Mletački sokol

Milena Benini
Mletački sokol

Izvanredno napisan domaći SF koji se ne ispušta iz ruku

22.07.2019. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Malo se koji pisac može pohvaliti time da je napisao Roman Koji je Uništavao Nakladnike, potom Roman Koji Je Prvo Živio na Internetu i zatim Roman Koji Je Razvio Neočekivanog Zmaja Kad Je Već Bio Skoro Gotov. Prvi se zove "Prodavač snova", ima čak šest stotina stranica i otkako je nastao prošao je tri nakladnika koji su ga htjeli objaviti, ali su propali ili se prestali baviti knjigama prije nego što su ga stigli objaviti. Četvrti koji ga je objavio, Davorin Hodak iz naklade Hangar 7, srećom je živ i zdrav i želim mu da mu firma dugo i dobro posluje iz razloga koje ću objasniti malo kasnije.

Drugi roman je "Svećenica Mjeseca" i Milena Benini, po uzoru na Mariju Jurić Zagorku, objavljivala ga je u nastavcima na svojem blogu jer ga nitko nije htio tiskati. Na kraju ga je najprije objavio kanadski nakladnik na engleskom jeziku, a tek potom hrvatski (Zagrebačka naklada). Treći roman je "Zmajska zora", a autoricu je neplanirani zmaj zaskočio kad je stigla u Kuću za pisce u Pazinu dovršiti rukopis koji je više-manje već bio osmišljen.

Sve ovo spominjem, i krećem malo izokola, jer mislim da Milena Benini zaslužuje ispriku. Za autoricu sam znala otprije iako se ne poznajemo – i kao prevoditeljicu i kao urednicu i kao sigurno najplodonosniju hrvatsku spisateljicu fantastike i znanstvene fantastike; možda najviše kao osobu koja radišno i, nagađam, ponekad i naporno živi od riječi jer se od riječi u Hrvatskoj ne može živjeti lako. Pojednostavljeno, da citiram Milenu Benini s njezina bloga (www.milena-benini.com), "ako se nešto radi s riječima, bavila sam se time". Isprika ide iz ovog diskursa: hrvatski pisci SF-a i fantasyja, za ostatak domaće književne scene, otprilike su poput otkačenog ujaka koji na obiteljskom okupljanju skine hlače i gaće i pokuša uštogljenu rodbinu nagovoriti da uzmu ecstasy i plešu goli na travnjaku na tehno glazbu.

Domaća fantastika u domovini se gotovo ne objavljuju, barem ne ukoričena u knjige, pa zato Davorinu Horaku (i još nekim, rijetkim hrabrim nakladnicima) želim dug život i uspješnu karijeru jer on u svojoj izdavačkoj kući objavljuje isključivo knjige takve tematike (domaće i prijevodne). Milena Benini, naime, zaslužuje ispriku jer fantastično piše, ustvari piše bolje od većine hrvatske književne scene i čini se doista nepravednim da je u ovih nekoliko desetljeća koliko stvara imala ozbiljnih problema naći izdavača, a istodobno su se, bez nekih većih poteškoća, objavljivale (i još se objavljuju) doista loše knjige domaćih autora.

Da je Benini kojim slučajem rođena u Sjedinjenim Državama ili Velikoj Britaniji, dosad bi bila zvijezda. A njezine knjige bi se prevodile na hrvatski uz bombastične blurbove koji obično prate prijevodne hitove. Tko zna, možda bi se u međuvremenu ovjenčala i s nekoliko nagrada Hugo i Nebula, umjesto što je dobila "samo" šest nagrada SFera (što je, ako se na varam, jedina hrvatska književna nagrada koja se dodjeljuje konsezusom). Stvar je u tome da iz Milene Benini kipi talent koji je nesumnjivo ojačan predanim radom: njezine prijašnje romane nisam pročitala, ali sam upravo dovršila "Mletačkog sokola" (Hangar 7, 2018.), a netko tko je u stanju napisati ovakav roman naprosto jest pisac vanserijskog kalibra, raskošne maštovitosti, vjerojatno rođeni pripovjedač i netko tko je riječi tesao desetljećima. Jako bi me iznenadilo da Benini u svom opusu ima neku lošu priču.

"Mletački sokol" zbiva se u nedatiranoj budućnosti, no čitatelju lako zamislivoj uz stvarne klimatske promjene kojima svjedočimo. Dakle, u budućnosti u kojoj je narasla razina mora, plava kugla na kojoj živimo više ne izgleda isto. Nestao je Japan, ne znamo da li prije ili poslije afričkih ratova, Italija se rascijepila, vjerojatno i neke druge zemlje i kontinenti, a ljudi žive na plutajućim umjetno sagrađenim otocima. Jedan takav je Serenissima Ressurecta, ploveći otok posvećen bogataškom turizmu koji se nalazi na mjestu današnje Venecije koja, znamo, tone.

Milena Benini je, između ostalog, odličan pisac i zato što razumije i poštuje jednu vrlo jednostavnu i istodobno kompliciranu zapovijed pisanja: "Mletački sokol" u suštini je priča o ljudima, kao što su sve dobre priče u suštini (dobro ispričane) priče o ljudima. Žanr je tu tek garnirung, čitateljska i spisateljska preferencija koja naravno ima svoje specifične zakonitosti, ograničenja, ali i prednosti: osobno, SF i fantasy volim zato što u njemu dobro rastu ideje i zato što je to žanr koji dobro podnosi ideje, posebno one filozofske. (Pokušajte napisati roman ideje izvan žanra i velike su šanse da će vas proglasiti pretencioznim, u najmanju ruku.)

Kod pisanja priče o ljudima nema laganja: smijete izmišljati, ali ne smijete fejkati osjećaje, jer će čitatelj to osjetiti čak i ako osjećaj ne može artikulirati. Silno me zabavilo pročitati na blogu Milene Benini kako se ona osigurava od tog "fejkanja": ima mood playliste, specifičan izbor glazbe koju sluša dok piše, i vizualna pomagala – folder sa slikama koje joj služe kao podloga za likove ili, primjerice, neke toponime. Pa tako, da, i ja sam zamišljala jednog od dvojicu glavnih junaka, razmaženog bogataškog sina Lucu, kao nekoga tko fizički nalikuje Peteru O'Toolu, a u mojoj mašti, iako se na razumijem u mange, drugi glavni junak Yoshitaka doista je izgledao kao Rurouni Kenshin. Zahvaljujući vizualnim pomagalima autorice sad znam i što su ficudinniji, odnosno kako izgleda kaktusova smokva.

Naime, osim što je "Mletački sokol" priča o ljudima, to je priča i o onima koji imaju i onima koji nemaju, arhetipski okvir u koji su nagurana dva svijeta, siromašni i bogati, što nužno mora stvoriti napetost, a zatim i prsnuće. Milena Benini u svojem pisanju prirodno, gotovo organski, slijedi ta nepisana pravila pripovijedanja koja svi znamo jer smo u osnovi svi pripovjedači svojih života (ali svi ne pišemo). Zbog toga njezina priča teče, lako se čita, pri čemu ne impliciram da je "Mletački sokol" štivo isključivo za zabavu (iako je i jako zabavno i uzbudljivo, što je opet posljedica organskog pisanja o ljudima).

Oni koji nemaju žive na Lazarettima, plovećim slamovima koji su prikopčani na Serenissimu Ressurectu, a svaki od tih slamova otok je i svijet za sebe, napučen, primjerice, Veganima, Survivalistima, Starim Punkerima, Gli Animalistima, genetski modificiranim ljudima, kakvima pripada i kaligraf Yoshitaka i njegovi sedmogodišnji brat i sestra blizanci o kojima brine nakon smrti roditelja. Prije mjesec dana Yoshitakin mlađi brat zarazio se zaljevskom bolešću koju je nemoguće zaustaviti. Postoji lijek, ali on je dostupan samo bogatašima na Serenissimi; stanovnici Lazaretta nemaju zdravstveno osiguranje, bolnice ni pristup liječnicima. Jedini izlaz koji vidi jest da za opasnog kriminalca Moulina krivotvori koshirae, opremu za mač, zahvaljujući kojoj će Moulina običan bodež prodati pod legendardni mač Bijeli sokol.

Dok tako zdvaja nas svojom sudbinom, na glavu mu padne mafijaški sin Luca Sikato-Raffia koji je bježeći od nepoznatog ubojice skočio preko zida Serenissime i pao u Lazarette. Luca je uganuo gležanj i ne može hodati, a Yoshitaka, koji krije mračnu tajnu iz prošlosti, karakterom je blag i spreman pomoći a da ništa ne traži zauzvrat. No kad otkrije da Luca ima zlatnu karticu zdravstvenog osiguranja koja mu ne treba, a istodobno je u potrazi za skrovištem, Yoshitaka ugleda priliku kako da pomogne bolesnom bratu...

Kako u zadnje vrijeme ne čitam mnogo znanstvene fantastike, nažalost ne mogu usporediti koliko Benini u svojem pisanju slijedi svjetske trendove ili otvara nove teme, no ako bih je usporedila s recentnom lijepom književnošću, domaćom i prijevodnom na hrvatskom tržištu, Milena Benini suvereno korača zemljom u koju su rijetki zašli – pritom ne ruši tabue jer je ona daleko u budućnosti (ne samo zbog žanra); predrasude su odavno ostale iza nje i njezinih likova.

Dva glavna junaka u "Mletačkom sokolu" su mladići/muškarci koji se upuste u vezu – hoće li ona postati ljubavna veza ili ostati samo seksualna jedan je od zapleta romana. To je ujedno jedna od najljepših ljubavnih priča koje sam u posljednje vrijeme pročitala – pršti emotivnošću, erotikom i senzualnošću. Potom, "Sokol" je napučen snažnim ženskim likovima, počevši od Yoshitakine prijateljice Masami do Lucine sestre, majke i bake koje upravljaju mafijaškim klanom. Konačno, Benini u romanu – rubno, ali ne površno – obrađuje goruću temu klimatskih poremećaja i uvjerljivo pokazuje kako bi naš svijet mogao izgledati da, doslovce, izgubimo tlo pod nogama. Ne bih rekla da je "Mletački sokol" ciljano pisan za mlađe generacije, jer to je priča koju mogu čitati svi, no fantastično prikazuje vrli novi svijet iz mladenačke perspektive, uronjen u tehnološka čuda, tulumarenje i različite, meni redom nepoznate supkulture.

Povrh svega toga, "Sokol" je toliko uzbudljiva priča da se roman ne ispušta iz ruku dok se ne pročita. Svaki šav u ovoj priči do kraja romana je precizno i uvjerljivo spojen s cjelinom, nema neodgovorenih pitanja, lakih rješenja i neuvjerljivih likova, a moglo bi vam se dogoditi i da na kraju pustite suzu na onu, za hrvatske predrasude, tako neuobičajenu ljubavu priču. "Mletački sokol" prva je knjiga Mletačkog triptiha, kako je izdavač najavio na poleđini knjige – ova čitateljica s nestrpljenjem očekuje nastavke. U kojem će smjeru Milena Benini krenuti teško je predvidjeti, no s obzirom da na blogu poziva čitatelje da ostave komentare i napišu o čemu bi htjeli čitati dalje, evo moje želje – rado bih čitala o Lucinoj sestri ili tome kako su baka i majka stvorile imperij, a intrigantnim se čini i pratiti daljnju sudbinu Lazaretta koji su na kraju "Mletačkog sokola" upravo otpočeli pregovore sa Serenissimom oko svojeg političkog statusa (jer Milena Benini je dobra i u tome!).

Rijetko ovo kažem, jer smatram da je svrha književnih recenzija dati putokaz za (dobro) čitanje, a ne naputak za popunjavanje kućne biblioteke, no ovaj roman zaslužuje iznimku: kupite "Sokola", dajte konkretnu potporu ovoj fantastičnoj autorici!

 

Facebook komentari

Novo u katalogu