Orkestar manjina

Chigozie Obioma
Orkestar manjina

Nigerijska ljubavna priča dostojna grčke tragedije

18.05.2019. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 4,5

Chinonso Olisa najviše od svega volio je svoje ptice. Ptice su bile ognjište na kojem je spaljeno njegovo srce i – istodobno – pepeo koji je ostao kad je drvo izgorjelo. Volio ih je, iako su one bile raznolike, a on jedan i jednostavan. Pa kad je Chinonso jedne noći žrtvovao dva pijetla, bacivši ih s mosta u rijeku, a sve da spriječi jednu mladu ženu da se ubije, jer „ništa, ništa ne bi smjelo natjerati čovjeka da se baci u rijeku i umre“, to nije bila mala stvar. Kokoši su, naime, bile jedina obitelj koja je Chinonsu preostala nakon što mu je u djetinjstvu umrla majka, potom njega i oca napustila sestra, a onda je i otac, izmučen tugom zbog gubitka kćeri, preselio u Benmuo, svijet duhova.

Devet mjeseci nakon tog bizarnog događaja kojim je Chinonso iznenadio samog sebe, ali i svojeg chija, duha čuvara, na benzinskoj crpki ugledat će onu mladu ženu. I ona se, ispostavlja se, nadala da će ga ponovno sresti i zahvaliti mu. I tako počinju tragedije: jednog dana slučajno na benzinskoj crpki sretnemo želju svojega srca. Chinonsova se zvala Ndali, studirala je farmaciju, lakirala nokte i oblačila se moderno, na nogama nosila ono što se naziva „štiklama“, govorila jezik bijelog čovjeka jer je jezik predaka, igbo, gotovo zaboravila. A kao svatko tko voli, i Chinonso je želio da njegova ljubav bude uzvraćena.

Ponovnim susretom siromašnog nigerijskog mladića i djevojke iz bogate i obrazovane obitelji počinje drugi roman Chigozieja Obiome „Orkestar manjina“ (Hena com, 2019., prijevod Mirna Čubranić), hrvatskim čitateljima poznatog po romanu „Ribari“ koji je prevela ista nakladnička kuća prije tri godine. Obiomin debitantski roman ušao je u finalni izbor prestižne nagrade Man Booker 2015. godine, a kao i ovaj za temu je imao tragične događaje na koje se ne može utjecati. Vjerojatno je do stvarnosti koja se onda neminovno prelije i u književnost: u Obiominoj je Africi sudbina elementarna sila od koje se čovjek ne može sakriti a ne može joj se ni mirno prepustiti; uglavnom zahtijeva mnogo aktivne patnje.

Iako se radnja „Orkestra manjina“ zbiva početkom 2000-ih godina, čitatelju se čini da je duboko zašao u prošlost. Vani je svijet interneta, društvenih mreža i mobilnih telefona, globalno selo koje gazi geografske i državne granice, a Chinonso je iscrtao svoj mali krug tuge i napuštenosti u koji gotovo ništa ne prodire: jednostavan je i priprost junak, vlasnik male peradarske farme kojem dani prolaze u hranjenu kokoši, čišćenju njihovih kljunova i krila, tjeranju jastreba praćkom. Ima jednog prijatelja i mucava strica koji, zabrinut Chinonsovom nepopustljivom tugom zbog smrti oca, predloži mladiću da si nađe ženu.

„Samoća je divlji pas koji neprestano laje kroz dugu noć tuge“, pa kad Chinonso susretne Ndali, dogodi se ljubav, a kao što dični očevi često kažu, ljubav mijenja temperaturu ljudskog života, donese toplinu i ta toplina svojom snagom mijenja ga kao osobu. Ndali se pojavila kao neobično, nenadano svjetlo zbog kojeg su iz svega ostalog niknule sjene. Zaljubio se u nju. Njihova veza bila je toliko snažna da je ozdravio. „Gurnula je ruku u tamna i mračna mjesta u njegovu životu i dodirnula sve u njemu. I s vremenom je postala ono za čim je njegova duša sa suzama u očima godinama čeznula.“

U nedavnoj debati Slavoja Žižeka i Jordana Petersona, kanadski psiholog je kao prvi korak na putu do zadovoljstva – jer sreća je samo nuspojava, u tome su se složili – preporučio da svatko najprije „počisti u vlastitom dvorištu“, da krene od osobne preobrazbe. Žižek mu je dovitljivo oponirao pitajući ga bi li takav savjet dao i, recimo, nekom tko živi u Sjevernoj Koreji. Osobne preobrazbe same su po sebi teške pa time i rijetke, jer teško je biti sobom, čak i kad čovjek ima maglovitu predodžbu o tome što jest i što je moguće, no biti (čovjek) u Sjevernoj Koreji ili, recimo, Nigeriji, možda je i nemoguće.

Nigerija je zemlja – piše Obioma koji trenutno živi u Sjedinjenim Američkim Državama, iako često napominje da se želi vratiti kući - u kojoj su čovjekovi najveći neprijatelji članovi njegova kućanstva; zemlja otimača, obrednih ubojica, policajaca koji maltretiraju ljude na koje naiđu na cesti i ustrijele one koji im ne daju mito, zemlja vođa koji se prema onima koje vode odnose s prezirom i otimaju im opća dobra; zemlja čestih nemira i kriza, dugih štrajkova, nestašice benzina, nezaposlenosti, začepljenih jaraka, cesta punih rupa, mostova koji se ruše, prljavih ulica i sirotinjskih četvrti; zemlja stalnih nestašica struje.

Usprkos tome, Chinonso se želi preobraziti. Iako se čini da to želi potaknut ljubavlju koja ga je preplavila i onemoćala, prava je istina da to želi jer ga njezina obitelj ne prihvaća. Problem nije toliko što je siromašni vlasnik peradarske farme, koliko to što je neobrazovan, ima samo završenu srednju školu i položenu državnu maturu, kako sa sramom odgovara na pitanje Ndalina oca kad dođe na obiteljski ručak u smrdljivu odijelu. To je prvo u nizu njegovih poniženja. 

Drugoga nije ni svjestan, jer je sistemsko. Nije, naime, shvaćao da je odrastao u nesreći i pomirio se s njom. „Zbog nje je živio drukčije od većine svojih vršnjaka, samotnim, provincijalnim životom, koji u svojim pristašama razvija prirodnu sklonost da u nedaćama budu strpljivi i staloženi, da ne žure. Ako ga ništa ne potakne, neće se pokrenuti. Njegova postignuća, ako ih je bilo, bila su spora i troma, a njegovi snovi dugih udova.“

Samo netko toliko depriviran životom kao Chinonso može ljubav priželjkivati s tolikom glađu. No jesmo li razmotrili fizionomiju ljubavi – da su neke veze mrtvorođene, druge zaostale i ne rastu, a neke se razviju u odrasle osobe i traju cijeli život ljubavnika? Ljubavi gladan ne zna za ove slojeve i nijanse, umjesto toga će ponuditi sve što ima. „Ti si se zbog mene upropastio“, kaže mu Ndali oblivena suzama kad je Chinonso obavijesti da je prodao farmu i ptice; odlazi studirati na Cipar. Eto mene nazad za tri godine, s diplomom, radosno govori ova budala, samo ti mene čekaj, bit ću ti odan tamo, preko mora.

„Orkestar manjina“ poput je grčke tragedije, samo što umjesto kȏra upozorenja izvikuje chi, duh zaštitnik i pripovjedač u ovome romanu. Počinje prvim zazivanjem u kojem se Chinonsov chi obraća u molitvi stvoritelju svemira koji nosi mnoga imena – Chukwu, Egbunu, Obasidinelu, Ijango-ijango... tražeći milost za svojeg domaćina koji je učinio nešto strašno iako to nije htio a nije ni znao da je učinio. Te će se inkantacije nastaviti kroz ovaj podugačak roman (484 stranice) – nešto slabiji u srednjem, ciparskom dijelu gdje gubi na tempu i kvaliteti pripovijedanja; ponavljati ritmično i uporno, dijelom ritualno, dijelom kao tješenje, često rečenicom: „Vidio sam to mnogo puta.“

Dirljiva ljubavna priča Chinonsovim odlaskom na Cipar pretvorit će se u povijest pada u tamu, ekstremnu priču koja poništava i Chinonsovu i čitateljevu naivnost: iako to volimo vjerovati, prirođena dobrota – ako tako nešto uopće postoji – ne može nas spasiti od zle sudbine. Još gore, čini se da dobar karakter ima granice podnošljivosti – i dobro srce može se napuniti mržnjom i ugušiti, bijesno zbog nečega što je mrtvo i više se ne može vratiti u život. Najgore što nesreća čovjeku može učiniti jest to da ga pretvori u nešto što on nije; to je konačni poraz.

„Čuvati mržnju u srcu značu čuvati nenahranjenog tigra u kući punoj djece i slabih, jer on ne može komunicirati s ljudima, niti može biti ukroćen. Čim se dovoljno odmori i probudi ponovno gladan, napast će čovjeka koji ga je hranio i proždrijeti ga. I doista, mržnja je vandalizam ljudskog srca.“

Kad jastreb odnese pticu iz jata, ptice plaču. Primijeti to Ndali jedne večeri, nakon što su ona i Chinonso vatreno vodili ljubav. Ta privilegirana djevojka šokirana je lelekom ptica, šokirana je jer ih razumije. Chinonso joj objašnjava da je njegov otac to neobično kokodakanje nazivao Egwu umu-obere-ihe. Orkestar manjina. „Otac je uvijek govorio da kokoši znaju da je to jedino što mogu učiniti: plakati. Kuku, kuku!“

U očaju, Chinonso će – ne na Cipru, nego po povratku u domovinu – shvatiti da nije izmakao sudbini, iako nije ni znao da se protiv nje bori, da je i on manjina na ovome svijetu prepunom manjina i da se sve te manjine mogu tek pridružiti tom univerzalnom orkestru u kojem im je preostalo samo plakati i lelekati. Iako tek peradar, Chinonso je time preskočio granice siromašne Nigerije, granice Cipra, Turske i Europe, i ušao u globalno selo koje ne povezuju internet, društvene mreže i mobilni telefoni, nego univerzalnost ljudskog iskustva, koja ne posustaje pred stoljećima; sve ostaje isto. Tako je moguće da se u nigerijskoj nigdini dogodi punokrvna grčka tragedija, nikad napisana: što bi se dogodilo Odiseju da ga Penelopa nije dočekala?

 

Facebook komentari

Novo u katalogu