Amerikanka

Monika Fagerholm
Amerikanka

Izvanserijski psihološki roman koji ukida mitove o djeci i adolescentima

24.05.2019. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Neki ljudi nikad ne dobiju priliku odrasti i sazreti, ili poživjeti dovoljno dugo da dobiju priliku opravdati se – ili objasniti. Privremeno ćemo na stranu staviti činjenicu da to znači da su umrli jako mladi; kao adolescenti ili još gore djeca, a usmjerit ćemo se na ovo: tamo gdje smrt nastupi rano nerijetko se rađa mit, u ovom slučaju i mitologizacija i mitomanija. U Okolici – izmišljenom finskom krajoliku za koji znamo da je smješten pored grada na moru u zapadnom dijelu južne finske obale, i da je nakon Drugog svjetskog rata dvanaest godina bio pod sovjetskom okupacijom – ionako se ne događa bogznašto, pa je smrt devetnaestogodišnje Eddie de Wire i samoubojstvo njezina dečka Björna iz tragedija prerasla u priču koja će se žvakati još desetljećima.

Eddie je Amerikanka iz naslova istoimena romana Monike Fagerholm, finske autorice koja pripada tamošnjoj švedskoj manjini, a što ga je nedavno objavila nakladnička kuća Hena com u sklopu svojeg projekta "Europa iznutra i izvana" u izvanrednom prijevodu Sare Profete. Eddie se utopila u obližnoj Bulskoj močvari, no vjerojatno je ubijena. Vjerojatno, jer nema svjedoka, a s obzirom da se iste noći objesio njezin momak, istragom je zaključeno da ju je u močvaru gurnuo temperamentni i ispadima bijesa sklon Björn. No Eddie je volio i četiri godine mlađi Bengt, Björnov bratić koji ga je i pronašao obješenoga u štaglju, a nakon tragedije Bengt je, smatraju mještani i njegova obitelj, "prolupao". Kako znamo da je Eddie završila u močvari? Tako što će njezino tijelo u crvenoj kabanici nakon nekoliko godina isplivati. Dok ne ispliva, o Eddie, Björnu i neobičnom Bengtu, jedinom preživjelom, rojit će se priče, glasine i izmišljotine, najviše zato što se ispostavlja da je svjedoka ipak bilo i da ih je nešto, ili netko, obvezao na šutnju.

Ovako ispričano, "Amerikanka" se na prvi dojam čini kao triler, a kad se tome pridoda i skandinavsko ime autorice, čitatelj bi mogao pomisliti da se pred njim krije novi Kepler, Nesbø ili, u najboljem slučaju, Henning Mankell. Volite li takvu literaturu, "Amerikanka" nije knjiga za vas. Volite li linearnu naraciju, "Amerikanka" također nije knjiga za vas, dapače mogla bi vam izazvati ozbiljnu glavobolju. Monika Fagerholm, da se poslužim riječima njezine junakinje Eddie, "neobična je ptica", ne mogu reći da "nitko nije poznavao njezinu ružu, osim nje" – ako ružu uzmemo kao metaforu za (post)modernističko pripovijedanje – jer cijeli niz autora preferirao je struju svijesti, intertekstualnost, razbijanje konvencionalnih književnih formi i nepouzdane pripovjedače, koristio jezik i ritam kao organske elemente pripovijedanja. Malo je nategnuta usporedba, no recimo ovako: nestrpljivom i nezahtjevnom čitatelju "Amerikanka" će biti finski "Uliks", od čitanja će dobiti žuljeve na ganglijima.

Zašto onda čitati? Zato što ipak rijetkima uspijeva od postmoderne u književnosti stvoriti pamtljiv i upečatljiv roman, a ako se tome pridoda da je Fagerholm po struci psihologinja, onda čitatelj dobiva rijetko iskreno štivo – ne pamtim kad sam zadnji put, ako sam ikad, u književnosti čitala tako vjeran prikaz dječje i adolescentske psihe, bez bajanja o djeci kao anđeoskim bićima i floskula o tome kako su jedino djeca iskrena i autentična (i dar su svojim roditeljima koji od njih mogu mnogo naučiti). Drugim riječima, ako tražite triler, on se upravo tu skriva: u pedantnom psihologiziranju dvaju parova djevojčica – prijateljicama Sandri i Doris i blizankama Riti i Solveig.

Rita i Solveig Bengtove su sestre, a sve troje ih odgaja rođakova majka, odnosno majka samoubojice Björna, nakon što su ostali siročad. U tu obitelj rođakove majke uvući će se djevojčica iz močvare, Doris, koja je naprije počela bježati od svoje nasilne mulj-majke, a nakon što ju je ova opekla rešetkom i završila u zatvoru (i nakon što ih je otac/muž obje nekoliko puta pokušao zapaliti), rođakova majka se na sudu izborila da Doris postane njezina. U Okolicu će nekako u to vrijeme, u alpsku kuću u močvari, doći živjeti Sandra s majkom i ocem. Majka će uskoro nestati, pobjegla je s austrijskim ljubavnikom helikopterom, a Sandra će se spasiti grozne samoće kad se počne družiti s brbljavom Doris.

Srce romana upravo je simbiotski odnos Doris i Sandre: dviju djevojčica koje je život opako ošinuo, odmah na početku, dubokim traumama koje će njih dvije intuitivno, kao životinjice, pokušati razriješiti maštovitim, mračnim i bizarnim igrama. Središnja igra koju igraju upravo je ona o Amerikanki: je li se utopila ili je ubijena, ako je ubijena, tko su mogući sumnjivci? Obje su djevojčice opsjednute bizarnim smrtima, ubojstvima i nasiljem; svaka ima svoju bilježnicu i torbu u koju trpaju memorabilije (časopise o kriminalu, isječke iz novina...) i iz kojih izrastaju priče i igre.

Te su priče i igre iracionalne i fantastične, ipak su u pitanju djeca koja u toj dobi još magijski razmišljaju, no istodobno imaju i svoju unutarnju logiku, koja se primarno manifestira kroz specifičan jezik i strukturu igara: igre se uvijek moraju igrati na jednak način, po zadanom scenariju, najprije se igra jedna pa druga igra (svaka djevojčica ima svoju igru, obje u njoj imaju determinirane uloge), uvijek se koriste iste rečenice, nerijetko ritmične, poput inkantacija. Te igre prvenstveno služe da bi se suočile sa strahom i gubitkom, no traume se duboke; ovo je vrsta traume koja se ne može zaliječiti dječjom maštom nego jedino intervencijom odrasle stručne osobe koja je objema nedostupna, najviše zato što su odrasli koji bi trebali brinuti o njima zatrpani vlastitim brigama. Kad Sandra i Doris dođu na prag adolescencije, nedostatnost starih igara postat će očita, a nova, seksualna igra obje će ispuniti ekstazom ali i uznemirenošću.

Ako ste iskreni prema sebi i ako sram nije nadvladao sjećanja, lako ćete dozvati vlastite bizarne igre iz djetinjstva. Te se igre odvijaju prije praga svijesti, dakle prije ulaska u pubertet, prije kontekstualiziranja vlastite smrtnosti ili, primjerice, procjene u kakvoj se obitelji živi. Mnogi odrasli žele živjeti i žive u uvjerenju kako se djeca ne bave teškim temama, no činjenica je djeca smrti, recimo, prvi put postaju svjesna negdje oko treće godine života, da dječja seksualnost oživi prije polaska u školu, da djeca dobro pamte što im roditelji govore i čine. Monika Fagerholm besprijekorno prikazuje taj dječji svijet i prelazak u pubertet kad mnogi ljudi doživljavaju svoje prve psihološke krize.

Naravno, tu je i pitanje majki i vjerojatno najkompleksnijeg odnosa koji postoji: onoga roditeljice i kćeri. I za Sandru i za Doris taj je odnos crna rupa, tama u koju propadaju, tajna koja se ne može izreći: iz toga se ne može ispričati nikakva suvisla priča. A kad nema priče, znamo, nema zacjeljivanja. Slijedom toga, ovaj roman će se najviše svidjeti onima koji se psihom bave bilo profesionalno, bilo amaterski zato što ih je život tako složio.

"Amerikanka" bi se labavo mogla uklopiti i u trend književnog stvaralaštva koji nosi odrednicu "gurlesque", što je kovanica nastala od riječi "girl" (djevojka) i "burlesque" (burleska). Riječ je o književnoj poetici koja je definirana tek prije kojih desetak godina, a opisuje umjetničko polje u kojem stvaraju mlađe žene – u dvadesetima, tridesetima i ranim četrdesetima, što Moniku Fagerholm, koja ima 58 godina, čini dodatno suvremenom. Novom ženskom poetikom umjetnice rastvaraju prihvatljivo žensko ponašanje – i u formi i u sadržaju, iskazuju ženstvenost kroz grotesku i kič, nerijetko, kako kaže Maria Margareta Österholm sa Stockholmskog sveučilišta, "miješaju feminističku i queer teoriju sa slatkoćom i gađenjem".

Fagerholm se na fotografijama čini prilično dostojanstvenom (čitatelji će ju imati prilike upoznati i uživo u Zagrebu 28. i 29. svibnja, kamo dolazi promovirati upravo "Amerikanku"), no poetika se očituje u njezinim junakinjama, Doris i Sandri – njihovim igrama s tkaninama iz dućana Sandrine majke i fetišem prema stvarnim zločinima – što je naoko paradoks s obzirom da se radnja romana zbiva u 70-im godinama prošlog stoljeća.

Kažem naoko, zato što sam uvjerena da je riječ o autentičnom "ženskom materijalu", o neosviještenim i potisnutim sadržajima – dobrim dijelom potisnutima društvenom zabranom i rodno uvjetovanim ulogama – koje volimo nazivati našom "tamom" ili "mrakom". Dorisine i Sandrine igre djeluju bizarno i mračno – kao i mnoge naše odrasle "igre" – "samo" zato što su skrivene, a skrivene su zato što se o sadržaju koji ih je uzrokovao ne smije govoriti. Kod djece je sve to kompliciranije zato što im je zabranjeno govoriti ili su uvjerena da će izgubiti ljubav (odraslih) ako progovore pa sama sebe ušutkaju. Da citiram svoju prijateljicu psihoterapeutkinju: nema demona, postoje samo potisnuti i neosviješteni sadržaji.

Zbog svega ovoga "Amerikanka" je prevedena na petnaest jezika i ovjenčana najvećim skandinavskim literarnim priznanjima. Godine 2009. roman je dobio i nastavak, "Glitterscenen", no "Amerikanka" se može čitati samostalno, pa čak i trilerski – jer na kraju ipak doznajemo kako je i zašto umrla Eddie de Wire iako je, sudeći po recenzijama engleskog izdanja "Glitterscenena", i taj svršetak, na kraju ovog književnog diptiha, izmijenjen. "Amerikanka" je, ukratko, netipična književna gozba: za promjenu je doista osvježavajuće pročitati nešto do te mjere emocionalno iskreno da vam se duh zatrese u kostima.
 

Facebook komentari

Novo u katalogu