Apneja

Lorenzo Amurri
Apneja

Rijetka i hrabra potraga za intenzivnim osjećajem života

18.04.2019. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Radikalne životne situacije neželjena su prilika da čovjek sazna od čega je ustvari sastavljen. Sigurno ste barem jednom u životu - a ako niste, evo prilike - igrali onu bizarnu igru: da moram izgubiti jedno osjetilo, a mogu birati koje, čega bih se odrekao? Vida, sluha, okusa, njuha, dodira? Što ćemo sa sposobnošću govora; osjeta hladnoće, topline i bola? Ili recimo kinestetičkim osjetima: to su osjeti koji su posljedica podraživanja receptora smještenih u zglobovima, mišićima i tetivama; konkretno, osjeti napora, snage, vrtnje, kretanja i položaja pojedinih dijelova tijela u prostoru.

Odjednom se sve čini dragocjenim, zar ne? A još nismo ni došli do simboličkog dijela nas; sposobnosti osjećanja emocija, apstraktnog mišljenja, imaginacije, kreativnosti, do osjećaja sebstva. Začudno je koliko smo tijelo; to najčešće shvatimo tek kad jedan njegov dio prestane funkcionirati.

Lorenzu Amurriju najvažnije su ruke. Nakon što u dvadesetšestoj godini doživi nesreću na skijanju, u kojoj mu je potpuno uništena kralješnica zbog čega izgubi osjet od grudi naniže, jedino što ga ustvari zanima jest kad će mu ponovno profunkcionirati ruke: tako da se može vratiti glazbenoj karijeri i nastaviti nastupati kao gitarist u rock bendu. No kad dođe u švicarsku klinku na rehabilitaciju - ne dođe, nego ga dramatično prevezu na nosilima u helikopteru, što je popraćeno fantazmagoričnim snovima o potpunom uništenju - fizioterapeutkinja Kielo brzo ga uzemlji: "Ne znam tko ti je to rekao, ali neke je ideje bolje odmah izbiti iz glave: rukama se više nikad nećeš moći koristiti."

Brat Lorenzu priopćava užasnu vijest: tetraplegičar je, što je bolje od paraplegičara, znakovito se ceri brat, jer ovima prvima "dolje sve funkcionira". Lorenzu seks uopće nije na pameti, iako je u bolnici uz njega cijelo vrijeme njegova djevojka Johanna; važne su ruke, jer je sastavljen od glazbe, a bez glazbe nema života.

Tako počinje dirljiv autobiografski roman talijanskog pisca Lorenza Amurrija "Apneja" (Hena com, 2019., prijevod Mirna Čubranić), priča kakva se rijetko čita zato što tetraplegičari rijetko pišu svoje ispovijesti. Prva polovina romana posvećena je Lorenzovoj desetomjesečnoj rehabilitaciji koja je tjelesno bolna i mučna: najprije mu devet sati operiraju kralješnicu, potom je tri mjeseca prisilno nepokretan; nosi vanjski fiksator - krunu pričvršćenu na četiri željezne osovine koje su pak pričvršćene za lubanju; u grlu ima trahealnu kanilu, spojen je na respirator.

No prava priče počinje po izlasku iz švicarske klinike, "maternice" kako je Lorenzo zove, i povratkom u "normalni život". Što je normalni život za invalida? Postojanje bez privatnosti - peru te, okreću i namještaju dok drugi gledaju; svijet napučen divovima jer sjediš u kolicima ili ležiš u krevetu; prostor prepun prepreka koje drugi ljudi nazivaju namještajem; seksualni život ispunjen strahom od ozljede zbog katetera za mokraću; sažaljivi komentari poznanika koje prešućuješ prijateljima; intenzivni snovi i fantazije o tome da ponovno hodaš, trčiš, plivaš, sviraš; nova, neočekivana i neželjena emocionalna dinamika u kojoj te jedni tretiraju kao dijete a drugi ti kažu "ne, ne mogu ti pomoći, imam svoj život"...

Lorenzo od početka razmišlja i o samoubojstvu, kuje planove kako to učiniti: brzo se ti planovi pretvaraju u morbidnu igru, jer svaki njegov pokušaj zbog invaliditeta je unaprijed osuđen na neuspjeh. Jasno je, uskoro i njemu, da je potraga za načinom kako da se uspije ubiti ustvari "potraga za snažnim osjećajima; onima koje više ne mogu iskusiti, koje u meni ništa ne izaziva".

Njegovo novo tjelesno stanje sa sobom je donijelo i duševno stanje koje mu je sakrilo osobnost. Ne, nije mu promijenilo osobnost; to je možda najvažniji uvid koji donosi ovaj roman. Njegov problem, kako mu kaže liječnik u trenutku izlaska iz bolnice, više nije fizičke nego psihičke prirode. "Kao vampir u potrazi za krvlju, da bih se osjećao živim, moram iznova pronaći osjećaje kojih sam bio lišen."

Svi ljudi koji ga vole - a mnogo ih je - iz petnih se žila trude da mu pomognu, da mu budu blizu u svakom času. No Lorenzova šutljiva patnja - prirodna reakcija i na mnogo manju traumu - postala je nepodnošljivo bučna, i nekima od njih ne preostaje ništa drugo osim nestati. Lorenzo ima razumijevanja jer "...čovjek nije kriv ako se ne može suočiti s nečim većim od sebe. Neki mogu, drugi ne, i točka", no ima li razumijevanja doista ili je i to razumijevanje defetizam u kojem se guši? "Dakle, to je rješenje: pokazati vedrinu da bi se onaj ispred mene osjećao ugodno; prikriti tugu, tegobe, depresiju da srušim komunikacijsku barijeru koju one očito stvaraju. Iako nesvjesno, upravo ta duševna stanja imaju silnu potrebu za komunikacijom, traže utjehu, ne zatvaranje."

Psiha mu počinje funkcionirati na djetinjasti način, oslanja se na one koji pokazuju najviše upućenosti i dostupnosti za sve što bi mu u njegovu stanju moglo zatrebati, a on čini pogrešku i na njih stavlja golemu odgovornost koja bi ih se trebala samo marginalno ticati. Istodobno se ne ponaša kao dijete, jednostavno je žrtva vlastita bola. Ne zna tko je, izgubio je sve na čemu je izgradio svoj život i ne može se nositi s tim.

Iako autobiografska priča i ispovijest o invaliditetu, "Apneja" je književnost i tako je treba čitati (roman je dobio Nagradu Europske unije za književnost 2015. godine). Nerijetko se ovakva vrsta štiva naziva inspirativnim, što smatram baš uvredljivim, u pitanju je poseban pakao pasivne agresije. Primarna svrha književnog stvaralaštva osoba s invaliditetom nije da nas zdrave podsjeća da cijenimo svoj zdravi život, niti je funkcija njihove kreativnost posramljivanje zdravih po principu - ako on može živjeti svoj život punim plućima a invalid je, zašto ti, zdrav, ne možeš?

Književnost je jedan od načina na koji tražimo odgovore na kompleksna pitanja naše ograničene ljudskosti. "Apneju" preporučujem za čitanje zato što je u pitanju dobra književnost, zato što će vam omogućiti da zavirite u sudbinu koja se rijetko susreće pa time proširiti definiciju ljudskosti, zato što će vam Lorenzova perspektiva omogućiti da bolje razumijete kako se osjećaju osobe s invaliditetom, zato da ih doživite kao cjelovite ljude a ne kao "upozorenje na kotačima".

Sve to rečeno, u Lorenzovu slučaju pokazalo se da intenzitet življenja doista nema veze s time može li čovjek pokretati ruke ili noge. Čini se da je čovjek sastavljen najviše od želje za životom, čak i kad silno želi umrijeti.
 

 

Facebook komentari

Novo u katalogu