Zovite me Esteban

Lejla Kalamujić
Zovite me Esteban

Hommage majci i jednom vječno izgubljenom vremenu

21.06.2017. | Srđan Sandić | Ocjena recenzenta: 5,0

 “Ja se puno teže piše nego čita.” (Roland Barthes)

U jednom izuzetnom (malom) tekstu koji je naslovljen “Iskapanje i sjećanje” (Ausgraben und Erinnern), Walter Benjamin je podsjetio – na tragu Freuda – da aktivnost arheologa može da pojasni, s onu stranu njegove materijalne tehnike, nešto što je od supstancijalnog značaja za aktivnost našeg sjećanja. “Tko nastoji da se približi vlastitoj zatrpanoj prošlosti, mora da se ponaša kao čovjek koji iskapa. Prije svega ne smije strahovati da će uvijek iznova imati posla s jednim te istim stanjem stvari (njem. Sachverhalt) – rasijavati ga kao što se zemlja rasijava, prekapati ga kao što se tlo (njem. Erdreich) prekapa.”

Ili, ono što on pronalazi, u tom rasijanom ponavljanju, uvijek vraćajući izgubljeno vrijeme, to su “slike, koje – istrgnute iz svakog ranijeg konteksta – stoje kao dragocjenosti u trijeznim odajama našeg kasnijeg uvida, poput torzâ u galeriji kolekcionara”.

To znači barem dvije stvari. S jedne strane, da se umjetnost sjećanja ne može svesti na inventar pronađenih objekata, koji su jasno vidljivi. S druge strane, arheologija (a usudio bih se naglasiti i - književnost) nije samo tehnika istraživanja prošlosti ili odavanja istoj nekog priznanja, već prije svega anamneza u cilju shvaćanja sadašnjosti.

Stoga je umjetnost sjećanja, kaže Benjamin, “epska i rapsodijska”: “U najstrožem smislu epsko i rapsodijsko, pravo prisjećanje mora stoga istovremeno da pruži sliku onoga koji se prisjeća, isto kao što dobar arheološki izveštaj ne treba samo da ukaže na slojeve u kojima su nalazi pronađeni, već prije svega da pokaže i one slojeve kroz koje je trebalo proći da bi se do njih stiglo”.

Primo Levi će u uputi za čitanje svoje knjige “Zar je to čovjek” reći da ga je vodila potreba da “drugima” ispripovijeda, da “druge” učini sudionicima... jer tek to može dovesti do krajnjeg cilja, a to je unutarnje oslobađanje.

A sada dolazimo do stvarnog razloga ove uvodne digresije, a to je zbirka kratkih priča “Zovite me Esteban” Lejle Kalamujić. Naime, zbirka je to koja komotno može biti shvaćena i kao hommage majci, kao hommage jednom vječno izgubljenom vremenu – u pravilu, vremenu djetinjstva, toliko puta tematiziranom u povijesti književnosti, ali i kao rudarsko iskapanje i tumačenje tuđih priča o osobi koja te je rodila, o figuri koja postoji i koja porozno nestaje i nastaje, u sjećanjima, u svakodnevici, kroz budućnost. Može biti shvaćena i kao dokazni materijal u nekoj imaginarnoj sudnici, gdje su optuženi oni koji su uništili naše domove, snove, države, ljubavi, zdravlja. Ali, i ne mora. Najopasnije je dopustiti si doživjeti ove priče kao ispovijed, autobiografiju, ili tek jeftinu kartu na tržištu empatije.

Odnos prema majci nužno je odraz općeg odnosa jedne civilizacije prema ženi. Barthesov dnevnik (“Dnevnik korote”) pati od straha i užasa susreta s korotom, nevjericom i nemogućnošću prihvaćanja činjenice smrti vlastite majke, Kalamujićkin spis je na drugom tragu, njezina pripovjedačica prihvaća, može i zna, uz sve popratne fizičke i psihičke, rekao bih – somatizacije, nuspojave.

“Htjeti pisati o ljubavi, znači suočiti se sa zbrkom jezika: onim područjem izluđenosti u kojemu je jezik istovremeno previše i premalo, pretjeran (zbog neograničenog širenja ja, zbog preplavljenosti osjećajima) i siromašan (zbog kodova na koje ga ljubav ograničava i izravnava). Suočen sa smrću sinčića, Mallarmé se, da bi pisao (pa bile to tek krhotine pisma), podvrgava podjeli roditeljskih uloga:

Majka, plače
Ja, mislim

No ljubavni odnos pretvorio me u atopijski subjekt, nerazdijeljen: ja sam svoje vlastito dijete: istovremeno sam otac i majka (sebe samog, drugog): kako da podijelim posao?” (“Fragmenti ljubavnog diskursa”).

Figura boli dominira Barthesovim “Dnevnikom” kao i Kalamujićkinim pričama te me oba dokumenta vraćaju na Barthesov ljubavni vokabular iz “Fragmenata ljubavnog diskursa” gdje kaže: “Samo Majka može žaliti: biti potišten, kaže se, znači nositi u sebi lik Majke, onakvu kakvu zamišljam da će me vječno žaliti: nepomična, mrtva slika, izašla iz Nekuia, ali drugi nisu Majka: njima žalovanje, meni depresija.” Figura žalovanja određena je kontinuitetom boli te panikom koju pojačava činjenica da umrlog više nema.

U našoj kulturi živi posebno odgojen strah od gubitka majke, majčinske figure, uloge. Živi uvjerenje da se “tek tada zapravo odraste”. Teško je izvojevati pobjedu nad takvom indoktrinacijom. Ne želim vam spoilati čitanje ove zbirke priča, zato odbijam prepričavanje i pokušaj uspostavljanja tematskih okosnica ovih priča. Mogu samo reći da je Kalamujićkina pripovjedačica preživjela, i da je o.k., ma ne samo o.k., ona je super preživjela nametnute joj priče, život, priče, život. Kako već želite…
 

Facebook komentari

Novo u katalogu