Susjed

Marina Vujčić
Susjed

Marina Vujčić opako dobro plaši i susjeda i čitatelja

27.11.2015. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Nekoliko domaćih romana pretendiralo je proteklih godina na naslov trilera i, nažalost, neslavno propalo. Triler je, iako se na njega često gleda posprdno jer ga se izjednačuje s (američkim) štancanjem i jeftinim pisanjem prepunim kič uzbuđenja, zapravo zahtjevan žanr. Treba znati složiti zaplet, održavati uzbuđenje punih dvjesto ili tristo stranica, podizati te bazične emocije straha i jeze kojima se tako olako izrugujemo u šablonskim krimićima.

Marina Vujčić nije napisala krimić, ali njezin "Susjed", koji je upravo osvojio 100 tisuća kuna i naslov VBZ-ovog i Tiskovog najboljeg neobjavljenog romana u 2015. godini, primjer je kako izgledaju fantastično dobri trileri kad ih pišu autori koji znaju pisati i koji razumiju što doista znači dubinski psihološki portretirati svoje junake.

Na dodjeli nagrade u srijedu navečer, Marina Vujčić - autorica nekoliko nagrađenih romana i drama - otkrila je kako svoju glavnu junakinju nije zamišljala i planirala, nego joj se dogodilo obratno; junakinja je nju zaposjela i ispričala joj svoju napetu priču koja se doista čita u jednom dahu. Ta "opsjednutost" itekako se osjeća i zbog nje ovaj triler zaslužuje biti ubrojen u visoku literaturu, a nikako u trivijalni žanr. Ne znam kako je autorici bilo dok je pisala roman, ali čitatelji, pripremite se, vama neće biti lako, jer se Marina Vujčić, ili Katarina Bauković, vješto poigrava emocijama, namjerno izaziva sažaljenje, a potom vas manipulacijom okrene na svoju stranu i natjera da za nju navijate iako je sasvim očito da glavna junakinja nije pri sebi, a možda je i ozbiljno luda.

Katarina Bauković im 37 godina, radi kao referentica u Zavodu za zapošljavanje, živi sama u podstanarskom stanu na periferiji i financijski i psihološki jedva sastavlja kraj s krajem. Po svemu, ona je dio egzistencijalnog mulja. Hoćete izgledom, jer ima barem deset kilograma viška i neukusno izblajhanu kosu; hoćete materijalnim statusom, jer živjeti od 5000 kuna plaće, znači gotovo polovinu dati na stan i režije, hraniti se varivima i ponekad se priuštiti luksuz, kad šoping centri stave odojak ili janjetinu na akciju (pa se ljudi posvađaju ili potuku u redu, što se nije dogodilo u romanu, ali jest u stvarnosti). Najgora je Katarinina psihološka kaljuža - i sam kraj romana (bez brige, neću ga otkriti!) sugerira da ona nije usamljena zato što je luda, nego je luda zato što je bolno usamljena.

Posebna je vještina zainteresirati čitatelja za po svemu neupečatljivog junaka, a još je teže graditi roman na samo jednom liku koji nam se, kao da sve nabrojano nije dovoljno, još i obraća u prvome licu. Marina Vujčić od prve rečenice, jetkim humorom i tečnim pripovijedanjem, kači čitatelja na svoju ne-junakinju, jer Katarina Bauković nije antijunakinja, nego gotovo osoba bez identiteta s obzirom da njome svi brišu pod: sebična majka koja ju od djetinjstva kritizira, sebična sestra koja se uvali u majčin stan sa suprugom i djetetom, a svoj iznajmi, sebični kolege na poslu koji Katarini uvaljuju i svoj dio posla, sebični bivši frajer koji je Katarinu "olakšao" za deset tisuća eura, a onda je još i prevario s najboljom prijateljicom.

Rješenje za sve te nedaće postaje - susjed. Katarina koja živi na četvrtom katu zaljubljuje se u, pretpostavlja, Ozrena Kovača s drugog kata, njezinu "okomicu", jer susjed živi ispod nje, u identičnom stanu. Dirljivo je kako se ta njezina opsesija razvija, zastrašujuće je koliko su te romantične konfabulacije jednake - i kod normalnih i kod ludih, i kod sretnih i kod nesretnih u ljubavi. U tome je prava jeza ovoga romana; svatko od nas jest u nekoj mjeri Katarina Bauković, ali je naša sreća, možda, što su nam na ljubav uzvratili ili što smo dovoljno pristojni pa te iracionalne misli ne izgovaramo na glas.

Katarinina romansa izgradit će se na običnom "dobro jutro", ni u jednom trenutku joj neće pasti na pamet da to izgovara pristojan i nezainteresiran čovjek. U njezinoj mašti to će narasti do gotovo ženidbene ponude, pa će početi svako jutro tempirati odlazak na posao kako bi se sreli u hodniku, popodneva provoditi uz prozor čekajući da se Ozren vrati kući s posla, spasiti jednu Ozrenovu izgubljenu čarapu, a onda, u nedostatku hrabrosti da mu direktno priđe, razviti i osebujnu stubišnu komunikaciju koja će kulminirati do neslućenih razmjera kad "prijetvorni" Ozren počne kući dovoditi jednu rasnu plavušu u crvenom kaputu.

Sve to Katarina, kao što sam već napomenula, pripovijeda u prvom licu, svi događaji obojeni su njezinom perspektivom. To znači da kao čitatelj ne možete umaknuti njezinoj patologiji i vrlo brzo će vam postati mučno. Ni dvadeset stranica od početka, shvatit ćete da ste potpuno u vlasti Marine Vujčić, da nema ni bijega, ni povratka na staro. Gadi vam se ta kaljuža u koju vas je uvalila, to što vas je tako podlo ostavila same s tom nesretnom ženom i što vam sad nema druge nego čitati do kraja. Hoće li - oprostite na izrazu, ali odgovara - sve otići u tri pičke materine, a vama biti upropaštena večer?

Budite spremni na svašta... Marina Vujčić opako dobro plaši, ali sjetite se i da Katarina Bauković jako dobro manipulira vašim osjećajima. Ništa nije kao što se čini.

 

 

Facebook komentari

Novo u katalogu