Kirka

Madeline Miller
Kirka

Feminističko čitanje mita o zlobnoj čarobnici

17.11.2019. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

U kući Helija, boga Sunca, najveći podsmijeh izaziva Kirkin glas: toliko je kreštav da je i njezina majka Perza moli da šuti. Povijest i književnost prepune su majki koje nisu voljele glasove svojih kćeri, možda zato što odraslost podrazumijeva da se kćerin glas usprotivi majčinu. No Perza je posebna vrsta majke: kad Heliju rodi Kirku, njihovo prvorođeno dijete, nabere nos jer je u pitanju djevojčica. Helije nema ništa protiv kćeri, ali ova, na prvi pogled, ne obećava mnogo: dobro će se udati, kaže; za kraljevića, rekao bih. Nije baš naočita, dodaje, a Perza odgovara: "Dođi, idemo napraviti jedno bolje od nje."

Mnogo kasnije Hermes će objasniti Kirki da njezin glas nije kreštav, samo je ljudski, a bogovima koji govore u gromovima takav se glas čini slabašnim. Nakon toga Kirka pjeva glasnije na svom otoku Eeji, kamo je progna otac jer je bila toliko nesmotrena da, poput okovana Prometeja, prizna svoje grijehe. Indikativno je u priči Madeline Miller, upravo objavljenom romanu "Kirka" (Profil, prijevod Patricija Horvat), da priznajući ocu svoj grijeh, Kirka ustvari priznaje svoju pravu prirodu: ona je čarobnica, imao moć preobrazbe.

U desetom pjevanju "Odiseje" Homer prvi opisuje Kirku kao božicu ljudskoga glasa. Ovako to glasi u prijevodu i tumačenju Tome Maretića: "Zatim na Eejski otok doplovismo. Boginja tu je / Živjela strašna Kirka ljepòkosā sa glasom ljudskim, / Koja je rođena sestra Eétu, ljutome bogu; / Oboje rodi se njih od Helija, vidjela sv'jeta, / I od mȁterē Perse, Okèan kojoj je otac." U Homerovu tumačenju Kirka je najprije vještica, čarobnica, što muškarce pretvara u svinje, no poslije je sva uslužna, domaćica što poslužuje i napaja muškarce, nakon što je Odisej prevari uz pomoć čarobne trave, moly, što mu je dade Hermes, "korijen bješe joj crn, a cvijetom nalik na mlijeko".

Smrtnici nemaju za tu čarobnu biljku nikakva imena, tumači Maretić u fusnoti, jer je uopće ne poznaju: i biljka i njezino ime pripadaju carstvu priča. Ime su Grci dovodili u vezu s glagolom molyein – oduzeti snagu, pa bi prema tome moly bilo sredstvo koje oduzima čaroliji moć djelovanja. No moly prema opisu odgovara visibabi, iz čije je lukovice sredinom prošlog stoljeća izoliran galantamin, alkaloid koji usporava napredovanje Alzheimerove bolesti te pomaže protiv staračke demencije. Nije baš da nas gubitak razuma nužno pretvara u svinje, no Homerova priča o Kirki što mornare truje vinom ionako se poslije moralno tumačila, kao upozorenje protiv pijanstva.

Da je samo do Homera, Kirka bi ostala takva, jednodimenzionalna, zlobna i možda luda, jer ništa ne objašnjava njezinu motivaciju za čarolije i preobrazbe. I tu bih povukla paralelu, koliko mit, u kondenziranom obliku, reflektira stvarnost: ženskost se stoljećima tumačila kao nerazumnost; kad žene iskazuju emocije, onda drame, čini se da je glavna zadaća očeva, a nerijetko i muževa, držati ženske emocije pod kontrolom kad ih se već ne može naučiti da misle. Publije Ovidije Nazon bio je ponešto dobrohotniji prema Kirki pa joj barem daje motivaciju i time dubinu, zbog čega se magistrica klasične filologije i književnosti Madeline Miller, u gradnji svoje Kirke, mnogo više oslanjala na Ovidijeve "Metamorfoze", a manje na "Odiseju".

Mitološki ep "Metamorfoze" pripada središnjoj fazi Ovidijeva stvaralaštva. Pisan je u heskametrima s ukupno 11.995 stihova, za stotinjak stihova kraći od Homerove "Odiseje". Ovidije u njemu, kronološkim redoslijedom mitoloških događaja, obrađuje slučajeve "preobrazbi" u antičkim mitovima. Grčka je mitologija putem "Metamorfoza" postala vlasništvom Rima, kao neiscrpan izvor nadahnuća i poticaja za daljnje umjetničko stvaranje, a u četrnaestom pjevanju "Metamorfoza", također u prijevodu Tome Maretića, Ovidije ovako opisuje Kirku:

Nitko ljubavi plamen od Kirke ne osjeća većma
(Il' tom je uzrok u njojzi, il' Venera učini to joj,
Ljuta, što otac je izdade njen) - pa ona sad reče:
"Bolje bi bilo, one da držiš se, koja te hoće
I isto koja želi i žudnja je osvaja ista.
Ti si bio vrijedan i trebaše, prošen da budeš,
Pa ćeš, vjeruj mi, prošen i biti, dadeš li nade.
Nimalo dvojiti nemoj, u svoju se ljepotu uzdaj:
Ja sam boginja evo i kćerka sjajnoga sunca,
Jednako basmama jaka i travama ja sam, pa želim
Tvoja da budem; onu, što tebe prezire, prezri,
Koja te ljubi, ljub' je i najedno obje nagradi".


Kirka je arhetipska žena pa njezina preobrazba počinje tradicionalno: kroz ljubav prema muškarcu. Na plaži na kojoj je kao "djevojčica" provodila vrijeme s bratom Ejetom, još jednim od majke odbačenim djetetom, susreće siromašna ribara Glauka. Kirka se u njega zaljubi na prvi pogled pa u obližnjoj šumi načupa moly jer Glauka želi pretvoriti u božanstvo kako bi s njime mogla živjeti vječno. Tradicionalni mit kaže da se Glauko preobrazio zaspavši na livadi među čarobnim cvijećem; u Milleričinoj verziji Kirka ga pretvori u plavoputog morskoga boga. U obje verzije Glauko je zaljubljen u nimfu Scilu; u Ovidijevim "Metamorfozama" doznajemo da je ljubomorna Kirka i Scili dala čarobne trave i tako je pretvorila u grozomorno čudovište sa šest glava koje je pored Haribde, vjerojatno kod Mesinskog zaljeva na obali Sicilije, gutalo mornare.

Nakon toga je Kirka, abominacija, protjerana: napala je vlastiti rod, danas bismo rekli, otela se ulozi čuvarice patrijarhata. No taj će patrijarhat, to duboko leglo zmija u kojima se djevojčice odgaja da su manje vrijedne, iracionalne i da ih se svakako mora popraviti - odnosno umiriti, sedirati - iz Kirke izbijati još tisuću godina. Psihijatar Stephen Karpman rekao bi da je Kirka upala u dramatski trokut: jedini trenuci kad sa sebe uspijeva saprati krivnju oni su kad vidi nekoga u nevolji pa pomisli: "Evo nečega potrganog što mogu popraviti." No Karpmanov trokut nas uči da se ne može biti spasitelj a da se naizmjence ne bude i progonitelj i žrtva, pa tako Kirka najprije spašava potrebite, onda ih progoni manipulacijom pokušavajući ih zadržati, a potom se ljuti jer odlaze bez da mare ili je povređuju – u oba slučaja je pretvaraju u žrtvu.

U povijesti književnosti Kirka je mijenjala uloge, čime su se mijenjala i njezina tumačenja, no može se reći da je vječna opsesija. U klasičnoj književnosti ona je moćna čarobnica koju ukroti Odisej, opasna i zla vještica; potom slijede stoljeća u kojima se tematizira njezina moć da preobrazi muškarce u životinje/čudovišta kojima se sviđa njihovo životinjsko obličje i ne žele opet postati (razumni) muškarci (prikrivena moć seksualnosti koja prisebne muškarce preobražava u silovite životinje, i za to su krive žene); u kršćanskom tumačenju Kirka je zla kurva, demon što izvlači sile zla iz dubine tame; na kraju je feminističke književnice preobražavaju u čarobnicu koja muškarcima ne čini baš ništa, nego pokazuje njihovo pravo lice: nije ih ona pretvorila u "svinje", nego razotkriva kakvi jesu, pa to možda znači da neki od njih i jesu "svinje".

Madeline Miller je na vrhuncu tog stvaralaštva: smisao priče o Kirki nije u muškarcima i tome što im ona čini, nego u preobrazbi same sebe: Kirka je najviše čarobnica u tome što je samoj sebi podarila glas i sebi otkrila svoju stvarnu bit. Kirkin ljudski glas tako postaje snažna metafora: od šutljive, ružne djevojčice slabašna, kreštava glasa pretvara se u moćnu čarobnicu koja se glasom, prijetnjom, usuđuje usprotiviti i svojem ocu, moćnom bogu Sunca – na kraju uspijeva reći što misli i osjeća; ostvaruje se proročanstvo samotnog Trigona iz morskih dubina. Kad Kirka u očaju pomisli: ne mogu više podnijeti ovaj svijet, ni trenutak više, Trigon joj odgovara mislima: "Onda, dijete, stvori drugi."

"Kirka" Madeline Miller moćan je roman o preobrazbi žene, napisan u maniri grčkoga mita, vješto se i znalački oslanja na nasljeđe Homera i Ovidija, no s pomakom u suvremenost: današnje su djevojčice, uostalom, zaslužile svoje, feminističke mitove o hrabrim heroinima u kojima se "oca" – što god si on utvarao da jest – ako je potrebno naravno, pomete metlom, ili kopljem. Arhetip vještice, čini se, potrebniji nam je nego ikad.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu