S Eleanor Oliphant je sve u najboljem redu

Gail Honeyman
S Eleanor Oliphant je sve u najboljem redu

Nježan i smiješan roman o raku modernog doba - usamljenosti

21.04.2018. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Usamljenost može čovjeka obaviti poput plijesni ili krzna. Sraste s čovjekom, širi se i sama sebe obnavlja. Usamljenost je teška svima, bez iznimke, jer smo – usamljeni – ujedno i nevidljivi, a ako nismo vidljivi, kao da ne postojimo. To što smo društvene životinje situaciju samo čini težom; najteže je onima „čija je usamljenost prouzročena gubitkom, progonstvom ili predrasudama“. Tako kaže Olivia Laing u svojoj knjizi „Usamljeni grad“, a koju na početku svojega romana „S Eleanor Oliphant je sve u najboljem redu“ (Znanje, 2018., prijevod Dean Trdak) citira škotska spisateljica Gail Honeyman.

S Eleanor Oliphant malo je toga u redu. To čitatelju vrlo brzo postaje jasno, već kod podnaslova prvog dijela romana „Dobri dani“. Jasno je, tamo gdje postoje dobri dani, postoje i loši. Već na petoj stranici ove, po mnogo čemu, izuzetne priče doznajemo da Eleanor Oliphant petkom nakon posla ne ide odmah na autobus, već odlazi u trgovinu iza ugla i kupuje smrznutu pizzu, bocu vina i – dvije velike boce votke. Dolazi vikend, treba ga preživjeti.

Ove godine u Eleanorinu stanu nije bio nitko osim komunalnih radnika – nema prijatelja, ne izlazi, kolegama na poslu predmet je podsmijeha. Jedina osoba koju ima je mamica: svake srijede navečer zove je i zasipa uvredama. Usprkos tome, Eleanor postoji, zar ne? Pita to nas, čitatelje, jer često ima osjećaj kao da je nema, kao da je plod vlastite mašte.

Od toga da vam Eleanor odmah na početku ovoga romana od 352 stranice ne slomi srce, čuva vas samo jedna stvar, najstariji lijek za bol na svijetu, možda i jedini. Humor. Tridesetogodišnja funkcionalna čudakinja, kojoj bi se u prvih desetak stranica moglo odmah prilijepiti nekoliko dijagnoza, vraški je duhovita cura.

Eleanor je, dakle, u dobroj fazi. Dani su dobri zato što je upravo pronašla muškarca svojeg života, „materijal za ženidbu“. On još ne zna da je muškarac njezina života, ali koga je to ikad zaustavilo? Zbog tog muškarca, pjevača Johnnieja Lomonda, Eleanor Oliphant odlučit će kupiti računalo i mobitel – jer nekako mora doznati sve o njemu, potom će rezervirati termin za depilaciju - francusku, brazilsku ili holivudsku, svejedno, kupiti gomilu ženskih časopisa kako bi se uspješno prerušila u normalnu ljudsku jedinku ženskoga roda, a s vremenom će promijeniti i frizuru, kupiti novu odjeću i čak se otići našminkati.

U procesu preobrazbe, neplanirano, u život će joj najprije upasti ljubazni informatičar s posla Raymond Gibbons, a potom i starčić koji se, prelazeći preko pješačkog prijelaza, počeo njihati, prevrnuo na leđa, snažno udario u pločnik i ostao ležati. I što sad? Pa, što se tiče Eleanor, ona ne vjeruje u to da treba pomagati ljudima koji usred dana pijani teturaju gradom jer bi se trebali opijati kod kuće, kao što to ona čini, tako da ne stvaraju drugima neprilike, no Raymond je, kao što sam rekla, ljubazan, a ljubazni ljudi pomažu drugim ljudima čak i ako su alkoholičari. No starčić nije bio pijan, nego mu je pozlilo. Zbog Raymondove blagosti Eleanor će doznati i njegovo ime – Sammy Thom, a uskoro se i naći u bolnici, u vrijeme posjeta, noseći u vrećici poklon bolesniku – nekoliko tabloida i primjerak erotskog časopisa. Rekla sam vam da je duhovita.

I tako će jedno obično dobro djelo, u kojem nije planirala sudjelovati, ovu uredsku čudakinju, u raskoraku s društvenim normama, uvijek sklonu izgovoriti upravo ono što misli, koliko god to bilo neprikladno, natjerati da sruši zidove koje je oko sebe podigla. A znamo čemu zidovi služe – da bismo preživjeli mrak koji duboko ili plitko, sasvim svejedno, čuči u nama i šapuće nam da smo osuđeni na propast.

Doći će i loši dani. Oni u kojima Eleanor misli da će umrijeti od samoće. Za nju to nije hiperbola; tijelo je boli od žudnje za ljudskim dodirom i tada stvarno osjeća da će se stropoštati na tlo i izdahnuti ako je netko ne dodirne, ako je netko ne zagrli. Znate te dane, zar ne? „Ako vas netko pita kako ste, od vas se očekuje da odgovorite: DOBRO. Ne očekuje se da kažete kako ste zaspali u suzama jer već dva dana niste progovorili s drugim ljudskim bićem.“

Usamljenost je kuga modernog doba ili, kako to kaže Eleanor, „u današnje vrijeme usamljenost je novi rak – nešto sramotno, nepristojno, za što smo iz nekog tajanstvenog razloga sami krivi. To je nešto zastrašujuće, neizlječivo, ustvari, toliko užasavajuće da se to ne usudite ni izgovoriti zato što drugi ljudi na sam spomen te riječi misle da bi se i oni time mogli zaraziti...“

Ali nakon loših dana doći će i – bolji dani. Neću reći – srećom, jer sreća nema veze s tim. S čime ima veze? E, za to ćete morati pročitati ovaj roman za koji je Gail Honeyman ovjenčana nagradom Nekxt Chapter Award zaklade Scottish Book Trust i prestižnom naradom Costa za debitantski roman. Knjiga je odmah po objavljivanju 2017. godine postala bestseler Sunday Timesa. Nema tu neke velike mudrosti – Eleanor Oliphant sam ja, Eleanor Oliphant ste vi koji sad čitate ovaj tekst. Gail Honeyman je kirurški precizno, kao da nam obavlja vivisekciju, u literarnoj formi prikazala (klinički) slučaj usamljenosti. A tko nije bio usamljen, kao da nije ni živio, zar ne?

Gail Honeyman ideju za roman dobila je čitajući novinski članak o problemu usamljenosti. Posebno ju je šokirala ispovijest žene koja je priznala da, kad u petak ode s posla, do ponedjeljka ni sa kim ne progovori ni riječ. O privatnom životu Honeyman u intervjuima govori malo, gotovo ništa – ima mamu, tatu i brata. Studirala je francuski jezik i književnost, planirala znanstvenu karijeru pa od nje odustala, radila neke neupečatljive poslove, pomalo oduvijek maštala da postane spisateljica, a kad je navršila četrdeset godina, rekla je samoj sebi – pa, Gail, ili će to biti sada ili nikada.

Pridružila se grupi za pisanje kratkih priča, a onda je Eleanor progovorila. S tri poglavlja ipak romana, a ne kratkom pričom, prijavila se na natječaj za neobjavljeni rukopis. Nije pobijedila, ali je jedna od članica žirija bila literarna agentica i upravo se njoj priča o Eleanor svidjela. Honeyman je roman pisala navečer i u pauzama za ručak. Kad ga je dovršila, osmero je nakladnika licitiralo za prava. Kad je stigao na police britanskih knjižara, već je bio prodan u 30 drugih zemalja. Popularnost je stekao osobnom preporukom čitatelja, najboljim putem.

„Eleanor Oliphant“ tužan je i istodobno smiješan roman, s preokretom na kraju koji čitatelj uopće ne može naslutiti. Ovo nije ljubavni roman, osim ako za vas ljubav nisu maleni znakovi pažnje i dobrote; blagost što se neočekivano prospe poput zlatne prašine u bajci. U jednom trenutku ste najtužnije biće na planetu, u drugom odjednom imate krila. Preokrenut ću ciničnog Sartrea – spas, to su drugi. 
 

 

Facebook komentari

Novo u katalogu