Pitaj Alicu

Anonimna autorica
Pitaj Alicu
Dnevnik jedne narkomanke

Knjiga koja lako privlači pozornost, ali i brzo pada u zaborav

07.01.2015. | Lidija Deduš | Ocjena recenzenta: 3,0

Volim dnevničke zapise. Tipično, rekla bih - ljudski, volim viriti iza tuđih zavjesa i zamišljati što se dešava u tuđim kućama. A kad ih vlasnik svojevoljno razgrne, volim sjesti u prvi red i pogledati predstavu. Tako nekako vidim tuđi život na papiru. Možda radi usporedbe sa svojim, možda tek zbog znatiželje ili radi uvjeravanja kako su svi životi, manje-više, jednaki, uz pokoju nijansu ili oscilaciju više zbog kojih imamo privid različitosti. Ili možda, ako naiđem na tužne priče, tek toliko da mogu reći – sretna sam. Što nemam problematičnu prošlost, što nemam problematično dijete, što nisam kao oni – ti drugi ljudi s devijacijom u zvjezdanom zapisu.

S druge strane, volim priče. Od malena. Bolje ili lošije ispripovijedane, svejedno je, svaka nosi svoju pouku ili emociju s kojom se želim ili ne želim poistovjetiti. A priče običnih ljudi koji se ni po čemu, osim po svojoj sudbini, ne ističu iz gomile volim više od priča ljudi koji po nečemu iskaču. Anonimna lica, netko od nas, susjedovo dijete, žena na biciklu, muškarac u gomili lica okrenutog protiv struje - moji su junaci. Alice je jedna od njih. Ime koje možda nikad ne bi dobilo svoju važnost pod suncem da joj dnevnik koji je pisala u trenucima lomova između sebe i svijeta nije ukoričen i promoviran kao "Dnevnik jedne narkomanke".

Dakle, "Pitaj Alicu" zapisi su petnaestogodišnje djevojčice iz dobrostojeće obitelji. Život je dosadan. Škola ne nudi rješenja (ili joj se barem tako čini), roditelji su pravedni, ali strogi, mlađi brat i sestra društvo su koje bi mogao poželjeti netko drugi. Uzbuđenje je nešto što se dešava drugima, alternative su škrte i ne nude rješenja prema kojima bi jedna tinejdžerka željela živjeti. Ali, unatoč unutarnjem buntu, Alicina ovisnost počinje slučajno - na tulumu gdje joj u piće biva podmetnut LSD, zbog čega se mijenja njena percepcija okoline u kojoj živi i života kakav bi željela nastaviti živjeti. I sve što slijedi samo je posljedica spoznaje da se može i drugačije.

Priče svih osoba s ovisnošću nalik su jedna na drugu. Loše društvo ili problematična obitelj, bjegovi od kuće, seksualna devijantnost i psihički poremećaji koji slijede nakon kratkih, ali intenzivnih epizoda po povratku u okrilje obitelji. Priče ovisnika iste su. Zapavši u probleme, žele se izvući, ali okolnosti su redovno protiv njih. Jer, ovisnost je Kainov znak na čelu po kojem ih okolina prepoznaje kao jednom posrnule, i kao takve, stalno ih vuče prema dnu.

Alice odrasta u takvim bjegovima. Od obitelji, od sebe, od lošeg društva. Ali, u začaranom krugu, vraća se uvijek na početke u kojima dila drogu, bježi od kuće, upada u loše društvo, pronalazi utjehu u halucinacijama i uživa u svakom njihovom trenutku. S vremenom postaje socijalni otpadak; okolina je ne prihvaća, školska tijela je segregiraju, prijatelji s kojima je nekad imala nešto zajedničko okreću glavu, a oni s kojima je dijelila drogu je ucjenjuju. Preživljavanje postaje umješnost s kojom se teško nosi, no unatoč tome odlučuje ispraviti put pred sobom i izaći kao pobjednica.

Hoće li joj uspjeti ili ne, neizvjesno je. Emocionalno labilna, otvara vrata novim mogućnostima, ali istovremeno ostavlja zatvorena ona vitalna pred kojima oči drži čvrsto stisnute.

"Pitaj Alicu" knjiga je koju bi trebali pročitati svi tinejdžeri i njihovi roditelji. Tako stoji na koricama. Međutim, jedna je to od knjiga u moru koja govori o problemu, ali ne nudi nikakvo rješenje. A ono je potrebnije od same priče. Kako izbjeći zamke i odrasti u zdravu osobu? Kako prepoznati probleme kod djeteta i reagirati na vrijeme? Može li sustav prilagoditi svoje mehanizme prema osobama koje se bore s ovisnošću? I, možda najvažnije – zbog čega je tako teško reći ne?

Interesantan je i vremenski period pisanja ovog dnevnika. On započinje netom prije uzimanja prve droge, i traje tijekom procesa konzumiranja. Je li ova knjiga, stoga, tek nakladnička smicalica za promidžbu još jedne priče? Tko stoji iza objavljenog rukopisa, s obzirom da je autorica anonimna, a imena su, prema potrebi, izmijenjena? Je li anonimnost garancija za poruku koja je jasna – NE drogama!, ili tek sredstvo za privlačenje pozornosti i eventualnu polemiku oko problema? Jer, budući da ne nudi rješenja, mogla bi se smatrati tek knjigom koja danas privlači pozornost, a sutra, pod drugim jednakim naslovom, lako pada u zaborav.

Kako god, problem postoji, realan je, i ne tako dalek kako nam se možda čini.

Možda ovaj dnevnik potakne čitatelja da preispita vlastite stavove prema ovisnicima i, nađe li se u prilici, nekome od njih i pomogne. Ili ga, barem, suoči s mogućnošću vlastite upletenosti u problematiku. Jer, kako kaže narod: nikad se ne zna. A narod zna najbolje.



 

Facebook komentari

Novo u katalogu