Mogla sam to biti ja

Marina Vujčić
Mogla sam to biti ja

Mogla je to biti ona, ali su je riječi spasile

19.01.2016. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Malokad mi se dogodi da me knjiga ostavi bez riječi. Gotovo bez izuzetka, još dok je čitam, mogu jasno definirati što mi se sviđa, što me smeta, koja je riječ – i gdje – pogrešno umetnuta, što je plitko i nevažno, a gdje je pisac autentičan, gdje je zagrebao u dubinu. No, eto, ipak... uspjelo je to Marini Vujčić njezinim romanom "Mogla sam to biti ja" (Hena com, 2015.), pravim prošlogodišnjim pobjednikom neraspisanog književnog natječaja na kojem se dodjeljuje nagrada za najbolji roman.

Ne tvrdim da je roman "Mogla sam to biti ja" najbolji objavljen u prošloj godini. Ne znam je li tako. Previše je objavljenih knjiga, previše onih koje nisam pročitala. No da kojim slučajem sȃm život raspisuje natječaje, vjerujem da bi nagradu lani dodijelio upravo Marini Vujčić. Za hrabrost da rastvori svoju intimu i opiše dvije devastirajuće smrti, još više za pribranost da se život ukotvi u prozu, da se nešto što je razderalo dušu pretvori u književni tekst i dopusti čitatelju da pročita. Ne znam piše li život doista romane, ali poneki životi ipak završe u romanima i to se uvijek prepozna kao autentično, sirovo – ne u pejorativnom smislu.

Time me ostavila bez riječi. Zapravo udarila u pleksus, pa mi je trebalo nekoliko dana da se oporavim.

Neću vam lagati: "Mogla sam to biti ja" nije lagan roman. Baš suprotno, teško je to i mučno štivo, i ako tražite knjigu za razbibrigu i opuštanje, radije potražite nešto drugo. I inače, mislim da bi uz Marinu Vujčić trebalo ići upozorenje, odštampano možda povećim slovima odmah na početku romana: Čitati na vlastitu odgovornost. Postoji mogućnost da vas autorica opeče iskrenošću. Nije za ljude koji se plaše vlastitih emocija.

Eto, nakon izdanog upozorenja, slijedi lakši dio. "Mogla sam to biti ja" priča je o psihijatrici Lauri Herman kojoj četvero pacijenata dolazi ispričati svoje priče. Klaudija je mlada žena koja je nedavno postala udovica. Terapiju su joj platili roditelji, nadajući se da će joj to pomoći da lakše prebrodi tugu. Hilda je spisateljica u stvaralačkoj blokadi. Hladna, racionalna žena, previše zaljubljena u svoju samostalnost da bi ikoga pustila blizu, zadnjih godinu dana nije u stanju napisati niti retka nakon što se proslavila nizom uspješnih romana.

Potom se na vratima ordinacije pojavljuje Pavel kojem nije ništa – on je tek u potrazi za sugovornikom, s kojim bi rado podijelio svoju oduševljenost životom i svim mogućnostima koje on pruža. I, na kraju, tu je "bezimena", žena koja odbija otkriti svoje ime i prezime i koja ne želi da joj psihijatrica išta govori. Ona je došla samo po uho za svoju priču. Kaže: "Nisam ponijela maramice. Znam da ih vi imate, ali ne želim ni vaše. Bude li ovdje suza, šteta ih je brisati – ako me razumijete."

Upravo će se ta pacijentica pokazati kao najzanimljivija i po čitatelja najrazornija. Postupno će njezin glas – ispočetka tako nevin, na kraju gotovo poharan životom – nadvladati sve druge glasove. Očekivano, jer druge su priče ipak rješive. Klaudija će shvatiti da je tuga prirodan proces na koji ima pravo i kroz koji neminovno mora proći sama; Hilda će otkriti tko je uzrokovao njezinu stvaralačku krizu i što bi bila najbolja osveta ili terapija, ovisi kako gledate na to; dvanaest godina mlađi Pavel zaintrigirat će depresivnu psihijatricu, itekako svjesnu da svojim pacijentima zapravo nije u stanju pomoći jer nema odgovore niti na vlastite životne dvojbe...

Priča "bezimene" zapravo je životna priča same autorice. Ne volim to isticati u recenzijama, čak i kad znam što je u pitanju, jer govorimo o književnosti, nismo na stranicama "društvene kronike". No Marina Vujčić sama je to već otkrila i u nekoliko navrata objasnila da joj je ova autofikcija poslužila prvenstveno kao terapija. U kojoj mjeri i na koje sve načine, doznat ćete uostalom i sami kad dođete do kraja romana. Recimo tek da je autorica vlastitu osobnost razlomila u pet likova i iako joj psihijatrija vjerojatno nikad ne bi preporučila tako nešto u stvarnom životu, njoj je to spasilo život.

Iz tog razloga, teško mi je pisati o ovoj knjizi na način da joj pridajem književne atribute, određujem književnu formu ili procjenjujem književnu vrijednost. Stvarnost je u njoj toliko snažno prisutna da mi se to čini kao svetogrđe: ne bih procjenjivala književnu vrijednost nego nečiji život, a to mi se čini nedopustivim. Oni koji su čitali njezine dosadašnje romane, znaju kako Marina Vujčić piše – elegantno, s mjerom i poštovanjem za riječi, duboko portretirajući svoje likove, i u najtežim trenucima zadržavajući dozu humora, makar i crnog. Ni u ovom romanu ne zaostaje sama za sobom.

Na početku sam rekla da je ovo teška, mučna knjiga. No... Ako ste izgubili nekoga koga ste jako voljeli, ova će vam knjiga pomoći. Ne tako što će vam dati savjet kako da odtugujete ili kako da prebolite. Pomoći će vam tako što ćete imati osjećaj da vas netko uistinu razumije i da se pred nekim – pa makar i pred knjigom – imate pravo isplakati koliko god vam treba.

Ne znam može li književnost ponuditi više od toga, ali znam da je najveći među piscima upravo zato pišu.


 

Facebook komentari

Novo u katalogu