Njemačka kuća

Annette Hess
Njemačka kuća

Roman koji nas suočava sa stvarnošću – zašto ništa ne činimo protiv zla?

02.11.2019. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Eva je rekla: “Žao mi je, pogrešno sam prevela. Prijevod glasi: većinu logoraša pronašli smo ugušene plinom.” I onda je nastavila prevoditi: “Kada smo otvorili vrata, dio logoraša još je bio živ. Otprilike trećina. Nije bilo dovoljno plina. Postupak su ponovili s dvostrukom količinom. Ovaj put čekali smo dva dana prije nego što smo otvorili vrata. Taj put bilo je uspješno.”

Kad poljskog prevoditelja zadrže u zračnoj luci i ne dopuste mu izlazak iz zemlje, njemačko državno odvjetništvo u Frankfurtu 1963. godine brzo mora naći novoga prevoditelja za Josefa Gabora iz Varšave. Igrom slučaja, izbor padne na dvadesetčetverogodišnju Evu Bruhns, kći gostioničara koja je na poljskom brojila i prije nego što je postala sudski tumač, a s poljskog na njemački jezik uglavnom prevodi poslovne dokumente. Isprva se neće snaći: logoraše prevodi kao goste, blok kao konačište, plin kao svjetlo. Misli su joj na sasvim drugom mjestu: nestrpljivo iščekuje da je zaprosi imućni mladić s kojim je u vezi, sanja o početku novoga života izvan roditeljskog doma. No njezini planovi dramatično će se preokrenuti kad shvati važnost onoga što prevodi - iskaze poljskih svjedoka na suđenju nacističkim časnicima za zlodjela počinjena u Auschwitzu.

Frankfurtski proces poznat je kao drugo suđenje za Auschwitz, prvo je održano u Poljskoj 1947. godine. Suđenje u Frankfurtu počelo je 20. prosinca 1963. i potrajalo do 19. kolovoza 1965., rasprava je trajala dvadeset mjeseci, ukupno 183 dana, a optužnica je bila sastavljena na 700 stranica. U Frankfurtu je saslušano 359 svjedoka, od toga 248 bivših zatvorenika Auschwitza, a organiziran je i posjet sudskog vijeća logoru. Taj posjet možda je i najpotresniji dio debitantskog romana Annette Hess, „Njemačka kuća“, što ga je upravo objavila nakladnička kuća Sonatina u prijevodu Dalibora Jolera. Tri suca, šest porotnika, dva dopunska suca i tri zamjenska porotnika, četiri državna odvjetnika, tri zastupnika sporedne optužbe, devetnaest branitelja – i u ovome romanu jedna prevoditeljica – na stratište ulaze gotovo prpošno, kao da su na izletu. Završavaju posjet tako da se jedan po jedan lome, uključujući i branitelje – djevojka gleda muškarce kako plaču.

Dvadeset i jedan optuženik, pisalo je u novinama, čestiti su obiteljski ljudi, očevi, djedovi i vrijedni građani koji su već svi prošli postupak denacifikacije i ni na koji način nisu upali u oči. „Novac poreznih obveznika trebalo bi svrsishodnije ulagati u budućnost“, zaključuje se u novinama. Reporter u sudnici, u kameru govori za Dnevnik: “Porezni obveznik upitat će se: ‘Što opravdava ovoliki trošak?’”

Isto se na početku pita i pripovjedačica Eva: jesu li to optuženici, ti muškarci, tako uredno obrijani, tako čisti i civilizirani? Ondje naprijed lijevo sjedili su trgovac koji se bavi izvozom, glavni blagajnik regionalne štedionice, dva trgovačka namještenika, diplomirani inženjer, trgovac, poljoprivrednik, upravitelj zgrade, ložač, bolničar, radnik, umirovljenik, ginekolog, dva stomatologa, ljekarnik, stolar, mesar, dostavljač novca, tkalac i graditelj pianina. Ti muškarci navodno su odgovorni za smrt stotina tisuća nevinih ljudi.

No trgovački namještenik je selektirao, batinao, zlostavljao, mučio, nasmrt prebijao, strijeljao, umlaćivao letvom, premlaćivao štapom, ubijao kundakom, razmrskavao glave, gazio do smrti, udarao nogama, gnječio i gušio plinom. „U barakama, na logorskoj cesti, na zbornim mjestima, ispred stratišta, takozvanoga crnog zida, u svojem uredu, u bolesničkome traktu. U praonici logorskog bloka 11 navodno je dvama hicima iz pištolja ubio zatočenicu Lilly Toffler koja je radila kao tajnica. Prije toga ju je nekoliko dana uzastopno odvodio na inscenirano strijeljanje sve dok ga petoga dana na koljenima nije preklinjala da je napokon ubije.“

Na početku procesa mladi i zagriženi vježbenik u Državnom odvjetništvu, David Miller, kaže Evi da će, ako odmah pristane na posao prevoditeljice, stići naučiti potreban vokabular. “Kako to mislite? Vojnu terminologiju?” pita ga Eva. “Sve moguće nazive za to kako se može ubiti čovjeka”, odgovara Miller. No kako roman odmiče, pokaže se da se Eva suočava s mnogo tegobnijim zadatkom: svjedočenja Židova nisu „jezovita bajka“, kako se od istine brani njezina sestra Annegret; posao je dovodi do uznemirujućih otkrića - što se dublje uključuje u Frankfurtski proces, to se sve češće pita zbog čega roditelji šute kad god je riječ o ratu...

Annette Hess - koja je radila kao slobodna novinarka, pomoćna redateljica i scenaristica (proslavila se svojim serijama “Weissensee”, “Ku’damm 56” i “Ku’damm 59”) – roman je napisala krajnje nesentimentalno, hladna je u opisima zločina i svjedočenja, čitatelj osjeća tek laganu nelagodu jer mu je jasno da se u Evinoj obitelji krije neka tajna. Razotkrivanje tajne je i preokret i nije, rekla bih – namjerno podigrano, iz istog razloga zbog kojeg Hess u romanu na poseže za prvom kartom, onom tegobnih osjećaja: tuge, ljutnje, stida i gađenja. Priča je umjesto toga ispletena oko jedne, ključne rečenice, ne samo za razumijevanje romana nego i nacističke povijesti Njemačke: zašto bi se čovjek dobrovoljno suočavao s tom prošlosti?

Jedan od sporednih likova romana, Millerova prijateljica Sissi, vježbeniku kaže kako nije dobro sjećati se loših stvari. “Znaš”, rekla je otvarajući mu bocu piva, “ovdje unutra imam malu komoru.” Pokazala je na svoj trbuh, ravno ispod srca. “I u nju sam sve pospremila, ugasila svjetlo i zaključala vrata. Ta me komora katkada tišti pa uzmem žličicu natrona. Znam da je ona ovdje, ali na sreću više ne znam što je u njoj.” Eva pak mjesecima sjedi u istoj dvorani s ljudima koji su živjeli i radili u logoru. Mjesecima sluša što se događalo u logoru, dan i noć. „Iz usta svjedoka nadirale su riječi, glasovi su prodirali kroz Evu i u njoj se oblikovali kao zbor: bio je to pakao koji su stvorili i vodili ljudi.“

Otac Frankfurtskog procesa bio je glavni državni odvjetnik Fritz Bauer po kojem ime nosi institut u kojem je Annette Hess poručavala opsežnu arhivu materijala s prvoga suđenja za zločine počinjene u Auschwitzu kako bi mogla napisati roman. Bauer je bio Židov, i sam zatočen tokom rata, u samom procesu nikad nije sudjelovao, ali ga je doveo u Frankfurt i tužiteljima davao podršku kao glavni državni odvjetnik. Po završetku procesa bio je razočaran, smatrao ga je promašajem, iako je proces privukao veliku medijsku pažnju. Ratni zločinci, obrazlagao je Bauer poslije, u medijima su prikazivani kao monstrumi, što je njemačkoj javnosti omogućilo da se distancira i od njih, ali i od osjećaja bilo kakve moralne krivnje zbog zločina u Auschwitzu. Dodatno, Bauer je optužio suce da su, osuđujući optužene, stvorili dojam da je Njemačka u vrijeme nacizma bila okupirana zemlja i da većina Nijemaca nije imala izbora negoli slijediti naredbe. „No to... nije imala nikakve veze s povijesnom realnošću. Tamo su bili zagriženi nacionalisti, imperijalisti, antisemiti i mrzitelji Židova. Bez njih, Hitler nije bio zamisliv“, izjavio je Bauer.

Upravo taj sentiment, opet bez sentimentalnosti, hladne glave, duboko svjesna prošlosti svog naroda, u romanu „hvata“ Annette Hess kroz svoju glavnu junakinju. „Njemačka kuća“ literarno je svjedočanstvo užasa koji su počinili nacisti, ispričana iz očišta naivne djevojke koja isprva samo sanja o ljubavi, suprugu i braku, ali i vrlo jasno upozorenje i nama danas da zločine ne čine monstrumi, nego ljudi. Prepreka shvaćanju te prijetnje – koja je uvijek prisutna, i prisutna je u svima nama, bez iznimke - upravo su primitivan stid i gađenje, kako to dobro argumentira jedna od najvažnijih filozofkinja našega doba, Amerikanka Martha Nussbaum, u svojoj knjizi „Izdizanje misli: inteligencija emocija“ (Sandorf i Mizantrop, 2019., prijevod Karmela Cindrić i Igor Dvoršćak), pozivajući se na svoje prethodnike, filozofkinju Hannah Arendt i povjesničara Christophera Browninga, koji su se bavili temom holokausta i banalnosti zla.

Browning u produkciji zla naglašava ulogu običnih ljudskih reakcija, poput popuštanja pritiscima vršnjačke skupine, želje da se ne ostavi dojam kukavice, ne izgubi obraz i slično. Iako neke novije knjige, primjerice dvije Daniela Goldhagena („Hitler's Willing Executioners“ i „A Moral Reckoning“), pokušavaju problemu nacizma pristupiti na „antropološki način“, tvrdeći da je Njemačka koja je stvorila naciste bila posebna, „radikalno drugačija kultura“ koju treba promatrati „kritičkim okom antropologa koji se iskrcava na nepoznata obale“, Martha Nussbaum argumentira da je potpuno pogrešan stav tvrditi da te ljude nisu oblikovali faktori koji se mogu jednostavno ponoviti u drugim vremenima i na drugim mjestima, i da oni nisu izražavali univerzalnu ljudsku sposobnost za destrukciju.

„Naše gađenje stvara granicu: ono kaže – to zagađenje jest i mora ostati izvan naših tijela. Mogli bismo i u ovom slučaju reći da mi čak pozivamo gađenje da nam pritekne u pomoć: gledajući na zle ljude kao na odvratne sami se zgodno distanciramo od njih“, piše Nussbaum i nastavlja: „Nasuprot tome, kada vidimo kako se naciste opisuje bez gađenja, kao ljudska bića s kojima dijelimo zajedničke osobine – bilo da se naglasak stavlja na sposobnost svih ljudskih bića za zlo ili na univerzalnu podložnost izopačenim ideologijama – to je uznemirujuće, jer zahtijeva da sami sebe stavimo pod povećalo i upozorava nas da bismo možda učinili isto u sličnim okolnostima.“

Annette Hess jednostavnim, preciznim rečenicama – gotovo kao da stenografski bilježi stvarnost svoje junakinje – izbacuje čitatelju jedan po jedan argument kojim se pokušava obraniti od potencijalnog zla u sebi. Kako kaže jedan njezin lik iz romana: „Uvijek sam mislio da to nisam bio ja nego neko zlo. (…) Ali to je bila moja nemoć, moja osveta i mržnja. To nije bio nitko drugi nego ja.” Njegov sugovornik mu pomalo defetistički odgovora: „Teško je biti čovjek.” Rečenica se čini banalnom, ali to je doista točno: teško je biti cjelovit čovjek, svjestan i svojih mogućnosti i ograničenja, i kapaciteta za dobro i kapaciteta za zlo. U „Njemačkoj kući“ Annette Hess vješto jednu naivnu djevojku pretvara u čovjeka, tjera je da hrabro, uz velike žrtve, nađe odgovor na pitanje: zašto nismo ništa učinili?

Facebook komentari

Novo u katalogu