Ministarstvo potpune sreće

Arundhati Roy
Ministarstvo potpune sreće

Priča o neutješenima koja počinje i završava na groblju

04.01.2018. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

"Rado bih napisala jednu od onih rafiniranih priča u kojima se, iako se ne događa puno toga, itekako ima o čemu pisati. To u Kašmiru neće ići. Ovo što se tu događa, nije rafinirano. Previše je tu krvi za dobru literaturu." To je u svoju bilježnicu zapisala otmičarka S. Tilottama, zvana Tilo. Bilježnica je ustvari knjiga, sastoji se od priča, novinskih isječaka i dnevničkih unosa. Otmičarka je otmičarka djeteta. U to dijete polaže velike nade. Moglo bi je spasiti jer je već pomalo luda. Nije bitno zna li da je luda.

No koja je prihvatljiva količina krvi za dobru literaturu? To je možda ključno pitanje novog, drugog romana Arundhati Roy, "Ministarstvo potpune sreće" (prijevod Saša Stančin, Profil, 2017.). Na "Ministarstvo" se čekalo dvadeset godina, sve otkako je Arundhati Roy objavila svoj prvijenac "Bog malih stvari" za koji je dobila nagradu Booker. "Boga malih stvari" nisam pročitala pa ne mogu uspoređivati, no "Ministarstvo" je zahtjevno štivo - upravo zbog velikih, nerafiniranih količina krvi - i traži ozbiljnog čitatelja: dijelom jer radnju nosi mnoštvo likova koji se kreću oko vražjeg kotla Kašmirske doline - zemlje koja pripada svakome, osim samoj sebi; dijelom jer je nekome izvan Kašmirske doline, i izvan Indije, teško shvatiti kontekst u kojem se odvija to krvoproliće.

Arundhati Roy, iako Indijka, desetljećima se bori za nezavisnost Kašmira. To joj nije donijelo popularnost kod indijskih vlasti, u zahvalama, recimo, spominje pretpostavljam svoje odvjetnike - sedam imena - koji su pomogli da (zasad) nije u zatvoru. Stavovi o njezinim stavovima su podijeljeni, ne samo u vezi Kašmira, jer Roy prosvjeduje i protiv globalizacije, neoimperijalizma, američke vanjske politike, nuklearnog oružja, industrijalizacije i ekonomskog rasta. Arundhati Roy je ona vrsta žene koja ne može zatvoriti usta, nerijetko je zbog toga opisuju i kao "histeričnu".

U kritici koju je napisao za The Atlantic, Parul Sehgal kaže kako je "Ministarstvo potpune sreće" fascinantni nered i upravo je to najpreciznija definicija ovoga romana od 384 gusto ispisane stranice. Kaos u čitatelju ne stvaraju samo zamršeni politički odnosi oko Kašmira, nego i neuobičajeni likovi otpadnika koji nastanjuju autoričin roman. Zbog toga će vam se "Ministarstvo" ili svidjeti ili neće, mislim da nema sredine. Ako vam se svidi, proći ćete pažljivo i strpljivo i kroz neprohodnije dijelove, neke i potpuno nerazumljive, primjerice kroz poglavlje nazvano Stanarka ili pamflete dr. Azada Bhartiye u četvrtom poglavlju. Meni se svidjela ta, mjestimično, posvemašanja netolerancija prema čitatelju, to sebično inzistiranje na povremeno nečitljivu rukopisu; Arundhati Roy duboko je uronila u svijet koji je stvarala deset godina, ne mareći kako će se čitatelj nakon nje snaći.

Kratak sadržaj na poleđini romana nećete naći. Dijelom je to, nagađam, odluka hrvatskog uredništva jer zašto bi se, uostalom, velika književna djela morala prepričavati. Dijelom je to, ruku na srce, i teško moguće, ali pokušajmo. "Ministarstvo potpune sreće" počinje pričom o dječaku koji se zove Aftab, osim što dječakova majka vrlo brzo otkriva da dječak nije dječak, ali nije ni djevojčica. Aftab je rijedak primjer hermafrodita, zbog čega će na pragu puberteta, iako ga odgajaju kao dječaka, odlučiti postati - hijra, žena zarobljena u muškom tijelu, danas bismo rekli transrodna osoba. Hirje su u nekadašnjoj Indiji imale gotovo status božanstva, "riječ hijra znači tijelo u kojem živi sveta duša", živjele su u posebnim kućama, Aftab koji će postati Anjum u Kući snova. No od Kuće snova do Ministarstva potpune sreće dugačak je put.

Nakon pokolja u Gudžaratu, Anjum iz Kuće snova seli na groblje (naslovnica knjige njegovo je uprizorenje, na njoj je prikazan nadgrobni spomenik). Na tom će groblju najprije spavati na goloj zemlji, potom će sagraditi straćaru, a onda je proširiti u visinu i širinu, izgraditi apartmane, pa čak i bazen, iznajmljivati sobe u kojima uz grobne humke spavaju gosti, "tako da se duše živih i preminulih mogu družiti, poput kakvih gostiju na istoj zabavi", otvorit će školu u koju će doći pametna žena, otmičarka djeteta, čija je duša ugasnula nakon pokolja kojima je svjedočila u Kašmiru...

"Ministarstvo" počinje s Anjum, završava s Tilo. Obje su priželjkivale djecu i dobile djecu. Gotovo četiristo stranica između napučeno je drugim ljudima, životinjama, krvoprolićima, krivnjom, usamljenošću, siromaštvom, gubitkom identiteta i kaosom koji izaziva život. "Ministarstvo" je najviše politički roman koji pokazuje da rat, nažalost, koliko razjedinjuje, toliko i ujedinjuje ovu kuglu na kojoj dišemo - patnja nam je zajednička. Posvećeno je Neutješenima, dirljivo i ispravno, na početku označeno citatom turskog pjesnika Nâzıma Hikmeta: "Mislim, sve to ovisi o tvojem srcu..."

I čitanje je pitanje srce, ili nam se priča svidi, ili ne. "Ministarstvo potpune sreće" me osvojilo, ne nužno na načine koje mogu izraziti riječima.


 

Facebook komentari

Novo u katalogu