Zapisi iz Stranice Gornje

Ljiljana Đorđević, Edo Popović
Zapisi iz Stranice Gornje

Divna knjiga o paru koji se preselio na selo kako bi iskrčio vlastitu čistinu

21.02.2020. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Prije sedam godina arhitektica Ljiljana Đorđević i pisac Edo Popović kupili su u Stranici Gornjoj, gotovo napuštenom selu na brežuljcima Ribničke doline, kraju između Kupe i Dobre, staro seosko imanje: drvenu kuću, štagalj, pecaru i hektar i pol okućnice koju su činili zarasli voćnjak i oranice. U Stranicu Gornju došli su kako bi, kao što kaže Rüdiger Safranski, pokušali iskrčiti vlastitu čistinu; biti suvereni. A suveren je onaj koji sam odlučuje o tome u što će se uplesti. Drugim riječima, bračni par iz Zagreba odlučio je biti svojeglav i u određenoj mjeri nedostupan, odlučio je usporiti, isključiti se, okušati se u slobodi koje se toliki plaše.

Iako svoju odluku ne smatraju ni po čemu spektakularnom (ni u jednom trenutku je ne mitologiziraju), kupnja stare posavske kuće, njezina temeljita obnova, promjena životnih navika i ritmova, a na kraju i preseljenje na seosko imanje, iz perspektive gradskoga života u neoliberalizmu ipak izgleda kao čin otpora. Mogli bismo ga nazvati građanskim, ali odvija se na selu, no s obzirom da ne selu gotovo više nitko ne živi, u te napuštene kuće zadnjih se godina vraćaju upravo "osviješteni" građani što čeznu za "prirodnijim" životom; Đorđević i Popović nisu prvi.

"Osviješteni" i "prirodniji" ne mogu se napisati bez navodnika, ne zato što ironiziram nego upravo zato što pokušavam udaljiti sarkazam: zdrav život već dugo je trend, u Zagrebu tako žive hipsteri što se u žrvnju prekarijata pogone veganskim burgerima i zelenim smoothiejima i, naravno, zaklinju u obnovljive izvore energije. Taj novi ekonomski i društveni s(l)oj objekt je konstantne poruge. Knjiga "Zapisi iz Stranice Gornje" (Naklada OceanMore, 2019.) nešto je sasvim drugo: govori o pokušaju duboke promjene i doslovce je iz nekog drugog svijeta, kao da je napisana na visokoj planini gdje se dobro diše i misli, a ako brinete zbog ovog svijeta što neumitno propada, može se koristiti kao dobra meditativna praksa: to je barem moj plan.

Autori su sami "žanrovski" odredili ovu neveliku knjigu od 168 stranica, lijepo dizajniranu i obogaćenu fotografijama njihova života u boji (dominira zelena!): riječ je o zapisima, dijelom dijaristici, ispresijecanima mini-esejima o pticama, kukcima, mačkama i bilju, bilješkama o pokušajima, promašajima i uspjesima da se kuća obnovi na tradicionalan način, ima unutra recepata slasnih siromaških jela od sastojaka iz šume i podruma, preporuka za čitanje dobrih knjiga, razgovora sa susjedima i ima, naravno, i književnosti. "Zapisi" su svojevrsni scrap-book, mi bismo to ovdje nazvali "tekicom", "spomenarom" u najboljem smislu riječi.

U mnogo čemu knjiga Ljiljane Đorđević i Ede Popovića podsjeća na Thoreauova "Waldena", iako ne bih rekla da je to bila namjera: uostalom, oni se u Stranicu Gornju nisu uputili da bi testirali transcendentalizam, nego prije budizam i permakulturu. Jedan od komičnih zapisa je onaj o susjedima uznemirenima jer autori na imanju rade i svetkom i petkom: nikako toj starčadi nije jasno zašto ne poštuju Božić, Uskrs i Veliku Gospu, ne prihvaćaju objašnjenja da nisu vjernici, ljute se i malo vrijeđaju, shvate tek kad se bračni par preda pa kaže da su – komunisti.

Ono što zadivljuje u ovoj knjizi je veliko poštovanje prirode, života. Đorđević i Popović žive u kohabitaciji sa šest mačaka i jednim psom, većina mačaka ima imena književnih likova, što je naravno pretenciozno i ujedno jedna od rijetkih vrsta pretencioznosti koja se dopušta; dapače, među ljubiteljima mačaka i knjiga znak je dobrog ukusa. Ta kohabitacija sa životinjskim i biljnim svijetom je radikalna: bračni par dugo tolerira miševe u kući, "ugojene k'o političare", čak i gnijezdo stršljena u potkrovlju, korov na livadi, na kraju odustaju i od zaštitne odjeće protiv krpelja.

Živeći sa svima njima shvatili su da su im bića drugih vrsta nasušno potrebna, da trebaju živjeti ne samo s ljudskim bićima već i drugim bićima, pripitomljenima i divljima, da bi uopće mogli razumjeti sebe, i da bi postali uravnoteženiji, bolji. U tom segmentu "Zapisi" jako podsjećaju na knjigu biologa i filozofa Andreasa Webera, "Sve osjeća", koji nas upozorava da prirodu moramo spasiti jer nam inače prijeti opasnost da duševno uvenemo. Da obrnem Nietzschea: kad se čovjek zagleda u prirodu, i ona se zagleda u njega; a ovo dvoje napeto promatraju. Tu "Zapisi" postaju filozofični i poetični na organski način, proizlaze iz prirode što buja i kreira, "zvuk kišnih kapi u krošnjama i na opalom lišću glazba je kakvu ne može napisati nijedan skladatelj niti izvesti ijedan glazbenik... samo ako čovjek zna slušati".

U Stranici Gornjoj autori ustaju s jutarnjim suncem, ili kad se naspavaju. Jedu kad su gladni, piju kad su žedni. Osjećaju nešto više od zadovoljstva, ukinuli su vrijeme jer ništa što je od neke važnosti tamo se ne mjeri satima, minutama i sekundama. Nije to eskapizam, više je riječ "o osobnoj higijeni, ako čovjek vlastiti identitet ne veže isključivo uz neki ceh, naciju, religiju, državu". Nije to ni dobrovoljno izgnanstvo u samoću: uostalom, nisu sami, imaju jedno drugo, prakticiraju samoću udvoje – Zweisamkeit, nastavljajući dobru praksu trideset godina zajedničkog života, dvanaest godina zajedničkog hodanja planinama i sedam godina zajedničkog rada na imanju, sve uz razgovor. Za Edu Popovića, pisca, to je, između ostalog, i dug put "od rolanja džointa do rolanja sarme". "Prešao sam ga", piše, "sarmu rolam pod budnim Ljiljinim pogledom." Divna knjiga!

* Kritika je originalno, u skraćenom obliku, objavljena u magazinu Globus.

Facebook komentari

Novo u katalogu