Tisuću jeseni Jacoba de Zoeta

David Mitchell
Tisuću jeseni Jacoba de Zoeta

Sjajan povijesni roman o ljubavi nizozemskog činovnika i japanske primalje

03.12.2014. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Duša je glagol, a ne imenica. Kaže to doktor Marinus Jacobu de Zoetu, činovniku na Dejimi, dok nagnuti nad knjigu promatraju crtež ljudskoga kostura. Gdje se skriva duša, što mislite, to je Jacob pitao Marinusa, pomalo stidljivo, pomalo u strahu, jer Marinus je poznat kao čudak i otresit čovjek. Očekuje elaboriran odgovor, riječi koje neće razumjeti, a stigne mu, eto, ta jedna, dobro pogođena rečenica. Duša, u prijevodu, nije nešto što je u nas usadio neki viši entitet, nego nešto što gradimo sami. Posjedovanje duše, mnogo više nego o religioznim dogmama, govori o tome kakvi smo – i jesmo li – ljudi.

"Tisuću jeseni Jacoba de Zoeta" (Vuković & Runjić, 2014.) peti je od ukupno šest romana engleskog romanopisca Davida Mitchella, od 2012. godine svjetski poznate literarne zvijezde jer su tada brat i sestra Wachowski s Tomom Tykwerom snimili "Atlas oblaka", koji je predložak našao u Mitchellovu romanu iz 2004. godine. "Tisuću jeseni", roman od 528 stranica, govori upravo o ideji s početka teksta: kako svoju dušu pretvoriti iz imenice u glagol, kako biti (dobar) čovjek i što to uopće znači. Kako u Japanu u 19. stoljeću, kad se odvija radnja ove priče, tako i danas. Mitchell voli takve, angažirane priče – u njegovim romanima sve je o ljudima, o tome kakvi jesu, što čine i kakvo nasljeđe ostavljaju potomcima. Često je uplašen našim nemarom za planet, općim grabežom, tlačenjem slabijih, voli se baviti pitanjima slobode i slobodne volje – nekad iz toga nastane SF ("Atlas oblaka", "The Bone Clocks"), nekad povijesni roman ("Tisuću jeseni..."), nekad autobiografska priča ("Livada Crnog Labuda"). Ukratko, imamo pred sobom pisca idealista. Gotovo izumrla vrsta.

Jacob de Zoet dvadesetogodišnji je mladić koji 1799. godine stiže na Dejimu, trgovački punkt na ulazu u Nagasaki koji drže Nizozemci. Japan tog doba zatvoren je za ostatak svijeta – po šogunovoj naredbi Japanci ne smiju putovati, stranci ne smiju ući u Japan, ali se trgovati ipak smije, i to isključivo na vratima najzatvorenije zemlje na svijetu. Jacob na Dejimu, umjetni otok na kojem boravi šaroliko i korumpirano društvo nizozemskih trgovaca i mornara, stiže s misijom: u pet godina želi zaraditi malo bogatstvo kako bi se mogao vratiti u Nizozemsku i oženiti Annu koju je isprosio. No već prvih dana na Dejimi, dok pokušava utvrditi što su sve pokrali i zamračili bivši rezident trgovačkog punkta i njegov zamjenik, upoznat će Orito Aibagawu, japansku primalju opečenog lica, rijetko slobodnu, tvrdoglavu i obrazovanu ženu u Japanu koja govori nizozemski i uči o medicini od neobičnog doktora Marinusa...

Jacob ubrzo postaje potpuno opčinjen primaljom pa traži pomoć od doktora Marinusa. Taj pak više odmaže, nego pomaže, najviše stoga što ne želi svoju učenicu učiniti još jednom "ženom s Dejime", što je tek neznatno pristojniji naziv od onoga za kurtizane u obližnjoj čajanci. U Orito, pored toga, nije zaljubljen samo Jacob; još jedan muškarac pati u tišini jer nije zbog obitelji mogao ispuniti svoje obećanje. Kad Jacob napokon dovrši financijsko izvješće, a rezident Vorstenbosch odluči otploviti u "bazu", luku Batavia na obližnjoj Javi, kako bi bio siguran da će izvješće dospjeti u prave ruke, a pronevjeritelji biti kažnjeni, priča će eksplodirati: Jacob će otkriti kolika je cijena njegova poštenja, Orito će izgubiti oca i slobodu, Dejima zapasti u godine siromaštva, a jedan tumač otkriti strašnu tajnu kneza opata Enomotoa...

Mitchell je "Tisuću jeseni Jacoba de Zoeta" pisao četiri godine. Iako je dobar poznavatelj Japana, gdje je godinama živio i odakle mu je supruga, ipak je nešto sasvim drugo pisati o Japanu 18. i 19. stoljeća, pa je ponekad znao potrošiti i po pola dana da bi sastavio tek jednu rečenicu. "Bilo je teško", rekao je jednom prilikom, "toliko teško da je gotovo roman dovršio mene prije nego što sam ja završio njega". Prva ideja za roman mu je pala na pamet još davne 1994. godine kad je, tražeći mjesto gdje će ručati u Nagasakiju, slučajno nabasao na muzej Dejime. Na kraju romana u natuknicama objašnjava povijesni kontekst, iz kojeg je vidljivo da ga je za lik Jacoba inspirirala stvarna osoba, glavni rezident Dejime iz 1808. godine, Hendrik Doeff, dok je za Marinusa inspiraciju potražio u liku i djelu njemačkog liječnika PF von Siebolda koji je na Dejimi živio od 1823. do 1829. godine, i tamo poučavao medicinu i bavio se botanikom. Siebold će oženiti japansku suprugu koja će mu roditi kćer Oine. Ona će pak postati prva Japanka koja će studirati zapadnu medicinu.

Ako ste dosad pročitali bilo što od Mitchella (na hrvatski mu još trebaju biti prevedena prva dva romana – "Ghostwritten" i "number9dream", te zadnji "The Bone Clocks", koji će u nakladi Vuković & Runjić biti objavljen iduće godine), onda znate da je sve ovo što sam dosad navela tek početak priče. S obzirom da sam već pročitala Mitchellov zadnji roman i pisala o njemu na portalu, neke stvari su već otkrivene, no to vam neće pokvariti čitanje.

Mitchell, naime, jako voli svoje likove, pa im se često vraća, odnosno iste osobe provlači kroz nekoliko romana. Iako je Jacob de Zoet glavni junak ovoga, doktor Marinus je taj koji nastavi živjeti i u sljedećem romanu "The Bone Clocks". Već u "Tisuću jeseni" Mitchell na nekoliko mjesta suptilno spominje da Marinus nije obično ljudsko biće. Na koji točno način je neobičan, nije tema ovoga romana, ali jest idućega koji nije povijesni, nego znanstveno-fantastični roman. "Tisuću jeseni Jacoba de Zoeta" i "The Bone Clocks" dva su dijela onoga što je Mitchell nazvao "Marinusovom trilogijom", a koja, nažalost, svoje konačno razriješenje neće dobiti tako brzo. (To, međutim, ne smeta čitanju jer se oba romana mogu čitati kao odvojene, samostalne priče.)

Mitchell, o čemu sam već pisala, svoje romane doživljava kao poglavlja u über-romanu koji paralelno piše. Dakle, sve što je dosad napisao i što će još napisati na kraju će se spojiti u smislenu, isprepletenu cjelinu. Mitchell, recimo i to, s obzirom da se zna da je Marinus besmrtno biće, ima posebnu bilježnicu u kojoj prati sve Marinusove živote: život iz "Tisuću jeseni" njegov je 28. po redu, dok u "The Bone Clocks" živi 32. život. Završni dio "Marinusove trilogije", najavio je Mitchell, neće završiti samo priče iz prethodna dva romana, nego će dati odgovore i na neke misterije iz "Atlasa oblaka". O, da!

To je, piše Kathryn Schulz u New York Magazineu, dobra vijest. Loša vijest je da ćemo se načekati. Mitchell joj je u intervjuu opisao, do u detalje, svojih pet idućih romana – to uključuje daljnje avanture atemporala iz "The Bone Clocks", tri povezane novele koje se događaju u New Yorku kasnih 60-ih i ranih 70-ih godina, povijesni roman i fikcionalnu biografiju jedne poznate osobe iz 18. stoljeća. Tek nakon toga će napisati treći dio "Marinusove trilogije".

Sve ovo je tek jedan od razloga zašto je Mitchell izvanredan pisac. Pored toga što je sjajan pripovjedač, Mitchell je i sjajan stilist, no vjerujem kako je tajna opčinjenosti koju izaziva u svojim čitateljima ipak negdje drugdje. Sudbine Mitchellovih likova nikad nisu lake, krajevi priča najčešće su gorko-slatki, a opet ispravni, stvarni. Čitatelju je jasno da ne mogu biti nego takvi kakvi jesu. Mitchell će me, pomislila sam i na kraju ovoga romana, jednog dana stajati srca, jer svaki put kad se oprostim od njegovih junaka imam osjećaj da sam izgubila dragog prijatelja.

Njegovi se likovi, naime, redovito žrtvuju zbog višeg cilja, a opet, u toj njihovoj žrtvi, nema ničega gadljivog, ničega dramatičnog niti cvilećeg zbog čega nam, obično, u stvarnom životu, ti ljudi koji se žrtvuju idu na živce. Mitchellovi junaci se, naime, ne žrtvuju da bi kasnije predbacivali ili se busali u prsa – čine to zato što su svjesni da je njihov život dio većeg platna, iz plemenitosti koja nije s ovoga svijeta, i nijedan od njih zbog toga ne misli da mu je život nešto uskratio nego, dapače, snagu za život nakon žrtve nalaze upravo u vlastitoj hrabrosti, tom neobično rijetkom činu za kojim posežu obični, često preplašeni ljudi koji ne žele dopustiti da im kukavičluk preuzme sudbinu.

I ovdje je tako. Pamtit ćete Jacoba de Zoeta i Orito Aibagawu jako dugo.



 

Facebook komentari

Novo u katalogu