Plava lisica

Sjón
Plava lisica

Islandska bajka o lisicama koje nisu samo životinje i ljudima koji ponekad nisu ljudi

21.06.2016. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Pomalo sam opsjednuta lisicama. Uvjerena sam da bi se s njima mogla dobro razgovarati; samo da naučim lisičji jezik. Jako sam opsjednuta Islandom, najviše zato što mi se čini da bih se dobro uklopila u krajolik koji zna šutjeti i među ljude koji, kad im je loše, ne idu ni u crkvu ni na psihoterapiju, nego u šetnju pa im je bolje (tako je Björk rekla britanskom Guardianu). Pa kad se udruži moja opsjednutost lisicama s onom Islandom, i spoji s mahnitošću za knjigama, "Plava lisica" (VBZ, 2016.) nije samo logičan izbor, nego i životno važan.

Ovo su subjektivni razlozi zašto mi je prva Sjónova knjiga objavljena na hrvatskom bila na prvi pogled privlačna. Na naslovnici je lisica, plava, kako i naslov kaže, u stvarnosti arktička lisica, poznata i kao bijela, polarna ili snježna. Štedljivo je to biće, asketskog duha, aerodinamične građe, ali da se ne smrzne, počinje se tresti tek kad se temperatura spusti na minus 70 Celzijevih stupnjeva. Im supersluh, lako detektira gdje se krije i najmanja životinja ispod snijega. Budna je cijelu godinu, za nju nema hibernacije.

Nije onda ni čudno da su se oko male, bijele i punašne lisice tijekom stoljeća na Islandu isplele legende. A upravo od legende kreće Sjón, jedan od najpoznatijih i najprevođenijih islandskih književnika koji je na rodnom otoku, ujedno i državi, osvojio sve književne nagrade koje je bilo moguće osvojiti.

Sjón, punim imenom Sigurjón Birgir Sigurðsson, rođen je u Reykjaviku 1962. godine, a ako slučajno volite otkačenu islandsku pjevačicu Björk, možda ste koji put i zapjevušili na njegove stihove. Björk i Sjón dobri su prijatelji, on je autor teksta mnogih njezinih pjesama, a za stihove pjesme iz filma "Ples u tami" Larsa von Triera nominiran je i za Oscara. Dosad je objavio sedam romana i devet zbirki poezije, a istaknuo se i kao autor drama, libreta i knjiga za djecu. Djela su mu prevedena na trideset i pet jezika, a upravo je njegov peti roman, "Plava lisica", najpoznatiji jer je objavljen u trideset i tri zemlje.

Plava lisica u Sjónovom romanu zapravo je skuggabaldur (originalni naziv romana glasi "Skugga-Baldur"), zlo stvorenje iz islandskih narodnih priča, potomak mačke i lisice kojeg se treba plašiti. U prenesenom značenju, to je sumnjiv čovjek, zlobnik. Legenda kaže da je tom četveronožnom čudovištu otac bio mačak, a majka lisica, rođeno u divljini otelo se kontroli, toliko je bilo snažno da je moglo ubiti ovcu ili čovjeka.

Nijedno biće, kaže jedna priča, ni čovjek, ni životinja, ne može se oduprijeti pogledu te zlobe, a ako im se oči sretnu, to znači trenutnu smrt. U goroj verziji, dovoljno je da skuggabaldur ugleda čovjeka, i opet je mrtav. Predaja kaže da su se svećenici dosjetili rješenju, pa su na životinju privezali ogledalo: kad je pogledala sama u sebe, pala je mrtva. U svim bajkama, skuggabaldur je uvijek pametniji od čovjeka, može i govoriti, ako ga ljudi slučajno uspiju ubiti, poslije ima se osvećuju pitome mačke.

Sjón ima sve elemente narodne priče u svojem kratkom i melankoličnom romanu: lisicu, smrt i svećenika, ali u ponešto drugačijem kontekstu. Ovdje skuggabaldur nije (nužno) zlo biće, dijelom je simbol prirode same, dijelom karme u smislu pravde. Ono što izmiče čovjeku, u "Plavoj lisici" poravnat će priroda; hladni otok brine, možda umjesto boga, za sva svoja bića, i ona koja su prirodi prilagođena i ona koja su od ljudi napuštena.

"Plava lisica" počinje kao pjesma ili poetični zapis u prozi – jedan muškarac lovi plavu lisicu, rijetku zvjerku koja onome tko je ulovi donosi mnogo novca. Izdavač je bio velikodušan s papirom, na ponekoj stranici tek je jedna rečenica, već listanje knjige stvara dojam da je čitatelj negdje drugdje, gdje priroda rasteže vrijeme do nestanka. Prvi od tri dijela romana čista je meditacija: možda ne za svakog čitatelja, ali sigurno za onoga kojem su riječi dragocjenosti, onoga koji zna prepoznati i cijeniti ritam sintakse i voli kad su riječi dobro pogođene. Preciznost je, barem po ovom romanu, Sjónova velika prednost – može se to činiti škrtim ako niste ljubitelj poezije. Ali ako jeste...

U drugom dijelu poetske konture prerastaju u čvrstu priču, iz melankolije krajolika prelazimo u surovost stvarnosti. Upoznajemo botaničara Friðrika Friðjónssona i njegovu štićenicu Abbu rođenu s Downovim sindromom. Na Islandu krajem 19. stoljeća takva djeca rijetko ostaju živa, babice ih ubijaju odmah po rođenju. No Abba je našla svoje utočište kod čovjeka koji voli biljke, a posebno čaj s Himalaje.

U trećem dijelu sudbine likova se povezuju, a mit opet preuzima stvarnost. Sjón dobro poentira u ovom romanu od svega 114 stranica: lisice katkad nisu samo životinje, ali ni ljudi nisu uvijek ljudi. "Plava lisiva" jednostavna je priča moćne poruke. Kao i svi mitovi kroz vrijeme prenosi praiskonske istine o dobru i zlu, Sjónova kreativnost i talent razotkrivaju se pak u istodobnoj dekonstrukciji bajke: upravo u onom dijelu da lisica nije samo lisica, niti je čudovište uvijek zlo. Likovi u bajkama, znamo, arhetipske su slike, ne treba ih tumačiti doslovno.

"Plava lisica" dio je iznimne, nove VBZ-ove biblioteke, Europom u 30 knjiga, koja je objavljena uz potporu programa Kreativna Europa Europske unije. U njoj je mnogo književnih dragulja, sigurno najbolje od onoga što europska književnost trenutno ima za ponuditi.


 

Facebook komentari

Novo u katalogu