iscenirati katarzu, pripovijedajući o svim začudnim mislima i kompleksnim osjećajima koji trgaju ljudska bića? Drugim riječima, sve se može oprostiti i svatko može oprostiti, jer sve je to ljudski, ako već ne humano, pa u tom smislu "Dragi život" može poslužiti kao popis koji se sastoji od ponešto gadosti, ponekog moralnog pada i par paleta slabosti, a sve to nam govori isto - ne, ipak niste baš vi najgori, pogledajte ove ljude, pa si oprostite.

Što su ljudi stariji, čini mi se, sve se više vraćaju u djetinjstvo, kao da tamo pokušavaju naći odgovore na životna pitanja, odgovore koji im uporno izmiču. Biografske priče Alice Munro - četiri ih je i nalaze se na kraju zbirke - "obrađuju" uglavnom to razdoblje: najranije godine života autorice, koje o njoj ne govore ništa niti kao o piscu, niti kao o osobi, no ona po tim sjećanjima prebire kao da su značajni putokazi do tajne njenog pisanja. Pričama o uglavnom prvom desetljeću života ostaje zatvorena, i neprobojna, i učvršćuje svoju poziciju jedne od najomiljenijih i najtajnovitijih suvremenih spisateljica.

Tko je Alice Munro kao žena? Ne znamo. Kao majka? Pitanje bez odgovora. Kao osoba koja stari i koja je nedavno, nakon osvajanja Nobelove nagrade za književnost u 82. godini života, javno obznanila da se odriče pisanja kako bi posljednje godine života provela s najmilijima, a ne u samoći koja se piscima tvrdoglavo nameće kao suputnica? Niti to ne znamo. Čudno kako netko može biti toliko precizan u opisu svih tajni ljudske duše, a istodobno potpuno nedostupan kao osoba. Nagađam da je Munro možda nesebična, pronicljiva promatračica koja vješto u stranu, dok piše, stavlja vlastite demone i poput ispovjednika ulazi u tuđe priče, pripovijedanjem obavljajući kolektivni egzorcizam. Ne znam je li to vještina ili ekstremna stidljivost; ne znam ima li čitatelj uopće pravo postavljati takva pitanja. Nekako sam priželjkivala, kad se već oprašta, da se oprosti tako da se razotkrije.

Posljednja zbirka Alice Munro nosi naziv po posljednjoj priči u knjizi, upravo jednoj od te četiri autobiografske kojima, ipak, ne smijemo u potpunosti vjerovati jer su, upozorava nas, autobiografske po osjećajima, ne nužno i po činjenicama. Taj trenutak "dragog života" uhvaćen je i u fotografiji s naslovnice - staromodnim, plavim dječjim kolicima iz kojih je jednom davno autoricu njezina majka spasila od nestabilne žene. Kao i u pričama koje su doista priče, a ne biografske bilješke, i ta sekvenca kad je majka spašavala "goli život, dragi život" svoje kćeri pomalo je bizarna i iščašena; ostaje nejasno je li opasnost bila stvarna ili tek umišljena, a majčina ljubav, kroz djetinjstvo osporavana, ovdje ipak na začudan način potvrđena. Pouka? Možda majke ne vole svoju djecu toliko da ih razumiju, pa ih stoga i mogu kažnjavati za jezičavost tako da u pomoć zovu oca koji dolazi s remenom - kojim dijete tuče "kao vola u kupusu" u dnevnom boravku sa stubištem - no svakako ih vole dovoljno da im spase dragi život kad je stvarno ili zamišljeno ugrožen.

Ako vam je ovo, kao meni, treća zbirka priča Alice Munro, dosad ste vjerojatno otkrili da se ljubav i naklonost u nje izražava na netipičan način, ako se uopće izražava. Sve emocije su prigušene, kao da protagoniste promatramo kroz staklo, i uvijek su na površinu izvučene misli i osjećaji za koje je teško povjerovati da ih dijeli većina ovoga svijeta. Ipak, kad su emocije podignute i postavljene na pladanj riječi tako da ih svi vidimo, čitatelj ostaje zatečen time kako su dobro, precizno pogođene, kao da su svježe izvađene iz njegove glave ili nekog davnog sjećanja. Ili pak ostane zatečen mišlju: "Da, upravo sam to osjećao jednom davno kad se dogodilo ono..."

U tome je iznimnost Munroičina pisanja; briljantnost koju je malo tko dosegao i u mnogo zahtjevnijim (romanesknim) formama: koliko god sve to začudno, i često hladno bilo, dobro je poznato i ukotvljeno u našem emocionalnom tkivu. Prepoznajemo to što piše kao istinito i pritom se riječima služi na nov način, zaobilazeći sve klišeje, kao da ima neku magičnu moć osjećajima i događajima dati njihovo stvarno ime, a ne dogovorno ime - ono ime koje smo im svi mi zajedno nadjenuli: recimo, ljubav, ili mržnja, ili strah, ili neizvjesnost. Munro, čini mi se, kratkom pričom uspijeva definirati bit (osjećaja).

Ovih sam dana negdje pročitala kako se ta vještina, koju Munro prakticira pisanjem, zapravo naziva radikalnim realizmom. I, doista, ima neke istine u tome. Izvana gledajući, naši bi se životi ipak mogli lijepo upakirati u celofan, o njima bi se mogla ispričati neka utješna priča, ili zadovoljavajuća priča koja u ravnomjernu perspektivu, iako je to u životu rijetko tako, stavlja i naše uspjehe i podbačaje. Kao na karminama, nakon pogreba, kad se odjednom, čudom smrti, zaboravlja kako je pokojnik zapravo bio alkoholičar ili lajavac, a umjesto toga svi govore o tome kako je bio istinski dobar čovjek i imao sjajan smisao za humor.

Munro je u svojim pričama bezobrazno subverzivna bez neke očite želje da vrijeđa sve te naše tlapnje o "dragom životu" - naprosto ono što je skriveno, što mislimo a rijetko izgovaramo naglas, stavlja u prvi plan, pa tako jedna sretno udana žena svog pristojnog supruga porijeklom iz Čehoslovačke prevari na literarnoj zabavi zanoseći se zetom poznatog pisca. Poslije će mu, bestidno, napisati i pismo/pjesmu: "Pisati ovo pismo je kao stavljati poruku u bocu - / I nadati se / Da će stići do Japana."

To je ujedno i jedina istinski sretna priča u ovoj zbirci (ako, naravno, na umu imamo sreću žene koja piše pismo, a ne njezinog pristojnog, radišnog supruga). Ostalih devet, mimo one četiri autobiografske, tegobne su poput grlobolje koja jednjak pretvori u brusni papir. Jesti morate, pa tako ne možete odoljeti ni porivu da čitate priče, ali ne klize glatko, niti dobro sjedaju na želudac. U priči "Amundsen" jedna će mladenka, bez pravog objašnjenja, biti ostavljena ispred matičnog ureda, iako je na putu za vjenčanje upravo shvatila da bi ovog časa "za njega legla u svaku močvaru ili blatnjavi jarak ili pustila da mi se kralješnica drobi na stijenju uz cestu kad bi zatražio da to napravimo stojećki".

U "Otići iz Maverlyja" jedan će veteran Ratnog zrakoplovstva iz ljubavi postati policajac; ljubavi koja se dogodila neplanirano s udanom ženom. Kući će hrliti uzbuđen nakon noćne smjene, jer jedino što zapravo želi jest razgovarati s Isabel. No, podsjećam, kod Munro se do sreće ne dolazi lako, ako se uopće dolazi: najbolje joj se ne nadati, pa vas možda slučajno zadesi, stigne kao zakašnjela nagrada, barem u slučaju policajca Raya, za neke davne šetnje u kojima je jednu djevojku pratio kući iz kina. "Šljunak" je jedna od onih priča iz zasebne kolekcije Alice Munro koje, srećom, nikad nisu dobile i zasebnu zbirku. To su priče zbog kojih vam se smuči od života, najčešće uključuju smrti male djece i, nerijetko, drugu djecu koja sve to mirno promatraju, a ponekad su i kriva. Srećom, kažem, ne obitavaju u jednoj zbirci, nego su raspršene kroz različita Munroičina izdanja pa se lakše podnose.

"Utočište" je prva priča koja nedvosmisleno tematizira okrutnost - bračnog života u kojem jedan vlada, a drugi se povinuje. Nije teško pretpostaviti kojeg su spola. U "Ponosu" nema direktne okrutnosti, ali posredno pripovijeda o strahu od okrutnosti - od toga da se jedan mladić odriče prava na ljubav jer ne vjeruje da bi ga itko mogao voljeti s loše sašivenom zečjom usnom. U "Corrie" okrutnost doseže vrhunac, ali brutalnost se ne krije u otkriću istine, nego u prihvaćanju života s takvom istinom jer je "moglo biti gore, puno gore".

U "Vlaku" se bježi od života i intimnosti, u "Pogledu na jezero" upoznajemo zaborav koji nije odabran vlastitom voljom. u "Dolly" konačno nailazimo na tračke humora jer će u stvarnosti oživjeti protagonistica jedne jako "proste pjesme", ali to neće, srećom, ovoga puta, zaustaviti ljubav, niti pokolebati jednog muškarca.

I potom dolazi finale, četiri autobiografske priče, mrvice vlastite intime kojima se Alice Munro oprašta od svojih čitatelja. Pitanje je kad će se sljedeći put - s obzirom da se Alice Munro, kaže, zauvijek oprostila od pisanja - pojaviti pisac koji će toliko dobro poznavati naše tegobe, sramote, podbačaje i krivnje... i pritom nam uopće ne zamjerati.

 

 

Facebook komentari

Novo u katalogu