Francuska oporuka

Andreï Makine
Francuska oporuka

Sibirski doživljaj francuske topline napisan na jeziku koji ima 26 glagolskih vremena

11.02.2011. | Ilina Cenov | Ocjena recenzenta: 5,0

Priča o nastanku knjige “Francuska oporuka” gotovo je podjednako zanimljiva kao i sama knjiga. Naime, priča ide ovako nekako; Andrei Makine, ruski emigrant u Francuskoj, ovu knjigu je napisao na francuskom jeziku, no kako je već mnogo puta bio odbijen od strane raznih izdavača, knjigu je izdavaču ponudio predstavivši se kao njezin prevoditelj s ruskog. Izdavač se knjigom oduševio i negdje usred tiskanja zatražio da mu Makine donese “ruski original”.

S obzirom na to da “ruski original” nije postojao, rezultat je bio Makineovo prevođenje romana na ruski, kako bi spasio svoj ugled književnika, ali i golu egzistenciju. U konačnici, knjiga je osvojila srca nebrojenih čitatelja, kao i dvije prestižne francuske književne nagrade, Goncourt i Medicis. Prevedena je na tridesetak jezika doživjevši uspjeh svjetskih razmjera. Znakovito ili ne, u Rusiji nije polučila značajniji uspjeh.

Kad mi je konačno u ruke dospio primjerak ove knjige, njene sive i neugledne korice te rukom gospođe iz knjižnice napisan naslov, nisu obećavali. Ali, već nekoliko pročitanih stranica dalo je naslutiti da je preda mnom rijedak književni biser, jedna od onih knjiga koje ostaju duboko u sjećanju, čije rečenice prepisujete kako biste ih sačuvali u nekoj svojoj riznici dragocjenih tekstova, knjiga koja oboji čitatelja i promijeni mu pogled na život.

Ova romansirana pripovijest o Makineovoj nadasve drugačijoj obitelji počinje pričom o osmijehu žene, koja u trenutku fotografiranja izgovara riječi “petite pomme”, kako bi joj izraz lica uhvaćen za vječnost bio što ljepši i ženstveniji. Te riječi činile su “kratkotrajnu francusku čaroliju” kojoj je žene iz neobične obitelji poučila “Francuskinja izgubljena u snježnom bespuću Rusije” Charlotte Lemonnier, njegova baka po majci. Upravo ona i njezin zanimljiv i težak životni put čine okosnicu ovoga romana. Rođena Francuskinja, koja je spletom neobičnih životnih okolnosti stigla u Rusiju, i mada toliko različita od babuški iz Saranze, svojevoljno ostala u toj zemlji.

Elegantna i evidentno drugačija, obilježena beskrajnom dubinom francuskog jezika i kulture s jedne, te njezinim čistim i “vrlo finim” ruskim s druge strane, nikako se nije uklapala u rusku svakodnevicu, ali je svejedno bila prihvaćena i poštovana upravo kao takva, kao drugačija i različita. U očima članova obitelji bila je poput svojevrsnog božanstva: “Njezina osobna povijest, koja je odavna prerasla u mit, postavljala ju je iznad boli običnih smrtnika.”

Baka Charlotta rođena je 1903. godine te je, zbog tog naizgled beznačajnog niza brojeva, doživjela i preživjela i Prvi i Drugi svjetski rat te dva jednako teška poratna razdoblja. Prvi svjetski rat ju je zatekao u Francuskoj, ali odmah po njegovom završetku kreće na slikovit i dug put Rusijom kako bi pronašla majku. Na putu, koji često prelazi bez ikakvog prijevoznog sredstva, ona je svjedokom ratnih razaranja, zapaljenih gradova i sela, leševa koje nitko ne pokapa, kanibalizma i tifusara.

Pronalazi majku, staricu, koju gotovo da i ne prepoznaje. Slijede mjeseci gladi, nadničarenja za hranu i niz drugih strahotnih događaja. Kratka idila koju proživljava sa suprugom Fjodorom biva srušena dolaskom Drugog svjetskog rata. Njeni dani prolaze u neprekidnoj borbi kako bi na životu održala svoje dvoje gladne djece i gotovo groteskno iznakažene vojnike, koje njeguje volontirajući kao bolničarka.

Ratovi joj odnose bliske osobe, neke u jeku samih ratnih zbivanja, a neke godinama poslije. Oni ne umiru od tjelesno zaraslih rana, nego od rana na duši i od nemogućnosti prilagodbe na poslijeratni poredak. Makine nam vrlo zorno prikazuje ratna razaranja i sve strašne posljedice rata, koje pogađaju Charlottu, ali nigdje izričito ne govori da je rat strašan i užasan. Kad bi rekao tako nešto, bila bi to i svojevrsna tautologija, s time i posve nepotrebno naglašavanje, jer je brutalno pokazao svu tragičnost rata i njegove posljedice, koje pogađaju ne samo njegovu obitelj već i društvo u cjelini, i to kroz dugi niz godina.

Charlotta, usprkos tragedijama i teškoćama, ipak ostaje iznad svega što se događa oko nje, te uzdignute glave prihvaća sve te nevolje, živeći svoj život, gotovo iz inata... “Sve te revolucije, ratovi, propale utopije i uspjeli terori. Ona je destilirala njihovu srž u bolima i radostima svojih dana.”

Kod takve drugačije i neobične bake Charlotte dječak narator i njegova sestra provode svoja ljeta. Baka im svake večeri na balkonu, pogleda usmjerenog u beskrajnu stepu, koja okružuje grad Saranzu, priča o Francuskoj iz njenog vremena, dakle Francuskoj s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Pri tome se služi već požutjelim isječcima iz novina, fotografijama članova obitelji, ali i fotografijama ljudi kojima se s vremenom izgubio ne samo trag već i identitet. Sve te relikvije njenih sjećanja nalaze se u “sibirskom kovčegu”.

Makineovom nevjerojatnom sposobnošću pripovijedanja pred nama izvire jedna gotovo eterična Francuska, zemlja koja nije jasno omeđena prostorom i vremenom, zemlja u kojoj se svi značajni događaji odvijaju u isto vrijeme. “Francuska naše bake, kao maglovita Atlantida, izranjala je iz valova.” Francuska je obavijena subjektivnim dojmovima dječaka naratora, koji ne može pojmiti da negdje postoji tako “fantazmagorična” zemlja kao što je bakina Francuska, s elegantnim ženama, povijesnim dvobojima, jelima za koje nikada nije čuo, prekrasnog proljetnog mirisa koji gotovo da osjeća u nosnicama.

Nasuprot toj imaginarnoj, prekrasnoj Francuskoj, čiji predsjednik (u dječakovoj projekciji) romantično umire u naručju svoje ljubavnice, Makine nam dočarava i hladnu zemlju ogromnog prostranstva, komunističku Rusiju 60-ih godina, zemlju “militantnog ateizma, zamalo vjerskog u svojoj neumornoj borbi protiv Boga”. Rusija je “lijepa, apsurdna, jedinstvena. Rusija suprotstavljena ostatku svijeta svojom mučnom sudbinom”.

Makine trezveno opisuje sva obilježja Rusije tog vremena, cenzuru nevjerojatnih razmjera, milijune bezrazložnih uhićenja “buržujskih elemenata” i “špijuna”, golemo siromaštvo, nedostatak namirnica i prenapučenost stanova. Opisuje nam jadne drvene kuće pocrnjele od starosti i njihove tužne i sudbinom shrvane stanare, i vodi nas u ružne i bezlične gradove usred sibirske stepe. Ruse opisuje kao stroge i oštre ljude, koji sadrže “čudnu mješavinu okrutnosti, nježnosti, pijanstva, anarhije, neuništive radosti življenja, suza, pomirenosti s robovanjem, tupe tvrdoglavosti, neočekivane profinjenosti...”, dakle potpuno različite od bakinih Francuza.

Ali usprkos glorificiranju Francuske, opisi Rusije nisu mi ostavili dojam mržnje, nečega što je ružno, što se želi izbrisati ili zaboraviti. Ne. Rusija je takva kakva jest. Drugačija od njegove imaginarne Francuske, ali ipak njegova.

Osim što je “Francuska oporuka”, povijest jedne obitelji, povijest velikih ratova, stradanja, neobičnih sudbina i nevjerojatnih životnih priča, ona je i duboko introspektivan roman. Kroz vrlo duboke misli ponajprije dječaka naratora, zatim adolescenta sa svim svojim mušicama, te na kraju odraslog, ozbiljnog muškarca i spisatelja, pratimo odnos prema njegovoj baki Francuskinji i njezin utjecaj na životne stavove unuka. Ona je centralna figura dječakova emotivnog odrastanja. Čak i kad ne govori ništa i kad nije prisutna. Kako Makine kaže “Bitno je bilo neizrecivo... Neizrecivo je bilo bitno.”

Bakine francuske priče, iako svako ljeto iste i već gotovo naučene napamet, u dječaka i njegovu sestru utiskuju neizbrisivu oznaku da su drugačiji od drugih, da imaju nešto što nitko nema, da imaju, kako Makine kaže “dvostrukost u našem životu”. Dječaka mijenja ta dvostrukost i trajno ga obilježava i izdvaja iz Rusije i njezine sive svakodnevice. Makine ilustrira: “Prvi put u životu gledao sam svoju zemlju izvana, izdaleka, kao da joj više nisam pripadao... Gledao sam Rusiju na francuskom jeziku!”

Dječak je oduševljen bakom i njezinim pričama, Francuskom i njezinim ljudima koje nikada nije vidio, niti ih je kroz željeznu zavjesu uopće mogao nazrijeti, ali ih dočarava u svojoj dječjoj, nevinoj mašti. Dječak prepoznaje svoju različitost, svoj “francuski kalem”, te prestankom ljeta i povratkom kući, svoje dane provodi u knjižnici, čitajući o Francuskoj sve što je u Rusiji u doba oštre cenzure bilo moguće naći.

Ubrzo pred razrednim kolegama odaje svoju dvostrukost i naravno, postaje predmetom poruge. Svjestan je da biti drugačiji 60-ih godina u Rusiji znači i biti izopćen iz normalnih tijekova školskih dana. On pokušava sakriti taj svoj drugačiji, francuski, topao i mekan pogled na svijet, zadržava ga unutar sebe, razočaran što mu ta različitost i posebnost samo stvaraju poteškoće. “Kako je dobro ne nositi u sebi taj dan velikog vjetra, tu prošlost tako zbijenu, očigledno tako nepotrebnu. Da, imati samo jedan, jedini pogled na život. Ne vidjeti kao što ja vidim...” Ali, za povratak je, naravno, prekasno, “francuski kalem” se trajno i čvrsto primio...

Kako postaje adolescent, preplavljuje ga tjeskoba, osjeća da je “previše naučio” za svojih svakodnevnih posjeta knjižnici te je u strahu da mu Charlotte više ništa nova neće imati za reći. Ipak, dolazi ljeti baki u Saranzu i ostaje zbunjen promjenama koje se odvijaju u njemu, baka mu postaje na neki način strana, ne oduševljavaju ga njezine priče kao nekad kad je bio dječak, jer zna kako svaka od njih završava.

Njegovi interesi za Francuskom splašnjavaju te, u adolescentskoj dobi otkriva žene. Kako kaže, “...muškarac nije ništa drugo doli sanjar o ženama!” Počinje polako živjeti “vrlo sovjetski život” koji čine natjecanja pitomaca vojnih škola, plesovi i prva seksualna iskustva opisana iz vizure neiskusnog i zbunjenog adolescenta. Osjeća da se izliječio od Francuske, nesmetano govori o njoj, prilagođava priče svojoj publici, prijateljima iz škole koji ga napokon donekle prihvaćaju.

Nada se da će dolaskom u Saranzu “taj mali uspavani grad, izgubljen usred stepe” uništiti Francusku u sebi, taj dualizam koji ga obilježava, ali uz Charlottu, njihove šetnje stepom, mir koji ga okružuje, bakine priče koje sada poprimaju neku drugu, životniju dimenziju, konačno uspijeva prihvatiti samog sebe takvim kakav jest. “U meni se širio veliki mir, istodobno gorak i vedar.”

Naposlijetku, narator postaje odrastao muškarac, spisatelj, nastanjen u Francuskoj. “A u Francuskoj sam gotovo potpuno zaboravio Charlottinu Francusku...” Makine opisuje vrlo kaotičan život egzilanta koji je uvijek negdje na putu. “Da, jedno putovanje niotkuda prema nikamo”, čovjeka koji živi težak život na rubu siromaštva, po opskurnim sobama sumnjivih kvartova. Jedino što ga izvlači jest fiksacija dovođenja bake u Francusku, te pisanje bilježaka o Charlottinom životu: “Živeći u Charlottinoj prošlosti, ipak mi se činilo da nikada nisam tako snažno osjetio sadašnjost!”

Makine je spisatelj, koji je čitav svoj život posvetio stvaranju i brušenju svog autentičnog stila i to se osjeti u svakoj njegovoj rečenici. Na pitanje u jednom intervjuu zašto piše na francuskom, rekao je, parafraziram, da Francuzi imaju 26 glagolskih vremena u svome jeziku, dakle jedu, hodaju, vode ljubav u svim tim dimenzijama vremena. Ruski jezik, s druge strane, ima samo osnovna tri glagolska vremena, prošlost, sadašnjost i budućnost i to onda zaista mijenja način na koji se gleda život. Makine piše u skladu s tim. Suptilno, nježno, dubinski. Njegove rečenice su, koliko god to bilo teško za objasniti, istovremeno impulzivne, dakle rezultat emocija koje ga obuzimaju, ali i vrlo promišljene, stilski dotjerane, poetske. Njegov jezik je u isto vrijeme složen i vrlo jasan, prenosi nam emociju u najčišćem obliku. Navodi nas na najdublja promišljanja o čitavom spektru tema, od kojih sam ovdje navela samo malen dio.

Makineovi opisi fantazmagorične Francuske duboko su me uvukli u imaginarni svijet malenog dječaka, pretvarajući jedan realno nepostojeći svijet u savršenu realnost življenja. S druge strane, bespuća Rusije, njena golemost i tvrdoća toliko je prisutna i jaka da sam se osjećala kao da sjedim pored dječaka i da zajedno promatramo beskraj stepe koja okružuje taj, po svemu beznačajni grad, Saranzu.

O knjizi “Francuska oporuka” mogla bih napisati cijelu novu knjigu, jer ona ima toliko različitih slojeva, ali tada bih vam morala otkriti malo previše od sadržaja same knjige i malo previše od mog osobnog dojma, od kojeg u ovom prikazu jednostavno nisam mogla pobjeći. Upravo zato sada prestajem i ostavljam vas da sami otkrijete tu poetičnost i beskrajnu ljepotu Makineove pisane riječi.
 

Facebook komentari

Novo u katalogu