Crno pismo

Irena Matijašević
Crno pismo

Hrabar roman koji ne bježi od osjećaja i ne kamuflira strasti

13.01.2016. | Stanislava Nikolić Aras | Ocjena recenzenta: 5,0

“Crno pismo“ Irene Matijašević jedan je od onih romana koje svrstavamo u tzv. hibridne oblike teksta. Hibrid između poezije, proze s refleksijama o psihologiji i fenomenima svakodnevice sa ispovjednim tonom pa ga ne bi bilo teško niti dramatizirati.

Dominantan je glas glavne junakinje koja se, laćajući se pisanja, razračunava s teretom jedne propale ljubavne veze. Autorica je hrabro zakoračila u ispovjedni ton ne ogrćući onu bitnu temu traume i ljubavne opsesije fabulom niti izmještenim mjestom i vremenom radnje.

To je ono što ovaj roman koji nije roman jer nema ni likove, ni radnju, ni mjesto ni vrijeme, izdvaja iz mnogih koji su se temom neuspjele ljubavi bavili.

Jedino što se “Crnom pismu“ može spočitnuti jest da ga neki vjerojatno nisu u stanju čitati. To gusto tkanje teksta koje se ne drži na ramu radnje ni događaja, nego tu i tamo lucidnih opservacija o tijelu i fenomenu vezanosti, nekima je naprosto nečitljivo. Ali to je tako, književni ukus i percepcija literature je nešto čime se književna teorija treba pozabaviti, a i sa ovim bi “Crnim pismom“ imala muke jer usustaviti ga u mrežu teorijskih pojmova pomalo je suvišan posao. Pa kažemo hibridna forma. Forma koja se lako čita. Isjeckana. Povezana neizrečenim. Bombastična. Srž bez oklopa. Mogli bismo u nedogled jer “Crno pismo“ upravo ima to djelovanje na čitatelja, ono pokreće unutarnje mehanizme života. “Crno pismo“ je karburator. (Rasplinjač ili karburator je uređaj u kojem se pravi smjesa zraka i goriva za motor s unutarnjim izgaranjem.)

Prskalica. Ono što Irena Matijašević radi s riječima je književnost. Ona uspostavlja novi svijet na ruševinama poznatog značenja. “Crno pismo“ je sagradila na nečemu što bismo u stvarnom životu rado odbacili zauvijek. Zato je ono dragocjeno. Ako bi netko zamjerio nedostatak radnje ovome romanu, bilo bi to izlišno. Radnja ovome romanu prethodi, sve nam je jasno o čemu se radi. Nema sumnje. Nemoguće je da se netko uhvati ovoga pisma i kaže – Pa ja ne znam o čemu se tu radi. Ne mogu to pratiti.

Neki su skloni ljubavnu temu, i to neuzvraćenu ljubav, ljubavnu patnju svrstati u trivijalne teme. Ja bih rekla univerzalna tema. To je tema koja dominira nad svim drugim temama. Glavna junakinja “Crnog pisma“ je mogla biti u raznim okolnostima, mi o tome ne znamo puno, znamo samo ono što je najprisutnije u kemiji tijela. Nedostajanje, bol i sav rekvizitarij popratnih osjećaja i efekata koji se nastanjuju u nama kada velika ljubav ode. To zgarište velikog pira je mjesto radnje “Crnog pisma“.

Počinje refleksijom o krletci, metaforom sigurnog života “uz nekog crvendaća, bilo kojeg“ i postavlja sebe “ludu pticu“ u prostor slobode izbora, slobode težeg puta vlastitih odluka i vlastite samoće.

U pozadini “Crnog pisma“ je još crnje pismo, ono neizrečeno a pretpostavljeno, prostor predaje konvencionalnom životu. Luda ptica na to ne pristaje po cijenu gubitka vlastitog sjajnog perja.

Kroz vrijeme romana putujemo vođeni naznakama godišnjih doba, počinje sa zimom, vremenom hibernacije, vremenom inkubacije spoznaje.

Protagonistica nam ocrtava sebe u prostoru koji živi bilježeći vrijeme pisanja, vrijeme obraćanja sebi ili njemu. Ponekad su fragmenti kratki i brzi kao fijuci biča ili ćuške ili lupanje vratima, ponekad duge analize i uspostavljanje ravnoteže. Korak po korak.

Tako raste i ova priča pred nama, korak po korak.

Sva stanja i more, ushićenja i osjećaji olakšanja koji nas ispunjavaju nakon ljubavnih brodoloma precizno su i direktno ispisani. Ponavljanja, vrtloženja uma kao sastavni dio opsesivne vezanosti za drugoga s kojim smo bili vezani u intimi, prirodan su proces i autorica se ne niti ne trudi zamaskirati ih ili odbaciti. Upravo su ta vrtloženja ono što ispunjava crno pismo. Racionalizacija osjećaja. Analiza stanja jezikom. I praznine između napisanih dijelova u kojima možemo zamisliti junakinju u rutini održavanja glave iznad vode.

Senzibilna i senzualna, predavajući se sjećanju i općeći s pismom, kao da opći s onim od kojega se otrgnula. “Crno pismo“ je utisak koji ostaje na energetskom tijelu čovjeka nakon što je dugo ponavljao isto iskustvo. Kada to iskustvo nestane iz objektivnog svijeta, ostaje utisak, subjektivno. Kao što gušter živi bez otkinutog repa koji se još neko vrijeme pomiče odstranjen od svog domaćina.

Lako bi bilo “Crno pismo“ svesti na koordinate četiri godišnja doba i analizu osjećaja ljubavi koja nas napušta da tekst nije taj koji je sam sebe stvorio. Uspostavio novu realnost. Stvorio novo iskustvo koje je zamijenilo ono staro, bolno.

Postoji vrlo osobit način pisanja, organsko pisanje, solilokvij. Srodan unutarnjem monologu povezuje događaje iznutra i događaje izvana sitnim vezom i neprestanim zaranjanjem u unutarnje vrelo. Ono integrira proživljeno, prosijano, nevidljivo tkanje uma u ono što zovemo objektivnim događajima. Neposredno dira osobnost, odluku, sumnju, propitivanja, vrtloge i na najizravniji način afirmira snagu i oblik duha. Ukoliko o takvome nečemu možemo govoriti.

Racionaliziranje emocije postupkom jezičnih zakonitosti. Prevođenje nečega što je najbliže vrutku, vrelu, mlazu i poplavi u racionalnu linearnost pojmova s odgovornošću denotativnog značenja.

Pisanje kao tihi čin održavanja vatre, pisanje kao spašavanje onoga što bi se ugušilo u pepelu ili potonulo u mulj nesvjesnoga i zaboravljenoga.

Balzac kaže da čovjek nevoljno počinje stvarati, s mukom nastavlja, nije u stanju prestati, a zatim to ponovo poželi.

Upravo to je ono što nas vraća ovom tekstu. On je integralan. Na kojem god mjestu da zavirimo u štivo, otvaramo mirise proživljenog. Nepogrešivo. Bez varanja.

Obračun s dijelovima života koji su teški i utoliko brže tonu, “Crno pismo“ je kolosijek koji vodi u oslobađanje od. Neukrotivost intimnog se hvata za ritam rečenice, boju i ton kao inje za uže ili kristali modre galice. Tako krotimo emocije.

Obraćanje drugome je recept za sazrijevanje prema riječi, poruci. Komunikacija kao ostvarenje, opredmećenje latentnog.

Ima li ikakvog načina da jedan čovjek potpuno razumije drugoga? Ako uskladimo dah i ritam, tihi suživot, možda ćemo se pripitomiti i razviti ukus za nepojmljivo. Kada povučemo granicu, ucrtamo krug unutar toga kruga, meljemo grube akcije u finu prašinu jednakih oblika, tako lakše raspolažemo s teretom iskustva. Konzerviramo ga u bočice s nazivima. Početak, sredina, kraj.

O junakinji saznajemo puno, podrijetlo, stavove, ukus i izbor i “Crno pismo“ koliko god bilo organsko i duboko ima uporište u stvarnosti. Sat i mjesto, svakodnevne radnje, putanje, misli. Mogli bismo pretpostaviti i fabulu koje svakako konkretno nema. Ali kako je V. Desnica rekao: “Vrijeme je da prestanemo fabulirati, čovječanstvo nije čudovište kojega moramo uspavljivati pričama“.

Ovo je hrabar roman, prvenstveno zbog toga što ne bježi od osjećaja koji su činjenice i ne koristi književni postupak da bi kamuflirao stanja, naprotiv on ga ogoljuje do srži. Introspekcija do neizdržljivosti. Autoričina sposobnost stvaranja teksta iz tog vrela zamućene strasti, herojski je pothvat.

Zima završava u 17.28. Tu prestaje pismo utvrđeno točnim vremenom.

Šutnja i ignoriranje je najbrutalnije i najefektivnije oružje u suzbijanju neželjenih utjecaja. Ako nešto u svome životu ne želiš, onda o tome šuti. To smo baštinili ženskom tradicijom u privatnim rodoslovljima. Ova “luda ptica“ bira govoriti. Fragmenti zapisanoga u Proljeću kraći su i ubrzaniji kao da ptica ponovo uči letjeti. Područje praznine u kojemu zamišljamo junakinju sve je češće i ona već živi. Strast za životom, komunikacija i drugi sve su prisutniji.

Bavljenje tijelom, minuciozno bilježenje promjena upleće nas u proces izrade kompletnog lika. Odlomci, refleksije o pticama integrirane u rukopis pomiču cijelu priču u metaforu o novom životu, o paralelnom procesu samoostvarenja.

Lirski fragmenti nepovezani jedni s drugim poput glazbenog spota ili montaže dojmova u ritmu ubrzanih misli i dojmova grade svijet “Crnog pisma“ i u dubinu i u širinu i u daljinu, ali ipak najbliže nama samima.

I kao u procesu spoznaje života koji prolazi kroz faze život-smrt-život. Autorica, slijedeći mitsku shemu psihologije divljeg ženstva, ubija, pokapa i ponovo oživljava iskustvo koje joj je nanijelo toliko boli da ga je nemoguće pustiti. Transformacija iskustva u novo iskustvo ono je što zadržava u sebi kada na red dolazi toplina.

“Iz sredine moga tijela sjaji jedno sunce. Od zimogrozne osobe postala sam toplokrvna. Ugrijao si mi cijelo tijelo. Naposljetku, nisam više tužna žena. Nisam ni hladna. Nego sam normalna, ugodna za kupanje i plivanje. Temperatura nije 37, nego oko 36. Krv mi je stvorena za ljubav. Nisam žena za seks, niti za askezu. Nisam ni vatra ni voda. Ni zemlja ni zrak. Samo sam ja, mirna, od topline. Ne toliko vedrine, to sam uvijek imala. Ali, bila sam hladna. I vedra. Bila sam zima.“

Da parafraziram de Exuperyja: Vrijeme koje si potrošio na svoju ružu, čini ju dragocjenom. Vrijeme kojim je zalijevano grubo, uvredljivo, teško iskustvo transformiralo ga je. Junakinja ga je pripitomila.

Koristeći dijalog poput ljestava u ovom roller coasteru stanja, junakinja se, naravno ostvaruje nasmijana i kao što kaže u epilogu: “Voljela bih se baviti nečim drugim, ali ljubav, smrt i život su mi najtajanstveniji pa sam odlučila osluškivati te tri teme, njihovu uzajamnu povezanost“.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu