Otpusno pismo

Ivica Ivanišević, Marina Vujčić
Otpusno pismo

Dragi Ignjate i Irena, pišem vam jer sam pronašla vaša pisma...

07.04.2016. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

od: Tanja Tolić tanja@najboljeknjige.com
za: Irena Veršić Rimac irena.versic-rimac@gmail.com, Ignjat Jahoda ignjat.jahoda@gmail.com
datum: 7. travnja 2016. 18:30
predmet: Otpusno pismo


Dragi Irena i Ignjate,

oprostite što vam ovako upadam u privatnu komunikaciju. Vi mene ne poznajete, ali meni se čini kao da ja vas znam cijeli život. Prošlu noć dugo nisam mogla zaspati. Srce mi je tuklo, jer sad sve znam. Znam kako ste se sastali nakon trideset godina razdvojenosti i znam kako je sve završilo.

Ne, nisam s vama prije trideset godina išla u srednju školu, niti sam krajem travnja prošle godine dobila Irenin mail kojim pokušava okupiti razred za proslavu godišnjice mature. Nisam jedna od vas dvadeset i devetero maturanata Centra za odgoj i obrazovanje u kulturi iz 1985. i, kad smo već kod toga, prvi put čujem za usmjerenje "organizator u djelatnostima kulture". Ali, hej, bez osude, ja sam nakon završene srednje postala "laborant u fizici". Kad ste vi slavili maturu, ja sam imala deset godina. Ne bih vas tada razumjela. Ne bih ni deset godina kasnije, u mojim dvadesetima.

Ali sad sam zašla u četrdesete, i sve mi je dobro jasno. Između četrdeset i pedeset nema neke bitne razlike: godišnjice jednako rastužuju i uznemiruju, i u Zagrebu i u Splitu pojednako se organiziraju u osrednjim restoranima i kafićima. Nekad ima pršuta i sira, nekad nema. Uvijek ima jeftinog vina i, oprostite, jeftinih životnih priča. U ponoć, kad smo svi već pripiti, zaboravimo da smo u međuvremenu odrasli pa prepričavamo svoje živote kao iskrena i blesava djeca: čudimo se tome što smo postali, priznajemo bez stida razvode, ljubavne brodolome i roditeljske podbačaje, možda se sjetimo da smo u onog tipa preko puta nekad bili zaljubljeni i pitamo se kad je taj proćelavi, neduhoviti gospodin zaposjeo tijelo glavnog frajeru u razredu. Je li oduvijek u njemu bio? Ili te život pregazi?

To sam prvo pomislila kad sam krenula čitati vaša pisma. Gle, kakav klišej, duhovit doduše - eto njih dvoje, pišu si nakon tri desetljeća, napala ih kriza srednjih godina, sad će si od života napraviti sranje, osobito ona jer je u braku i ima dvoje djece. Za njega još ne znam, jer se skriva, ali i to je tako tipično: ona ga snubi, napadnuta (podgrijanim) osjećajima, on migolji, dobro svjestan (loših) sjećanja. Sigurno i on ima ženu i djecu. Jednom su bili zaljubljeni pa misle - razočarani životom - da se mladenačka ljubav može konzervirati, kao vremenska kapsula, i s jednakim učinkom popiti kad te napadne sredovječnost.

Ali vraga...

Ignjate, prokletniče, napao si je bezobrazno i neopravdano, zavidan na njezinu uspjehu! Što smeta što je postala kirurginja, nisu svi liječnici isti! Baš si seljak - tko kaže da svi doktori imaju natrpane kućne barove skupim pićima, a zidove okićene ružnim slikama? Ali skužila sam te, prije Irene. Ti u toj svojoj Nizozemskoj zapravo nemaš ništa: razveden, bez djece, vlasnik staretinarnice u Amsterdamu, previše piješ i još si - iz kukavičluka, da iz kukavičluka! - morao promijeniti ime.

Irena, Irena, Irena... Žena sam, ali što je previše, previše je. Oprosti, ali Ignjat je u pravu. Ne znam kako bih ti to drukčije rekla: nastaviš li ovako, sama ćeš si sjebati život! Imaš muža, dvoje djece, Ignjat bi nekako i mogao donijeti odluku u ime vas dvoje, ali zaista nije njegovo da odluči za vas četvero. Dosadna si i patetična s tim svojim: "Želim da mi kažeš - Moram te vidjeti, Irena." Ideš mi na živce kad brojiš kilometre između vas: zračnih 1086,71, a cestovnih 1325,62.

Čekaj malo! Što? Ti si njega sprašila dvjema ledenim rečenicama to ljeto prije nego će u vojsku i spustila mu slušalicu? Zbilja, ženska glavo, zbilja?! Dobro ti je napisao: ima li ljepšeg izraza ljubavi od radosnog pristajanja na godinu ili dvije vojnog zatvora u Nišu jer ti misliš da bi bilo strašno romantično da je utekao iz Kuršumlije i došao tebi u Zagreb gdje si studirala. I ne sviđa mi se što stalno gadiš tog svojeg muža, Rimca. Odnos čini dvoje ljudi, znaš.

E, jebemu mater... (Što se bunite, i vi psujete u pismima!) Sad mi je jasno... Da razumijem... Kakav usrani nesporazum... I meni dođe da se napijem od muke. Koji put pitanja znaju zaboljeti više od odgovora. Dok se ne odgovori.

Irena, počela si mu pisati i usred dana, usred ručka, usred tuđe prisutnosti. Pobjegla si danas s obiteljskog objeda, zatvorila se u spavaću sobu s laptopom. Ignjate, svakim novim pismom jedno drugome otkidate komadić duše. Doista, nastavite li ovako još tjedan ili dva, što će od vas ostati? Ali što se mi tu zavaravamo - da, mi, kvragu, i ja sam sad u tome, ne mogu se othrvati - kad je sve jasno: ljubav, istinska i velika, podjednako temeljito ruši s nogu koliko god da imaš godina. Razumijem vas, poznajem vas, i ja sam bila na tom mjestu gdje ste vi sada. Čudo je kako ljubav svaki put uspije oteti život banalnosti.

Jebiga, jebiga, jebiga! Što ćemo sad? Ignjate, panika je, hoćeš li joj reći da ti je Rimac poslao mail, da se ona zaboravila odlogirati sa svog gmaila?

Hm... Ignjate, on je neki dobar čovjek, zar ne? Dobro, da, Imoćanin je, znamo da oni ne mole svoje suparnike da im ostave žene na miru. Pogotovo kad one namjeravaju ostaviti njih, ali... Pogledaj što ti piše: "Najradije bih ti rekao da odjebeš, ali ispada da si mi trenutno jedini izvor informacija o tome što se događa u glavi moje žene." Zato se prestani žaliti da ti je zdravlje ugroženo otkad su ti oni, Rimci, ušli u život i zamisli kako je tom Rimcu koji je spao na to da se dopisuje s ljubavnikom rođene žene. E pa jebiga.

Hotel Dubrovnik? Zbilja? Dva sata u noći, a ti piješ? Je, strašno je na Pantovčaku noćas... Čekaj, kod koga je? Irenini milimetri, zbilja? Tako nisko udaraš? Usamljeni sredovječni muškarac, udice, šutnja, odjebi, začepi, hoću da me netko zgrabi, tvoj, tvoja, ne igraj se s njom, gdje si, jedanaest minuta... Voli te. Da, voli te.

(...)

Ne znam što bih rekla. Srce mi je preskočilo. Nisam baš noćas dobro spavala. Život zbilja piše romane. Da nisam pročitala vaša pisma, ne bih vjerovala da se sve ovo dogodilo.
 

Vaša Tanja


P. S. 1. Ne znam znate li, ali vaša su pisma ukradena i objavljena u knjizi koja se zove "Otpusno pismo". Spisateljica iz Zagreba Marina Vujčić i pisac iz Splita Ivica Ivanišević tvrde da su ih oni napisali.

P. S. 2. Znam, sramota je, ali čak su našli i izdavača. Objavio ih Hena com.

P. S. 3. Razgovarala sam s Marinom Vujčić. Ona tvrdi, citiram: "Ma, Tanja, to je samo knjiga! Nije zaozbač." Mislim, stvarno... I još kaže da je ona napisala i Rimčeva pisma, a Ivanišević od onog policijskog inspektora.

P. S. 4. Ljudi su okrutni. Upravo mi je rekla da će Ivica biti sretan kad čuje da ste me na kraju rasplakali. Kao, on je okrutni mazohist i zato je kraj takav kakav je.



 

Facebook komentari

Novo u katalogu