Evanesco

Valent Pavlić
Evanesco

Ako postoji jedna zbirka priča koju trebate pročitati ove godine, onda je to 'Evanesco'

21.04.2016. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

"Dakle, sȃm sam na zemlji, nemam brata, nikoga tko mi je blizak, nemam prijatelja, nikakvo drugo društvo do sebe sama". Tom rečenicom započeo je Jean-Jacques Rousseau svoje "Sanjarije usamljenog šetača", napisane između 1776. i 1778. godine, nikad dovršene. Rousseauova knjiga podijeljenja je u deset poglavlja koje naziva "Šetnjama". Zbirka priča "Evanesco" (Hena com, 2016.), u kojoj se na početku nalazi ovaj citat na francuskom jeziku, ne sastoji se od deset pripovijedaka nego devet, ali one bi se također mogle nazvati šetnjama, redom među ljudima koji – nestaju.

Naime, naziv "Evanesco" dolazi od latinskog glagola ēvānēscere, nestajati. Ovo nije knjiga za djecu, no da njima viknete "Evanesco!", odmah bi znali da je riječ o čaroliji nestajanja koju je na satu Severusa Snapea prakticirao Harry Potter. Oblik latinskog glagola koji autor Valent Pavlić koristi u naslovu svoje zbirke najavljuje da je u pitanju knjiga koja će vas udariti u želudac – mogla se zvati i "Nestajem". Tako glasi prijevod na hrvatski.

U prvoj priči, "Nedodirljivost", nestali su dodiri, ljudski kontakt. Pripovjedač Daniel, bijesan što je odbačen, poželio je postati taj koji će odbijati. Odlučio je tjedan dana nikoga ne dodirnuti, pa mjesec, pa se sve to protegnulo na godinu. Otuđenost ide toliko daleko da ne pristaje ni na slučajne dodire u mnoštvu. Lako je zamisliti kakvu bi eksploziju žudnje tako usamljenom biću dodir mogao izazvati, jer Danielu dodirnuti, pretpostavljam, znači i vidjeti i priznati postojanje onog drugog.

U "Prepoznavanju" se u vlaku gledaju mladić i djevojka. Ne poznaju se, ali si u mislima daju imena. Ona njemu izgleda kao Andrea, lijepa je na način koji zahtijeva pažnju. On njoj izgleda kao Michel, voljela bi da joj, recimo, baš s njim, uspije voditi razgovor u kojem će reći nešto inteligentno, ali ne i pretencizono; nešto duhovito, ali nipošto smiješno. I ovdje se, s prvom prilikom otvorenog razgovora, u kojem se jedno nudi drugome, dogodi nestajanje. Nestajanje mogućnosti da se možda dogodi ljubav.

"Skakač" je dječak koji se bojao mora, uglavnom zato što je slutio da je s njim sudbinski povezan i da se ta veza, kad se jednom uspostavi, više neće moći razvrgnuti. Priča je ispričana kao bajka, zbiva se na otoku koji će uskoro mostom biti povezan s kopnom. U „Čekaonici“ se čeka na ostvarenje dugogodišnjeg sna, ali Diana ubrzo otkriva da su snovi često privlačniji od stvarnosti.

U "Snu" gospodin Rever (od franc. rever, sanjati) usne san koji ga duboko uplaši jer zvuči kao predskazanje. Iako rob životnih navika, gospodin Rever odlučuje promijeniti rutinu, sve kako bi izbjegao ostvarenje sna, no iz noći u noć on se ponavlja i postaje sve detaljniji... Priča "Potraga" vrti se oko jedne smrti i jedne fotografije na kojoj plavokosa djevojka, bez osmijeha, sama i zamišljena, mirno sjedi na stepenicama male kuće kao da nekoga čega.

U "Odsutnosti" Valent Pavlić vješto secira jedan intiman odnos, jednu noćnu i dnevnu smjenu koje se sastaju samo u pogledima, ali nikad u isto vrijeme. "Oštrina" govori o starosti, rukama koje se tresu i jednoj britvi, "Zaborav" zamišlja kako bi izgledao život kad bismo iz njega mogli izbrisati sva sjećanja koja nas tište ili nam nanose duboku bol.

Ukratko, riječ je o nevjerojatno zaokruženoj zbirci u kojoj autor u svakoj od priča vješto varira naslovnu temu, što je pravo malo čudo za hrvatsku književnost, i to iz nekoliko razloga. Najprije, Valent Pavlić je debitant. Ovo mu je prvo što je ikad napisao (i odmah objavio!), a iz njegova teksta progovara zreo pripovjedački glas, do te mjere jezično, stilski, formom i temom dotjeran da se čini kao da je u ovaj naš svijet upao iz paralelnog svemira u kojem se pisci rađaju mudri kao da im je osamdeset godina.

Pavlić je, naime, potpuno uvjerljiv i kad "koristi" glas dječaka i kad progovara iskustvom starca na samrti. U stanju je uhvatiti krizu srednjih godina i dvojbe oko promašenosti života, zaviriti u glavu mlade djevojke, jasno naznačiti kako se osjeća par koji se voli, ali ga je umorio život ispod očekivanja. Pritom, Pavlić je rođen 1985. godine. Imam objašnjenje za ovu pojavu: rekla bih, i namjerno koristim eufemizam, da život prema njemu nije bio blag. U pitanju je autor koji, da se poslužim arhaizmom, ne piše tintom, nego vlastitom krvlju.

Pavlić je literarno čudo zbog još jedne stvari. Kratka priča u suvremenoj je hrvatskoj književnosti posljednjih godina popularna forma, no nažalost produkcija nije bog zna kakve kvalitete. Proteklih godina pročitala sam nekoliko zbirki priča domaćih autora i uglavnom sam bila razočarana. Postaviti zahtjev pred mladog autora, osobito debitanta, da mu zbirka bude tematski zaokružena, nikako nije pošteno, jer mnogi od njih priče pišu i skupljaju godinama da bi mogli objaviti zbirku (uz "službeni" posao, što nimalo nije lako).

No problem je što mnoge od tih priča formalno uopće ne odgovaraju definiciji priče ili autor na njima nije dovoljno radio. Mnogi od autora hrabro su zagazili u modernost, odbacujući klasičnu formu pripovijedanja, iako tome nisu dorasli. Brojne od tih priča su potpuno besmislene, nažalost ništa ne govore i nikako ne dodiruju čitatelja. Zamjetan je i mini-trend, kod dijela muških autora, u kojem na silu oponašaju omiljenog izraelskog kratkopričaša Etgara Kereta.

Kad je u pitanju Valent Pavlić, sve to možete zaboraviti. Njegove su priče tako napisane kao da su "ispale" iz čitanke iz književnosti. Dio toga sigurno treba pripisati njegovom obrazovanju: diplomirao je francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti. Iako je, po habitusu, klasični pripovjedač – dakle, slijedit će pravila narativa: uvesti vas u priču, dovesti do vrhunca, napraviti preokret i zaključiti – ne plaši se modernosti, pa će tako prva priča, po meni ujedno i najbolja, "Nedodirljivost", biti u potpunosti izgrađena oko jednog osjećaja, posvemašnje otuđenosti, do razine da osjećate da je glavni junak zapravo kažnjen izopćenjem. Ako ste se ikad osjećali doista usamljeno, kao da vas nitko ne razumije i ne priznaje, bit će vam jasno o čemu Pavlić piše.

A piše tako da čitatelj ima osjećaj kao da mu guli kožu i struže po kostima.

To je smisao književnog stvaralaštva – otvoriti sebe da bi otvorio čitatelja. Žao mi je, ali sve manje od toga nije dovoljno dobro. A sve što nije dovoljno dobro bit će zaboravljeno za nekoliko godina.

Završit ću nastavkom citata Jean-Jacquesa Rousseaua s početka teksta, koji nije naveden u zbirci: "Onaj koji je među svim ljudima bio najobdareniji duhom i ljubavlju, izopćen je jednoglasnom odlukom. Zar prolaznici ne pljuju na mene, umjesto da me pozdravljaju? Zar se cijela jedna generacija ne zabavlja time da me živog pokopa?" Umijeće pisanja otkriva se i u pravilnom odabiru nosećeg citata, i u tome da se zna kad treba staviti točku.

Ako postoji jedna zbirka priča koju trebate pročitati ove godine, onda je to "Evanesco".



 

Facebook komentari

Novo u katalogu