Japanski ljubavnik

Isabel Allende
Japanski ljubavnik

Nježan roman o starim ljudima i dobrim muškarcima

27.07.2019. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Ne znam kako je drugima, ali u nekom trenutku mojih četrdesetih stari ljudi prestali su mi biti stari. Pretpostavljam da to znači da mi se starost prestala udaljavati, ne nužno i približavati; sentiment najbolje mogu opisati time da sam preko noći počela osjećati „nježnost prema borama, izobličenim prstima i lošem vidu“. Izgubila sam oholost rane mladosti, ugasila brojač koji bilježi protok vremena; stara koža više nije nužno znak propadanja, to se vrijeme usađuje u tijelo. Gravitacija nas sve nužno tjera prema zemlji.

Neki dan sam u supermarketu – od povrća i voća gdje trgovina počinje, pa sve do blagajne gdje završava – spašavala jednu staricu sa štakama; skupljala joj stvari, tražila artikle, nudila da joj umećem kupljeno u vrećicu. Nisam to činila iz sućuti ni krivnje, nisam tako dobra, nego iz novootkrivenog razumijevanja. „Čuvajući“ nju, čuvam neku priču na životu, komadić bivanja koji se iz starosti nikad neće moći prenijeti u mladost ili djetinjstvo, iako bi bilo tako dobro život proživjeti iz pozicije (staračke) blagosti, iz uvida da se mnogo toga ponavlja a sve, srećom, neumitno završava: koliko bih samo rana sebi prištedjela.

Isabel Allende, jedna od najpoznatijih i najvoljenijih književnica na svijetu, za nekoliko će dana (2. kolovoza) navršiti 77 godina. Hoćeš-nećeš, starost ti je u toj dobi neumitna tema, da ne spominjem smrt s kojom se čovjek, do te dobi, nekako treba pomiriti: ako je se cijeloga života bojao, barem treba odustati od panike zbog velikog poništenja, jer Gospođa Žetelica dolazi, svima, pa kako drugi, tako i mi. Naša je stvarnost neprestano konfabuliranje i kontekstualiziranje - time se, eto, svijest bavi – a kad si po profesiji pisac, dakle barem donekle svjestan žrvnja u glavi koji bilježi, mjeri i prekraja, onda se starost čak može i pretvoriti u – bajku.

Kao što piše u dobro pogođenom blurbu na naslovnici romana „Japanski ljubavnik“ (Vuković & Runjić, 2019., u izvrsnom prijevodu Tamare Horvat Kanjere), Isabel Allende je vrsna pripovjedačica; možda piše bajke za odrasle, no nema im premca. „Japanski ljubavnik“, njezin osamnaesti od dvadeset objavljenih romana, bajka je o starosti u kojoj je starost lijepa, ugodna i blaga. Lark House nije tipičan starački dom u koji se dolazi bolovati, samovati i umrijeti; nije čak ni vrsta utopije koju se prodaje ostarjelim roditeljima kad ih se pokušava izmjestiti iz njihova doma, pa ih se tješi time da će tamo imati društvo, zabavljati se ne tečajevima keramike i planinarskim izletima te imati 24-satnu zdravstvenu skrb. Lark House, odnosno Ševina kuća, posebna je vrsta utopije: osnovan je sredinom dvadesetog stoljeća za dostojanstven smještaj staraca slabih prihoda (!), a od početka je, iz nepoznatih razloga, privlačio napredne intelektualce, žilave ekscentrike i umjetnike slabog dometa.

U taj će dom, iste godine, doći dvije po svemu različite žene, ali iz istih razloga: tražeći utjehu. Irina Bazili tada ima dvadeset i tri godine i uglavnom neuspješno bježi od kratke, ali svejedno strašne prošlosti. Alma Belasco stigla je u Ševinu kuću u svojim osamdesetima, aristokratskog je držanja i magnetskog polja koje ju odvaja od ostatka smrtnika. Almu je, naime, u dom dovezao vozač u Mercedes Benzu: pripada bogatoj obitelji koja živi u blizini u raskošnoj kući, poznata je umjetnica, pri zdravoj pameti i samostalna – pomoć joj, dakle, nije potrebna.

Kad se u Irinu zaljubi jedini pristao muškarac u domu, devedesetogodišnji Jacques Devine, pa joj ponudi brak, a onda iznenada umre i ostavi joj svu imovinu, što u domu izazove skandal i ljutnju upravitelja Hansa Vogita, ionako nervoznog zbog nezaliječenih hemeroida, Irina Bazili privući će pažnju Alme Belasco, a ubrzo i njezina unuka Setha. Alma traži tajnicu da joj sredi papire, Seth se pak trenutno zaljubi u suzdržanu njegovateljicu ovisnu o videoigricama i fantastičnim romanima, najviše zato što mu ona jasno daje do znanja da nije zainteresirana za romansu. Njih će dvoje postati neplanirani partneri u uhođenju kad otkriju da Alma dobiva pisma i krizanteme od nepoznata pošiljatelja, a potom i povremeno nestaje, odnoseći na te izlete tek ručnu torbu napunjenu finim košuljama, svilenim spavaćicama, kremama i parfemima. Irina je ta koja Sethu priopći neugodnu istinu: očito je, njegova baka ima ljubavnika, a taj je ljubavnik vjerojatno japanski, Ichimei Fukuda kojeg je Alma upoznala u predivnom vrtu obiteljske kuće Belascovih u Sea Cliffu, u proljeće 1939. godine, kad je oboma bilo osam godina.

Od tog mjesta „Japanski ljubavnik“ širi se u raskošnu povijesnu priču koja prati tri obitelji, „žanr“ zahvaljujući kojem je Allende prodala više od 74 milijuna knjiga. Tu je najprije kalifornijska obitelj Belasco u koju Alma stiže iz Poljske, bježeći pred ratom, a dočekuje ju tetka Lillian udana za uspješnog odvjetnika Isaaca. Belascovi imaju dvije kćeri i sina Nathaniela, no „privremena“ Alma postat će stalna: najprije treća kći, a kad odraste i snaha.

Druga su obitelj Fukude, Takao i Heideko, koji imaju četvero djece: kćer Megumi i trojicu sinova – Charlesa, Jamesa i Ichimei, za zadnjeg su mislili da po rođenju neće preživjeti, pa mu isprva nisu ni dali ime, no kad se prerano rođeni dječak pokazao žilavim stvorom, dobio je jedini od braće japansko ime koje znači: život, svjetlo, sjaj ili zvijezda. Takao Fukuda pomoći će Isaacu Belascu da u dvorištu obiteljske kuće zasadi divan vrt i u tome će vrtu osmogodišnja Alma prvi put ugledati Ichimeija, ljubav svog života.

Treća obitelj nema prezimena, jer je Irina Bazili lažan identitet.

Isabel Allende svašta je uplela u „Japanskog ljubavnika“. U većini drugih romana tri obiteljske priče, tri dojmljiva i neuobičajena ljubavna odnosa, bijeg male Židovke u Ameriku, interniranje Japanaca u američke logore po ulasku Sjedinjenih Država u Drugi svjetski rat, obiteljsko nasilje, otkriće jedne tajne veze i jednog izgubljenog brata – a ima još! – naprosto bi bilo previše i roman bi vjerojatno potonuo u stereotipe. No ovo je Isabel Allende, a ona piše najbolje bajke za odrasle, s puno humora i nježnosti, pa svi rukavci ove priče doteku uvjerljivo do kraja.

Strani kritičari nisu Allende za ovaj roman ispisali uobičajene panegirike, uglavnom zato što im se i Alma i Ichimei čine „papirnatima“ a njihov spoj neuvjerljiv, no za „Japanskog ljubavnika“ treba, pretpostavljam, zadržati određenu dozu nevinosti: dijete u vama povjerovat će da su se jednom davno, u vrtu kuće pored oceana, upoznali dječak i djevojčica koji su se tajno voljeli pedeset i osam godina.

Više od te (samo)zabranjene ljubavi koja se živjela preko pisama i cvijeća, svidjela mi se ona Irine i Setha, para kojem ništa tako dobro ne podiže raspoloženje kao kad pričaju o grijesima njegove bake. I tu dolazimo do neočekivanog dragulja: Isabel Allende je „ljuta“ feministica, a napisala je roman o dobrim muškarcima; dapače, o nježnim vitezovima koji spašavaju žene iz ozbiljnih nevolja. Pritom spašavaju najviše prijateljice, ne isključivo ljubavnice, i zbog toga je „Japanski ljubavnik“ dirljiv i lijep ljubavni roman – govori o onoj vrsti ljubavi u kojoj je netko svjedok vašeg postojanja, bez prosudbe i osude, vrednovanja i uspoređivanja. Za tu vrstu ljubavi tako smo rijetko spremni da je ona sama po sebi bajka.

Obitelji Belasco i Fukuda napučene su muškarcima mekih srca. Irina, ta divlja mačka uličarka, to odmah zamijeti pa kaže Almi kako se čini da su svi muškarci u njezinoj obitelji imali dobro srce. „Ima mnogo dobrih ljudi, Irina, ali su diskretni. Dočim zli prave veliku buku, zato su zamijećeni“, odgovara starica. Mnogi muškarci u „Japanskom ljubavniku“ formirali su se batinama. „Svi momci prolaze te rituale inicijacije i gotovo svi prežive“, kaže Isaac Belasco svojoj supruzi dok njihov sin jedinac u novoj školi prolazi upravo takvu vrstu inicijacije.

Muškarci formirani na batinama, dobroga srca, u ovome romanu nekoliko puta žene „prisiljavaju“ da se suoče s najprezrivijom verzijom same sebe. Ni jedno ni drugo – ni batine ni prezir – nisu isključivo rezervirani za jedan spol, lijepo su raspoređeni preko ljudskog roda otkad nas ima i tako će, mislim, biti dok nas ima. U „Japanskom ljubavniku“ nema magičnog realizma, ali ima magije: nastupa u onom trenutku kad pukne opna i junaci – i čitatelji – krenu tugovati i prihvaćati svoj odmjereni, konvencionalni život, težinu odgovornosti koje se nikad neće moći otresti, samoću koja (nas) tišti od rođenja, ljubav za kojom čeznemo, a nikad je nećemo imati, loše karte koje su nas dopale i sve proklete smicalice sudbine.

Divan roman!

 

Facebook komentari

Novo u katalogu