Jedno u drugom

Monique Schwitter
Jedno u drugom

Sentimentalno, ali ne i patetično putovanje kroz bivše živote

06.09.2017. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Kad si umorna, spavaj, govorila bi njezina baka, san liječi, to je rekao već Goethe. Nema razloga tugovati, dijete moje. Rekla bi to tako tužnim glasom da bi se ona zbog toga rastužila. Završava onako kako je počelo, i to je rekla baka, ali pritom najvjerojatnije nije mislila na veze, jer one za baku nisu bile konačne. Iako je kraj priželjkivala onako kako cijeli život nije čeznula ni za čim i ni za kim. Ljubav, srce moje, ne biraš, i danas jasno čuje tu rečenicu, rečenicu koju je baka često ponavljala, više od ikoje druge.

Švicarska spisateljica Monique Schwitter (1972), u svojem prvom romanu prevedenom na hrvatski, "Jedno u drugom" (OceanMore, 2017., prijevod Helen Sinković), ima dvanaest ljubavi, dvanaest imena, dvanaest muškaraca. U pitanju je niz, idu jedan nakon drugoga, jedno prelazi u drugo, jedna ljubav u drugu. Oni su Petrus, Andreas, Jakob, Johannes, Thomas, Nathanael, Philipp, Mathie, Simon, Tadeusz, Jakob i On - onaj od kojeg je sve krenulo i koji je nezaboravljiv.

Nisu, naravno, sve ljubavi romantične, ili seksualne; kad smo kod toga nisu ni svi protagonisti - objekti ljubavi - stvarni. No svi "objekti ljubavi" ipak postaju subjekti: ako se išta može reći za sentimentalno, ali ne i patetično putovanje Monique Schwitter, onda je to da je u svojem voljenju poštena, lišena uobičajeno dosadnog narcizma u kojem na drugoga projiciramo vlastite rupe u biću pa na to još nabacimo fasadu idealizma. Schwitter je sve svoje muškarce uistinu voljela i pritom je u opisivanju tog voljenja dirljivo iskrena.

Njezin roman "Jedno u drugom" projekt je o ljubavi koji počinje u trenutku kad glavna junakinja - pripovjedačko Ja koje se predstavlja i kao autorsko Ja - najprije čuje kuckanje u glavi, koje je možda posljedica starenja, a možda samo premorenosti svakodnevnim životom koji inače volimo. Potom se to kuckanje pretvori u jutarnje otkriće u zrcalu - duboke, okomite bore između čela, a nakon toga, logično, slijedi guglanje bivših ljubavi. Gdje su? Što rade? Imaju li bolje živote od nas? Jesu li uspjeli ili su propali? Djeluju li i dalje kao da ih vrijeme nije dotaklo ili su ostarjeli ubrzano; šokantno i sramotno?

Prvi iz niza od dvanaest, Petrus, nije ništa od toga. Samo je mrtav. Monique, iako nijednom u romanu sebe kao pripovjedačicu ne imenuje, istodobno ima dva sina i supruga patološkog kockara. Između ostaloga, na kocku je založio i njihov brak. Što objašnjava kuckanje kojim roman počinje.

Schwitterova je u romanu od dvjestotinjak stranica netipično otvorena, ili čitatelj barem pretpostavlja da je sve što nam je ispovijedila istinito. To naravno treba uzeti s rezervom jer ništa što se zapiše na papir nije kao što je bilo ili jest u stvarnosti, forma po sebi nalaže fikcionalizaciju, u najmanju ruku tu je filter kroz koji autor procjenjuje stvarnost. Čak i kad je u ocjenama prema sebi oštriji nego prema drugima, pisac zapravo uvijek bolje prođe jer od samoga sebe stvara književnost, mit. Knausgård, s koji bismo, recimo, mogli usporediti Monique Schwitter, dobar je primjer te vrste mitologizacije u kojoj narcis uvijek pobijedi (ako ni zbog čega drugog, a onda tako što dobije slavu).

No Schwitterova - srećom! - ne ide putem norveške literarne zvijezde. Možda zato što je po struci redateljica, pa pažljivo režira svaku scenu, podjednako voli sve svoje glumce jer svi zajedno tvore priču. Njezina intimna biografija nema neku univerzalnu vrijednost, nije ovo roman iz kojeg se dade nešto naučiti o prirodi ljubavi, osim što čitatelj može dobiti potvrdu za ono očito, što je nekako već i sam naučio kroz svoju "dvanaestoricu" ili svojih "dvanaest".

Ljubav je možda uvijek ista i ostaje vjerna samoj sebi. Možda se, kako Schwitterova zamjećuje na jednom mjestu, samo mijenjaju njezine posude. Nudi se u jednom muškarcu za drugim, očituje se u različitim oblicima. Nema dakle ljubav različita lica, nego ljubljena osoba. To nekako potvrđuje i zadnje poglavlje u romanu: "Pokušala sam priču ispričati bez tebe, ali ne ide. Ti jesi i ostaješ, ne mogu te tek tako preboljeti. Nisi nestao samo zato što sam te preskočila. Dok te ne ispripovijedim, ne mogu se vratiti, ne mogu krenuti, ne mogu otići."

Tko je On, najvažnije je pitanje za autoricu. Što joj je značio i kako (ni)je podnijela gubitak njega obilježilo je njezinu prvu romantičnu vezu, a prva veza se reflektirala na sve druge. On je možda i razlog što se na kraju vratila kući. Drugi su nam često dom, ljubav koja stanuje u njima, koju upisujemo u njih, postane nam dom. Možda zato ljubav ne biramo nego se, nesvjesno, umetnemo na mjesto koje nam je prirodno.


 

Facebook komentari

Novo u katalogu