Blijed pogled na bregove

Kazuo Ishiguro
Blijed pogled na bregove

Subverzivni roman o tabuu lošeg majčinstva

23.09.2018. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Od tabua samoubojstva, čini mi se, u današnjem društvu postoji samo jedan jači, onaj o lošoj majci. I o jednom i o drugom se govori, što stvara privid da teme nisu tabuizirane, no jezik kojim se govori o tim temama – mislim na kolokvijalni, „govor ulice“ - jezik je srama i osude. Samoubojica je nerijetko onaj „koji je odustao od života“, a trebao je „samo“ podignuti slušalicu i zatražiti pomoć; loša majka je omiljena tema srednje dobi, osobito traumatiziranim kćerima, ali o nemajci se rijetko govori kao o sjemenu koje čuči u svakoj od nas; tješimo se da Medejin kompleks ipak najprije zahtijeva (ozbiljno) ludilo.

I samoubojica i loša majka su kvarni, društvena devijacija, spas u razgovoru o njima sugovornici ponekad nalaze u „spoznaji“ da s tim ljudima od početka nešto nije bilo u redu, kao da se „to“ ne može postati tokom života. Najveći im je „grijeh“ danas što su podbacili u potrazi za srećom, a tako im je bila blizu – samo da su se trudili više, upregnuli volju jače. Malo nas je lišeno predrasude ove vrste, rekla bih uglavnom iz straha. Život i djeca su tu da se vole, zar ne?

„Keiko je, za razliku od Niki“ – tako Kazuo Ishiguro počinje svoj prvi roman „Blijed pogled na bregove“ (Mitopeja, 2018., prijevod Vladimir Cvetković Sever) – „bila čistokrvna Japanka, a taj su podatak brzo istaknule ne jedne novine. Englezi se vole držati svog poimanja da u našoj rasi postoji nagon prema samoubojstvu, kao da su daljnja objašnjenja nepotrebna; jer jedino su to izvijestili, da je bila Japanka i da se objesila u svojoj sobi.“

Pripovjedačica je Etsuko Sheringam, majka Keiko i Niki. Keiko je (bila) njezina kći iz prvoga braka, depresivno čeljade koje uglavnom nije izlazilo iz svoje sobe, a kad bi i izašla – što je bilo rijetko - sijala je mrak i neraspoloženje, zapodijevala svađe s ostalim ukućanima, stvarala napetost i općenito im kvarila život. Prije nego što se, kaže njezina majka, napokon (!) odselila, priječila im je pristup u svoj život.

Niki je kći iz drugog, engleskog braka. Živi u Londonu u stanu s prijateljima, ništa ne radi jer ne mora – egzistencija joj je osigurana, ima dečka, ali majka o njemu ništa ne zna. Općenito, Niki je odabrala pristup koji koriste mnoge majkama traumatizirane djevojke i žene koje poznajem – intimu je opasala zidovima šutnje; majku je najbolje držati podalje od onoga što se u životu smatra važnim i, možda, svetim. Majke su takvim ženama poput virusa; otkrije li im se i najmanji, povjerljivi detalj, napast će i zaraziti čitav organizam. Ironija je života što se takve majke često u starosti pretvore u blage žene.

Niki nije bila na pogrebu svoje polusestre; majka, ne bez poruge, kaže: „Hoćeš reći da ti nisi njoj došla na pogreb zato što ona nije došla tvom ocu? Ne budi tako djetinjasta, Niki.“ No tumačenje ipak nije tako jednostavno, što čitatelj brzo doznaje: život Etsuko podijeljen je na onaj „prije“ i „poslije“, svaki simbolički obilježen jednom kćeri, a „Blijed pogled na bregove“ ustvari opisuje vrijeme kad je Etsuko bila mlada supruga Jiru; ljeto prije mnogo godina kad je prvi put ostala trudna i nosila Keiko. Šetnja parkom s Niki i pogled na jednu djevojčicu na ljuljačci podsjeti Etsuko na prvi život, onaj u poslijeratnom Nagasakiju, što se još oporavlja od razornog udara atomske bombe, i na neobično prijateljstvo sa Sachiko koja ima kćer Mariko...

Kad je 9. kolovoza 1945. godine atomska bomba eksplodirala petsto metara iznad Nagasakija, uništena je jedna trećina grada, a poginulo je ili ozlijeđeno 150 tisuća ljudi. Bomba je eksplodirala iznad mjesta koje je danas poznato kao Park mira (izgrađen 1955.) i procjene su govorile da u tom području vegetacija neće rasti idućih 75 godina. Ljeto o kojem Etsuko pripovijeda – možda Niki, možda nama, možda samoj sebi – ljeto je 1958. godine; lako je to utvrditi jer je te godine otvorena žičara koja vodi u Inasu, bregovito područje Nagasakija, kamo će jednog vrućeg popodneva trudna Etsuko otići na ekskurziju sa Sachiko i njezinom kćeri.

Bregovi Inase oni su koje je Etsuko često promatrala s prozora svojega stana – kad već nije gledala u meku, gotovo blatnu zemlju koja je vodila do kućice na pustopoljini u kojoj se živjele Sachiko i Mariko (i koju simbolično utjelovljuju „blatne“ korice luksuznog izdanja ove knjige...). Na te bregove pada „blijed pogled“, koji nije blijed, ili snovit, zašto što je to karakteristika japanske grafike, nego je blijed jer je pripovjedačica – nepouzdana. 

„Sjećanje, kao što shvaćam, može biti nepouzdano; često mu snažan pečat daju okolnosti u kojima se čovjek prisjeća, i nema sumnje da to vrijedi za izvjesne uspomene koje sam ovdje prikupila.“ Imajte na umu da to govori majka kojoj se kći ubila.

No engleska Etsuko dobro je naučila lekciju japanske Etsuko. Poslijeratni Nagasaki, što zbog japanske kulture koja veliča ljubaznost do pasivne agresije, što zbog konkretne obnove grada, sav je u zaboravu i prisilnom optimizmu. O „prošlosti“, iako je od nje prošlo svega desetak godina, ne govori se, zabilježena je tek u slikama kojih se Etsuko s nelagodom prisjeća. Čitatelj doznaje da su njezini roditelji vjerojatno poginuli u udaru atomske bombe, novi dom je našla kod Ogate-sana, čovjeka koji će joj kasnije postati svekar. Kakva je bila kad im je došla kao dijete? Je li djelovala kao da je luda, pita svekra. „Bila si u velikom šoku, što je bilo i za očekivati. Svi smo bili u šoku, mi koji smo preostali. Nego, Etsuko, zaboravimo te stvari“, odgovara Ogata-san.

Zaborav se općenito preporučuje tih dana, osobito trudnici. „Sigurno ćete biti predivna majka“, govori joj Sachiko u jednom od prvih susreta. „Sve je u stavu koji se ima. Majka može pružati fizičke skrbi koliko god hoće, no treba joj pozitivan stav da odgoji dijete“, savjetuje joj pak gospođa Fujiwara. Naravno, odgovara Etsuko, veseli se djetetu. Tek mnogo kasnije u romanu, jedva zamjetno, čitatelju otkriva da je imala nedoumice oko majčinstva. Koje? Jer prvi put ih uopće spominje. Usputne primjedbe susjeda i poznanika, rečenice vješto skrivene u beskrajnom nizu plezentarija koje Japanci izmjenjuju, otkrivaju da Etsuko to ljeto uopće nije bila vedra.

Opet marginalno, pripovjedačica spominje da je 1958. godinu u Nagasakiju obilježio niz nestanaka i ubojstava djece. Svejedno Sachiko, ta čudna prijateljica, pušta svoju Mariko da u kućici boravi sama, da luta naseljem. Iako Etsuko ne osuđuje, susjedi podzrivo gledaju na njezinu prijateljicu koja se spetaljala s Amerikancem Frankom, muškarcem o kojem čitatelj gotovo da ne doznaje ništa, osim da po ljubavnicu dolazi u velikom, tamnom automobilu i, poslije, da je Sachiko već nekoliko puta obećao da će je odvesti u Ameriku u bolji život, ali bi zajednički novac svaki put zapio s drugim ljubavnicama, a obećanje prekršio.

Mariko ne voli stranca, govori da je svinja i da mokri u krevet, često pobjegne od kuće pa je majka nevoljko traži, uglavnom na inicijativu zabrinute i trudne Etsuko. Neobično ponašanje svoje kćeri Sachiko objašnjava time da je djevojčica, dok su poslije rata živjele u Tokiju, vidjela koješta, između ostaloga ženu koja je u kanalu utopila vlastitu bebu. Sachiko je, očito, loša majka koja kćer zanemaruje zbog ljubavne veze s manipulatorom i pijancem.

Kako se njezino prijateljstvo s Etsuko razvija, Sachiko postaje sve glasnija u zahtjevima da joj Etsuko postavlja pitanja, da iznese sud o njezinu odnosu s Frankom, da pita što god je zanima. Jasno je da Sachiko provocira, čini se da gotovo želi da Etsuko postavi to nepristojno pitanje - pa dobro, kakva je ta američka svinja u krevetu, no kao što u sadašnjem pripovjednom vremenu Etsuko vješto zaobilazi pitanje krivnje za smrt vlastite kćeri, tako i u narativu prošlosti uspije tek izustiti: zna li Frank išta japanskog?

„Blijed pogled na bregove“ u mnogo čemu je simbolički roman. Jedino na što se čitatelj sa sigurnošću može osloniti jest atmosfera jeze, osjećaj da se „tu zbiva nešto neobično“, da pripovjedačica, prepričavajući događaje, ustvari govori nešto sasvim drugo, što izmiče jasnom razumijevanju. Zašto se nakon kćerine smrti prisjeća baš Sachiko i Mariko? Zašto sjećanje na bivšu prijateljicu pokrene prizor djevojčice koja se ljulja u parku? Zašto je Etsuko napustila Nagasaki, kako je upoznala drugoga muža, i što je bilo, to neoprostivo, što je prvi suprug Jiro učinio da ga je napustila?

„Blijed pogled na bregove“ originalno je objavljen 1982. godine, spomenula sam već da je to prvi Ishigurov roman. Poznat je i kao roman sa šokantnim krajem, koji dijelom odgovara na pitanja koja sam gore postavila. Dijelom, jer iako je objavljen prije trideset šest godina, čitatelji razdijeljeni u tabore i danas raspravljaju o tome što taj kraj uistinu znači. Pitanja koja ih muče pitanja su s početka ovoga teksta: je li Etsuko loša majka, je li kriva za samoubojstvo svoje kćeri?

U knjizi razgovora s Kazuom Ishigurom koja je objavljena prije deset godina, ovaj dobitnik Nobelove nagrade za književnost ponešto otkriva o specifičnom narativu svojega romana. Glavna mu je strategija bila ostaviti veliku prazinu u priči: Etsuko govori o smrti svoje kćeri zaobilazno, pripovijedajući sasvim drugu priču, o nekome koga je jednom davno poznavala. Kao pisca ga je intrigiralo istražiti kako netko o bolnom periodu života, s kojim se ne može suočiti, govori prepričavajući živote drugih ljudi, pri čemu su životi tih drugih „uređeni“ – čitatelj ne doznaje doista istinu, nego dobiva pripovjedačevu verziju, pa se postavlja pitanje govori li pripovjedač o njima ili o sebi. „Pokušao sam istražiti taj tip jezika, kako ljudi koriste jezik samozavaravanja i samozaštite“, pojašnjava Ishiguro.

Tek jednom će se Etsuko u „Bregovima“ direktno osvrnuti na samoubojstvo svoje kćeri, koja se objesila u unajmljenoj sobi u Manchesteru i ostala visjeti danima dok gazdarica nije otvorila vrata, misleći da se Keiko odselila ne plativši stanarinu. „Neprestano mi taj prizor izlazi na oči – moja kći kako iz dana u dan visi u svojoj sobi. Strava te predodžbe nikad mi se nije umanjila, ali odavno je za mene prestala biti nešto morbidno; kao i kod ozljede na vlastitom tijelu, čovjek je u stanju stvoriti intiman odnos čak i s nečim najnesnosnijim.“

U predavanju povodom dodjele Nobelove nagrade za književnost, koje je Ishiguro održao u prosincu prošle godine u Stockholmu, a koje je izdavač velikodušno pridodao kraju ove knjige, Ishiguro otkriva kako ga je Proustovo djelo „U potrazi za izgubljenim vremenom“ inspiriralo za slobodnije komponiranje romana, uspostavljanje drugačije strukture pripovijedanja, bez kronologije i linearnog zapleta. „Mogao bih staviti prizor od prekjučer odmah uz prizor otprije dvadeset godina, pa tražiti od čitatelja da se zamisli nad njihovim odnosom. Na takav bih način, počeo sam smatrati, mogao ukazati na mnoge slojeve samoobmanjivanja i poricanja koji svakoj osobi zastiru pogled na samu sebe i vlastitu prošlost.“

Iako se takav pripovijedni manevar dijelu čitatelju nerijetko čini neprirodnim, jer je skakanje između prošlosti i sadašnjosti ponekad iscrpljujuće i zahtijeva duboku koncentraciju pri čitanju, to jest način na koji funkcionira ljudska svijest. Glava koju nosimo na ramenima često je uskuhali kotao, sustav kineskih kutija kroz koje propadamo razapeti između zaborava i prisjećanja; suvremena znanost, uostalom, utvrdila je da je neokorteks modernog čovjeka ponekad bespomoćan pred „slikama“ kojima ga zasipaju „reptilski“ mozak i limbički sustav. Ljuljačka se tako lako „pretvori“ u uže za vješanje, mačići u dijete, a prisjećanje u disocijaciju.

„Blijed pogled na bregove“ strašna je priča, ali ne na direktne načine, nema ovdje neugodnih potankosti o samoubojstvu – naoko je to samo priča o finoj postarijoj gospođi koja se prisjeća zaboravljene prijateljice. Kad se razmaknu simboli koji služe kao zaštita, „Bregovi“, i nakon trideset šest godina, funkcioniraju kao aktualna, subverzivna i realna priča o sramu lošeg majčinstva koje možda jest, a možda nije, direktno ili posredno, uzrokovalo samoubojstvo kćeri. Nisam sklona ni rodnim ni spolnim odrednicama književnosti, ali ovom prilikom ipak – impresivno je da je roman napisao muškarac i to u dobi od 28 godina. Dokaz je to da književno pisanje ima sposobnost transponirati stvarnost neovisno o iskustvu, ali da za to treba biti i Ishiguro – a malo je Ishigura u povijesti (književnog) pisanja – pisac „koji je, u romanima velike emocionalne siline, razotkrio bezdan podno našeg iluzornog pojma vezanosti sa svijetom“, kako je Švedska akademija lani obrazložila to što je Nobelovu nagradu za književnost dodijelila upravo njemu.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu