Nova finska gramatika

Diego Marani
Nova finska gramatika

Prelijepa i melankolična priča o potrazi za domom, jezikom i identitetom

25.02.2015. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

U finskom jeziku nikad nećete naići na rečenicu: "Petar jede jabuku". Prejednostavno. Finci kažu: "Postoji Petar. Postoji jabuka. Jabuka je pojedena". Istom tom uvrnutom logikom, ime je u finskom jeziku neosvojivo, skriva se u mnogostrukim deklinacijama njegovih petnaest padeža, a tek rijetko pušta da ga se zatekne u nominativu. Jer finski ne voli pojam subjekta koji vrši radnju, nema tu nekog „ja“ koji je glavni glumac u svojem životu, koji nešto čini.

Što se tiče Finaca, nitko na ovom svijetu ne vrši ništa, sve se događa samo jer se mora dogoditi, a mi – ljudi - tek smo jedna od mnogih stvari koje su se mogle dogoditi. U finskoj rečenici riječi se grupiraju oko glagola kao sateliti oko nekog planeta, a subjektom postaje ona koja se najviše približi glagolu. U europskim jezicima rečenica je ravna crta. U finskom je ona krug unutar kojeg se nešto događa.

S tim će se problemom, neosvojivosti finskog jezika, suočiti Sampo Karjalainen, glavni junak "Nove finske gramatike", romana talijanskog pisca Diega Maranija (Naklada Ljevak, 2014.). Drugi je svjetski rat, vojnom liječniku Petriju Friariju dovode na njemački brod-bolnicu, usidren u tršćanskoj luci 1943. godine, teško ranjenog mladića koji je izgubio pamćenje. Isprva je pitanje hoće li uopće preživjeti. Udarac koji je dobio u potiljak bio je toliko jak da je pao u duboku komu. Kad se probudio, postalo je jasno da je udarac, osim dijela mekog tkiva, sa sobom odnio pamćenje i jezika i identiteta. Mladić nema nikakvih dokumenata, tek mornarsku jaknu na čiju je etiketu ušiveno ime Sampo Karjalainen i rupčić na kojem su izvezeni inicijali S. K.

Friari, i sam Finac po rođenju, ali izgnan iz svoje domovine u Njemačku zbog tegobna očevog grijeha iz finsko-ruskog rata, odmah prepoznaje Sampovo finsko ime i prezime i strastveno se baca na zadatak da ranjenog vojnika nauči nekoliko riječi materinjeg jezika i što prije ga pošalje kući u Finsku. Sampo će se ukrcati u njemački vojni konvoj i uskoro stići u Helsinki, naoružan tek savjetom liječnika egzilanta da marljivo uči i da si nađe neku ženu jer "jezik je majka, od žene dolazimo na ovaj svijet, od majke učimo govoriti". "Zaljubite se, prepustite se", savjetuje mu Friari. "Ugasite mozak i otvorite srce. Morat ćete se zaljubiti u neki glas i u sve riječi koje ćete čuti da vam izgovara."

Sampo je u Helsinkiju sam i izgubljen. Rat je u punom jeku, nitko mu ne može pomoći tražiti rodbinu, arhivi su uništeni u ratu, previše je uostalom Finaca koji se prezivaju Karjalainen. Nad njime će se sažaliti medicinska sestra Ilma i odvesti ga vojnom kapelanu, gorljivom pastoru Koskeli, koji će postati Sampov jedini prijatelj. Neobični pastor, zatravljen finskim mitovima poput nekog šamana, Sampu će točiti koskenkorvu iz boce koja nekim čudom uvijek ostaje napola puna i učiti ga finski jezik. Njih će dvojica krenuti u alkemijsku potragu za pravim riječima i, možda, stvarnim identitetom, nadajući se da će se Sampu kad nauči prave riječ vratiti i pamćenje.

"Kad bi se kapelan popeo za oltar, ja bih zauzimao moje osobno sjedalo i prvi intonirao svaku pjesmu. Deklamirao sam, još uvijek ne razumijevajući ih, sve one okruglaste i mesnate riječi. No izgovarao sam ih sa sigurnošću, kao da su moje. Jednoj po jednoj omeđivao sam značenje, rasloživao ga, klasificirao. Učio sam ih upotrebljavati izvan crkve, u svojim još oskudnim razgovorima s pastorom. Pjevati te riječi za mene je bio način da ih pripitomim. Ja, koji ih nisam mogao odvući na obalu nekog značenja, morao sam im se približavati oprezno, da mi ne bi pobjegle, da ih ne bih pobrkao u neprekinutom tijeku pjevanja", piše Sampo u svojim memoarima koji će, opet sudbinom, dospjeti u ruke liječnika koji mu je spasio život.

No koliko god se mladić trudio, Finska i on se ne uspijevaju stopiti. Nešto je u njemu ostalo nepropusno za bilo kakvo miješanje, kao da je negdje u dubini neki zakopani identitet odbijao biti poništen i bjesomučno se borio da ispliva na površinu. Sampova tvrdoglava potraga za identetitom ljuti Ilmu, romantičnu medicinsku sestru koja je njihov kratki susret upisala u jedno drvo sjećanja. "Tragična je ironija", piše mu u pismu s ratišta, okružena truplima, "što uza sva ta pamćenja napuštena od njihovih legitimnih vlasnika ti ne nalaziš nijedno koje bi te zadovoljilo i uporno želiš svoje". Ilma je, kako je Sampu savjetovao dobri liječnik s broda usidrenog u tršćanskoj luci, možda doista izlaz, spas, ali može li joj on ponuditi srce neznanca? Ako ne zna tko je, jesu li njegovi osjećaji uopće stvarni?

"Nova finska gramatika", od početka je jasno, zapravo je tragična priča o zamjeni identiteta. Saznajemo to već na prvim stranicama ove melankolične knjige koja je sastavljena od Sampova dnevnika i liječnikovih uredničkih zabilješki i intimnih opservacija o vlastitim dvojbama i mukama po identitetu, no morat ćete doći do kraja knjige da doista saznate kako je jedan Masssimilliano Brodar, Talijan po rođenju i jeziku, nesretnim slijedom događaja postao Sampo Karjalainen, Finac izliječenjem, Finac uostalom po tome što je doista uspio stvoriti sasvim svoju, jedinstvenu, novu finsku gramatiku.

Ta potraga za razumijevanjem u jeziku dijelom je autobiografska jer je i Marani, zaposlen kao viši lingvist u Europskoj uniji u Briselu, lomio jezik na finskom. Počeo ga je učiti kad je Finska postala članicom Europske unije, sredinom 90-ih godina. Računao je na to da će finski naučiti na sličan način kao i druge strane jezike prije njega, jer jezici iz iste jezične grupe često dijele istu logiku jezika i imaju zajedničke ili slične riječi. Znao je da finski ne pripada istoj grupi jezika kao, primjerice, njemački ili danski, no nije mogao ni zamisliti koliko je točno udaljen od drugih europskih jezika. Nije uspijevao prepoznati nijednu riječ.

No roman Diega Maranija mnogo je više priča o tome u kolikoj je mjeri jezik dio, pa i baza našega identiteta – ne samo stoga što smo ga naučili od majke, nego i zato što su nam od materinjeg jezika sazdane misli, osjećaji i sjećanja koja nam daju kontinuitet u ovoj prilično kratkoj egzistenciji. Jezik je, možda, i naša istinska domovina ili barem dom, bez obzira na to koliko bio podložan transformacijama i koliko god imao, kažu jezikoslovci, tendenciju ka postupnom pojednostavljivanju, težnju da izrazi maksimum značenja minimalnom količinom zvukova.

Najkraće riječi one su najstarije, najnagriženije vremenom, piše Marani u romanu. "Na finskom se", dodaje, "rat kaže 'sota' i ta dva sloga dovoljno govore o tome koliko smo ih vodili". Upravo to čini i Sampo: u okruženju velikoga rata vodi sasvim intimnu bitku, ne samo s finskim jezikom koji je prokleto teško naučiti kad ti nije materinji, nego i s vlastitim identitetom koji se odbija vratiti u svijest, ali je dovoljno prisutan da se protivi preuzimanju novoga.

"Nova finska gramatika" poetična je, gotovo ljubavna priča posvećena jeziku i čovjeku u njemu, istinsko remek-djelo i lingvistike i književnosti koje je, zahvaljujući trudu i talentu Ite Kovač, predivno prevedeno na hrvatski jezik. Zahvalni čitatelj ne jednom će ostati zadivljen time što sve jezik može izraziti i koliko je u jeziku riječi i izraza koji opisuju jezik sam. Povrh svega stoji pak jednostavna, ali duboka i bogata priča o usamljenom čovjeku za kojeg znanost nije uspjela objasniti kako je mogao sebi ni iz čega izgraditi neku ličnost i neki jezik samo snagom volje.


 

Facebook komentari

Novo u katalogu