Adio kauboju

Olja Savičević Ivančević
Adio kauboju

Roman u kojem kao da autorica hoda pored tebe i uzbuđeno pripovijeda sve što se zbilo

10.11.2010. | Senka Kušer-Mijić | Ocjena recenzenta: 5,0

Kako je lijepo u ruci imati knjigu. I to još onu, znalački napisanu na materinjem jeziku koji, nakon zatvorenih stranica i odlaganja na policu, još u meni bruji od tempa i dinamike. Od lakoće opisa, brojnosti riječi i rečenica koje se nižu jedna za drugom u osobit prozni tekst kojeg ne napuštate do zadnje stranice. Kojeg doslovno gutate jednakom dinamikom kojom je i napisan. O da, čitajte ga što prije!

Znala sam se nasmijati njenim stihovima. Okretnim i razigranim. Kolopletu njenih misli. Asocijacijama i ideji. Ne uvijek. Ali, ova me autorica svojom poezijom znala oboriti s nogu i to je, moram priznati, piscu možda najteži zadatak. Čitajući možeš uživati, s rukama ispod glave odmoriti pa otploviti u prostor i vrijeme kojeg ti je tekstom namijenio, može ti se i ne svidjeti to što se pred tobom otvara, pa ćeš zatvoriti stranicu, redak preskočiti ili ga brzim potezom oka samo okrznuti ili nevoljko njime prošetati. Ali, kada kažeš da te tekst iznenadio. Pokrenuo. Potaknuo na čitanje. Tada je jasno da se radi o posebnosti koju valja izdvojiti. To zaista ne umije svatko.

Stoga sam jedva dočekala njen roman. Da vidim kako će ga napisati. Hoće li se u njemu odreći svoje dinamike zapažanja. I na sreću i moju radost – nije to učinila. Ostala je sebi dosljedna.

Ruzinava, glavna junakinja romana, dolazi kući. Slika je to mjesta, reći ćemo negdje u Dalmaciji. Slika provincije, komadića Hrvatske okruženog morem, nezaposlenima, dosadom, danima bez perspekitive i vremenom omotanim u eksperimentiranje s drogom, seksom, automatima za igru, u tračeve, događaje i okolnosti po kojemu mala sredina postaje velika rupa bez dna u koju padaš, osim, ako poput nje, Ruzinave, ne spremiš kofere, i pobjegneš prvim vlakom u veći grad. Sada, na početku romana, ona mu se iz Zagreba vraća. Mjestu u kojem su joj kuća i majka, sestra i očev i bratov grob. Zbog njega, brata, i dolazi. Gonjena željom da napokon otkrije zašto se on, Danijel, ubio sa svojih 18 godina, bacivši se pod vlak.

Ukratko, to bi bila osnovna nit. Temeljni dio priče koja ima dosta slojeva i niti koje spisateljica petlja u sjajan tekst, oblikovan iznimnom lakoćom pripovijedanja, prebacivanja tema, trenutaka, asocijacija i poveznica kojima tako vješto vlada tijekom priče da uživaš u tom majstorstvu. Time sam najviše obradovana u ovom romanu. Načinom pisanja. Spretnosti kojom barata i nadilazi čitatelja. Posve superiorna. Iz humora u tugu. Iz erotike u surovu rečenicu ili citat. Iz asocijacije, koja se i u tebi čitanjem nametne, prebaciš se za čas u njenu, sliku, asocijaciju, nit, poveznicu… brzinom treptaja oka.

Jer, kod ove je autorice sve zgusnuto u dinamici pripovijedanja. Imaš osjećaj da pored tebe hoda i u nevezanom ti pripovijedanju kazuje sve što se zbilo. Govori ti uzbuđena i bez stajanja. O ocu. I babi. I majčinim tabletama. O sestri i bratu. O Ađelu i Braći Irokez, veterinaru koji voli dječake pa i njenog brata Danijela, o domaćem porno uratku i jednom vjenčanju, seoskom, megalomanskom koji se upravo sprema... Ima tu likova. Događaja i situacija koji oslikavaju jedan svijet obojan sa dosta nijansi toplih i hladnih boja. I sve to bez stanke. Bez trenutka za opuštanje. Napet si do samoga kraja. Jer njena je rečenica toliko bujna i brza da je moraš čitati i upiti sve do posljednjeg slova kako ne bi nešto propustio.

Jer uz nju, imaš osjećaj da je sve bitno. Brojni likovi, teme, vezivno tkivo ovog romana koji dodiruje i pitanje žena, njihova međusobna odnosa, emancipacije, ostvarivanja, gubitka, odrastanja, ljubavi... svih onih tema koje čine život a jezik i temperament mjesta na moru daju romanu lokalnu komponentu. Reći ćemo, oslikava mentalitet. Obilježi ga u jezikom jedinstvenu boju. To je autorica sjajno odradila. Pogođeno i bez greške, koristeći lokalni govor, sleng, razgovorni jezik sjajno uklopljen u znalački vođene rečenice. Ponekad asocijativne i duge kao trakavice u kojima svaki dio za sebe ima točno mjesto i cilj. Autorica se ne libi izravnosti. Izraza koji zasijeku prostor teksta. Pogode te u živac. Ili te nasmiju. Iskreno. Od srca se smiješ. Jer su te, riječi koje je ona odabrala, pogođene, kažeš si, baš takve su kako je rekla.

“Adio kauboju” je, već vidim, roman kandidat za knjigu godine. Dinamičan. Brz. Zabavan. Moderan. S potkontekstom iz kojeg izlaze junaci i simboli westerna. Koltovi i revolveraši, marame i šeširi. Jer, znamo to svi, i u našim mjestima čuče lokalni šerifi. Dobri i loši momci. Vrijeme koje prolazi. Rekviziti nekog drugog vremena koje nas napušta kao i tehnologija koja je, poput i diskete za računalo koju Ruzinava pronalazi, već povijest za sebe.

Sretna sam zbog ovog romana. Ne samo zbog ovog. Lagala bih. Zbog pojave sve većeg broja kvalitetnih domaćih autora koji ne samo da se bave temama koje su lokalne i ujedno Hrvatske, već barataju našom riječi. Pa onda vidiš koliko je on, naš jezik, bogat. Zarazan u ljepoti. Raskošan u raznolikosti. Šaren u dinamici. U tempu. Oblikovanju. I likuješ. Jer mu pripadaš.
 

Facebook komentari

Novo u katalogu