Jezik ptica

Faridudin Atar
Jezik ptica

Klasik perzijske književnosti koji je aktualan i nakon 800 godina

28.05.2019. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Kad se sto tisuća ptica uzdiglo u zrak, jedna od njih reče kruničarki: „Put nam izgleda težak i opasan, koliko još dugo moramo putovati?“ Kruničarka odgovori: „Pred nama je sedam pustopoljina; prijeđemo li ih, doći ćemo do Praga.“ Prva je pustopoljina čežnje i potrage, ime joj je talab. Druga, išk, beskrajna je pustopoljina ljubavi. Treća se zove marifat i pustopoljina je spoznaje. Četvrta, istigna, pustopoljina je nezavisnosti i samodostatnosti. Petoj je ime tauhid, to je  pustopoljina čistog jedinstva. Šesta je hejrat, pustopoljina strašne zgranutosti, a posljednja, sedma, fakr i fana, pustopoljina je krajnjeg siromaštva i iščeznuća. Nakon nje nema više napredovanja. Želiš nastaviti, kaže kruničarka pticama, ali put nestaje, kap vode postaje duboki ocean.

Već kad ptice uđu u pustopoljinu potrage, krenu ih spopadati neugodna iskušenja. Godinama će – jer ne znamo koliko traje putovanje ptica, osim da je dugo i teško - ulagati bolne napore, nošene prolaznim i promjenjivim stanjima. Iz tih pustopoljina nitko ih ne može izvući, mogu ih prijeći samo ako sazriju. Na kraju će do Simurga, kralja ptica, stići tek njih trideset. Mnoge je progutao ocean, druge su nestale. Neke su na visokim planinama ispustile dušu, žedne, žalosne i ranjene; drugima je vrelo sunce spalilo krila i spržilo srca. Neke su proždrijeli lutajući lavovi i pantere, druge su nestale u kandžama i kljunovima ptica grabljivica. Neke su poludjele, druge su propale, zaokupljene užicima.

Tako je o pticama – dušama u potrazi – govorio perzijski pjesnik Faridudin Atar u svojoj poemi „Jezik ptica“, klasiku perzijske i sufijske književnosti iz 12. stoljeća, koji je upravo objavila nakladnička kuća Planetopija. To kapitalno djelo nikad prije nije bilo prevedeno na hrvatski jezik, a za ovo izdanje prevela ga je i priredila Sanda Hržić uz pomoć Darka Rundeka. „Jezik ptica“, čini se, zahtijeva upornost, možda i opsesiju, jednaku onoj kojom su ptice letjele do planine Kaf: redateljica i prevoditeljica Sanda Hržić s Atarom se, naime, susrela prvi put prije četrdesetak godina, zahvaljujući Peteru Brooku i njegovoj internacionalnoj trupi koja je, prema motivima ove poeme, napravila predstavu „Sabor ptica“. Poemu je prevodila godinama, možda i desetljećima, bilo je to, kako kaže u kratkom predgovoru, „iskušenje i vježba, kao i potraga za jezikom ptica, suptilnim jezikom, u suradnji s Darkom Rundekom“.

Faridudin Atar, navodi Sanda Hržić u pogovoru, rođen je oko 1145. u okolici Nišapura, grada na sjeveroistoku Irana. Pravo mu je ime Abu Hamid Muhamad bin Ibrahim, no poznat je pod imenom Atar, što na perzijskom znači travar, prodavač ljekovitog bilja, ljekarnik. Zbog izuzetnog dara za duhovnu poeziju dodijeljeno mu je počasno ime Faridudin, što znači „biser vjere“. „Atar je istovremeno učitelj provokativne i radikalne teologije i pjesnik ljubavi. Slovio je za najučenijeg čovjeka svoga doba i iza sebe je ostavio oko dvjesto tisuća stihova i nešto proze.“

Oko njega su se isprele mnogobrojne legende, jedna od njih govori da je poginuo od mača Džingis-kana. Ono što je sigurno jest da je u starosti upoznao dječaka Dželaludina Rumija, koji je s ocem bježao pred Mongolima iz rodnoga grada Balha, u današnjem Afganistanu, prema Maloj Aziji. Prepoznao je izuzetnu dječakovu nadarenost i dao mu svoju Knjigu tajni, koja je kasnije nadahnula Rumija. „Atar je kročio kroz svih sedam gradova ljubavi, dok smo mi tek zamakli za prvi ugao“, napisao je Rumi u jednoj od svojih pjesama i time odao priznanje svom velikom duhovnom učitelju i književnom uzoru koji je nakon smrti doživio toliku slavu da su ga drugi pjesnici počeli odmah imitirati, do te mjere da su do danas preživjela dvadeset tri djela za koje su učenjaci ustanovali da su krivo atribuirana Ataru.

„Jezik ptica“ golem je zalogaj za prevoditelja, ne samo zato što je u pitanju kapitalno djelo islamske mistične duhovne poezije. (Izvorni rukopis iz dvanaestog stoljeća je izgubljen, ali je knjiga sačuvana u mnogobrojnim prijepisima i prijevodima.) Poema, naime, sadrži 4724 dvostiha i napisana je u formi zvanoj mesnevija – karakterizira ju deset do dvanaest slogova po stihu u rimovanim dvostisima. Sholeh Wolpé, koja je prije dvije godine iznova prevela „Jezik ptica“ na engleski jezik, prvi put u trideset godina, primjerice kaže kako smatra da je nemoguće perzijski jezik 12. stoljeća prevesti na suvremeni engleski u rimi, a da se istodobno ne žrtvuje ono zbog čega je originalna poema prelijepa, duhovita, mudra i razumljiva, i zbog čega dodiruje i suvremenog čitatelja.

Zbog toga je odustala od rime, kao i hrvatska prevoditeljica koja u pogovoru navodi: „Vrlo je delikatno bilo pronaći jezik i stil koji ne pokušava rekonstruirati metričku formu perzijskog originala s dvostruko rimovanim dvostisima, a ipak zadržava određenu stilsku eleganciju poezije, ne gubeći pritom jasnoću i točnost smisla.“ Što je sve činila u procesu prevođenja s francuskog jezika, prema kojim perzijskim izdanjima je svoj prijevod korigirala i od koga je sve tražila jezične savjete, navodi u pogovoru.

No što „Jezik ptica“ nudi suvremenom čitatelju, može li poema iz 12. stoljeća premostiti kulturni, povijesni i iskustveni jaz od više od 800 godina? Ruku na srce – a srce je ovdje bitno – da bih pošteno odgovorila na to pitanje, „Jezik ptica“ morala bih pročitati još nekoliko puta, a ne samo jednom, i nisam sigurna da bi odgovor time postao točniji; osobniji svakako. Na prvo čitanje, „Jezik ptica“ dobar je suputnik svima onima koji tragaju i loše podnose neizvjesnost. Najbolja preporuka koju mogu dati u ovome trenutku jest da ovu poemu ne bi trebalo čitati kognitivno, a još manje kritički, jer takvim čitanjem čitatelj neće bogznašto dobiti – „Jezik ptica“ je alegorijska poema, iako nema rime to jest poezija, a ova je poezija napučena simbolima i metaforikom koja se uglavnom kreće oko toga kako rastvoriti „ego“ koji u sufijskoj tradiciji stoji između našeg autentičnog jastva i Ljubljenog (Boga, za ptice Simurga).

Tu naoko dolazimo do nekoliko prepreka: ego je kamen spoticanja uglavnom u istočnjačkim tradicijama, Zapad na ego, posebno psihologija, gleda kao na potreban, pa i zdrav dio našega bića – bez ega se ne može postojati. No i ova, moja interpretacija posljedica je kognitivnog i kritičkog prvog čitanja. Trebalo bi čitati dubinski, s razumijevanjem, primarno samoga sebe – ako hoćete, možemo to nazvati psihološkim čitanjem, osjetiti što u nama rezonira s tekstom, što se budi i izlazi iz područja nesvjesnoga ili duše ili duha, vidjeti što u nama odgovara na Atarovu poemu. U tom smislu „Jezik ptica“ čitatelju može biti lakmus-papir vlastitih unutarnjih nagnuća, silnica i procesa. Takvo čitanje naravno nije jednokratno niti kratkotrajno, i ne sažima se na jednu knjigu; ljudi koji tako čitaju, čitaju cijeli život, čitaju tako svaku knjigu i po tom ključu uostalom biraju knjige – čitanje se tako pretvara u cjeloživotni razgovor sa samim sobom.

Ako se s Atarom, mi zapadnjaci, i ne možemo složiti da nam smeta ego, sasvim sigurno se možemo složiti da nas ometa naša osobnost. Kako kaže jedna ptica: osobnost je moj najveći neprijatelj, kako krenuti na put s tim razbojnikom u zasjedi? A demokratski izabrana kruničarka, koja ptice vodi na Kaf, odgovara: E, da, svima je tako. I dodaje: Nitko nema samo jedan karakter.

Ako za života ne nađeš ništa,
Kako ćeš mrtav proniknuti u tajnu?
Ako ne spoznaš samog sebe za života,
Kad umreš, neće ti više biti traga.
Ako sad ne shvatiš, smrt će te zbrisati.
Rodio si se, umro, a čovjek postao nisi.

Kruničarka je u poemi često nesmiljena prema drugim pticama, na put ih nagoni ukazujući na njihove slabosti i mane, lijenost i oholost, sklonost užicima, iluziju da ljudska ljubav može zamijeniti smisao. Na putu, da izdrže, često ih pak tješi pričama i upravo su te priče – kratke, nerijetko duhovite, redovito mudre, ponekad upozoravajuće – začudne u svojoj suvremenosti; malošta se promijenilo u ljudskoj prirodi u tih osam stotina godina otkako je poema napisana. No koliko god kruničarka „mijenjala taktiku“ sa svojim ćudljivim suputnicama, pjesnik je jasan. U epilogu, u kojem se obraća samome sebi, kaže kako su „postaje Jezika Ptica stupnjevi na putu osupnutosti ili zbirka poezije o lutanju“.

Opisao sam svoje stanje između redaka
Tko zna čitati, neka prosudi sam.
(...)
Kao i moji prethodnici
I ja sam uspavanima pokazao pticu duše.
Da bi moja baklja osvijetlila put
Gorio sam poput fitilja.
Rekoh svom srcu: O, previše zboriš
Prestani već jednom, posveti se tajnama!
A ono mi odgovori: Smiluj se
Ja gorim, ne govorim.


Potraga za dušom ili, ako vam je draže i suvremenije - potraga za smislom – zahtijeva „strpljenja, treba puno strpljenja, ali nije svima dano da budu strpljivi“. Zato, uostalom, na cilj stigne svega trideset ptica. Što ptice otkriju kad se susretnu sa Simurgom licem u lice? Kraj je poznat jer je „Jezik ptica“ mnogo puta prepričan u raznim drugim književnim djelima; kraj je uostalom (mistična) zagonetka na koju nema jednostavnog (kognitivnog) odgovora. Kad ptice stanu pred Simurga, vide same sebe. Simurg je doista si murg (trideset ptica na perzijskom se kaže si murg).

Jorge Luis Borges u „Devet ogleda o Danteu“ (Treći program Hrvatskog radija, 1994, 46, prijevod Ines Troha) uspoređuje Atara i njegova Simurga s Danteom i njegovim nebeskim orlom u šestom, Jupiterovu nebu, sastavljenom od duša pravednika (u Raju u „Božanstvenoj komediji“). Riječ je o sličnom konceptu: jedno biće sastavljeno je od mnogo drugih bića. Danteov orao je nevjerojatan, Atarov Simurg je nemoguć, zaključuje Borges. Pojedinci koji lete u formaciji orla nisu u njemu izgubljeni; ptice koje gledaju u Simurga ujedno su i Simurg sȃm. „Jezik ptica“, i po ovome je jasno, nije za jedno čitanje, nije jednostavno štivo; više je duboka meditacija.

Facebook komentari

Novo u katalogu