Bila jednom jedna rijeka

Diane Setterfield
Bila jednom jedna rijeka

Misteriozna viktorijanska priča kojom dominiraju snažne žene

11.03.2020. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Koliko sporo srce može kucati? Stotinu udaraca u minuti sasvim je uobičajeno. Šezdeset je opasno. Četrdeset može biti kobno. Jedan otkucaj u minuti? Pa... bolničarka i primalja Rita Sunday nikad nije čula da je puls djeteta pao na manje od četrdeset u minuti. Osim kad padne na nulu. Djevojčica od koje četiri godine što ju je ranjeni stranac unio na zimski solsticij u gostionicu "Labud" kraj Temze bila je očito mrtva, osim što se ubrzo ispostavilo da je ipak živa, s jednim otkucajem u minuti. To nije moguće, govori sebi Rita. Ali ako nije moguće da je živa i nije moguće da je mrtva, što je bila?

Godina je 1887. i priča o nevjerojatnom uskrsnuću brzo će se proširiti. Tko je djevojčica? Odakle dolazi? Tko su joj roditelji? Na to pitanje ona sama ne može dati odgovor jer je nijema, no toliko je mila i dobra, čudesno privlačna, da je svi koji je upoznaju požele prisvojiti. Možda je ona prije dvije godine oteta kći imućnog para Vaughan? Ili je unuka crnog Roberta Armstronga i njegove supruge bjelkinje Bess, netipičnog para zemljoposjednika koji je netom saznao da im je njihov problematični sin zatajio postojanje vlastite kćeri? Na nju pravo uporno polaže i župnikova domaćica Lily White, neobično i povučeno čeljade, uvjerena kako joj se vratila mlađa, davno izgubljena sestra.

Novi, treći po redu roman Diane Setterfield, "Bila jednom jedna rijeka" (Vorto Palabra, prijevod Marta Kovač), misteriozna je viktorijanska priča, atmosferom nalik njezinu prvom romanu "Trinaestoj priči" koji je od objave 2006. godine doživio dvadeset šest izdanja, prodan u više od tri milijuna primjeraka i objavljen u trideset osam zemalja. "Priča" je bila gotičke atmosfere, sjajnog zapleta i napete radnje, zbog čega je i dan-danas jedan od romana koji hrvatski čitatelji najviše preporučuju usmenom predajom. "Rijeka" je ne samo na tom tragu, nego (meni) još i bolja: priča o djevojčici koja je oživjela vrlo je kompleksna, složene unutarnje strukture, ali je ispričana toliko pitko i toliko se lako čita (guta!) da se čini kako Setterfied nije dizala nikakav teret pišući. No pokušajte prepričati sadržaj i osnovne motive u nekoliko rečenica i sve će vam biti jasno: ne ide to baš tako lako, što u ovom slučaju znači da je u pitanju dobro štivo!

Kako objašnjava u jednom intervjuu, polazišna točka za pisanje romana autorici su bila dva snažna klasična mita: onaj o Orfeju koji odlazi u podzemni svijet kako bi vratio voljenu Euridiku i, drugi, o božici Demetri koja šalje Hermesa po svoju kćer Perzefonu. Fascinirale su je, kaže, te drevne priče o povratku iz svijeta mrtvih, no kako su njezini junaci u romanu "Bila jednom jedna rijeka" većinom obični radnici, vezani radom uz Temzu, koji slobodno vrijeme krate pričajući priče u "Labudu", za njih je stvorila vlastitu verziju mita: o lađaru Tihom, nalik Haronu iz Hada, koji ljude prevozi na drugu stranu rijeke kad im je vrijeme da idu, a ako nije, sigurno ih vraća na obalu.

Naime, u romanu "Bila jednom jedna rijeka" mnogo se toga polaže u postojanje "druge strane". Na početku romana, u epigrafu, autorica čitatelja upućuje da se uzduž granica ovoga svijeta nalaze drugi (svjetovi). "Postoje mjesta na kojima je moguće prijeći. Ovo je jedno od njih", kaže. Kakvi su to drugi – stvarni i simbolički – svjetovi, tema je ovoga romana koji nije bez razloga smješten u viktorijansko doba (što ga klasificira kao moderan viktorijanski ili neoviktorijanski roman). Vrijeme je to u kojem još nije odumrlo vjerovanje u riječne vile što znaju pri porodu krasti ljudsku djecu i podmetati svoju, ali istodobno bujaju prirodne i medicinske znanosti. Paradoks je da likovi u knjizi vjeruju u vilinsku djecu i lađara Tihog, ali o upravo objavljenoj Darwinovoj knjizi "Podrijetlo vrsta" i ideji da je "čovjek postao od majmuna" razgovaraju kao o najvećem apsurdu za koji su ikad čuli. Uskrslo dijete je možda Božje čudo, dokaz vjere što prima teške udarce krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a možda za povratak među žive postoji i znanstveno objašnjenje.

Kako je ovo roman koji nose likovi iz siromašnijeg sloja – radničke klase, a i oni koji nisu radnici nego imućni ili zemljoposjednici također su izvan viktorijanskog obiteljskog standarda jer su osebujnih ličnosti, imamo i priču u kojoj žene imaju jako puno slobode. Kao i "Trinaestu priču", i roman "Bila jednom jedna rijeka" većinom nose dojmljivi ženski likovi. Primjerice, vlasnica "Labuda" je Margot Ockwell. Pred zakonom se zove Margot Bliss, jer je udana, ali zakon ne vrijedi u "Labudu" koji njezina obitelj – preciznije čitav niz žena – posjeduje otkako krčma postoji. Bolničarka i primalja Rita odbila se udati i postati majka, sva se posvetila medicini i znanosti. Bess Armstrong udala se pak za crnca – moralnog, dobrog čovjeka viktorijanskoga doba – i ima sposobnosti "vidjelice": njezino neobično, razroko oko, kad makne s njega povez, može iščitati pravi karakter osobe u koju gleda.

Ni Helena Greville, prije nego što se udala, nije bila viktorijanski ideal, "anđeo u kući": da bi se ta neustrašiva djevojka, gusarica kako je otac zove, uopće udala za gospodina Vaughana, morao joj je obećati da će i u novom domu imati čamac i moći veslati. Jedan od sporednih likova u romanu, gospođa Constantine, jedna je od prvih psihologa, novo zanimanje toliko začudno da je gospodin Vaughan uvjeren kako je zapravo dobio preporuku za vračaru ili medija. Između redaka doznajemo da je ona ustvari studirala u Americi, vjerojatno kod psihologa Williama Jamesa, brata pisca Henryja Jamesa, oca američke psihologije i preteče Freudu. James je predavao psihologiju na Harvardu od 1875. godine, a slavna je njegova izreka kako je "prvo predavanje o psihologiji za koje je čuo bilo ujedno ono koje je sam održao".

No "Bila jednom jedna rijeka" najviše je posveta rijeci i čaroliji pripovijedanja, a to dvoje ima mnogo više poveznica nego što se možda na prvu čini. Posveta rijeci zato što Diane Setterfield živi pored Temze i često uz nju šeće kad zapne s pisanjem. Ako i ne uspije razriješiti dvojbu, barem se nadiše zraka, kaže. Početak Temze, piše u romanu, nije početak – ili bolje rečeno, on samo nama izgleda kao početak. "Za Temzu koja teče na sjever, jug, istok i zapad, da bi naposljetku otišla na istok, koja pomalo istječe na jednu i drugu stranu dok napreduje, koja teče polako baš kao i brzo, koja se isparava u zrak dok krivuda prema moru, pokret je važniji od početaka. Ako ima početak, on se nalazi na nekom mračnom, nedostupnom mjestu."

Što je ujedno i odlična definicija priče. U vrijeme kad se događa ova pripovijest, "Labud" u Radcotu je tek jedna od mnogih gostionica uz gornji tok rijeke Temze i iako ste se mogli napiti i najesti u svakoj od njih, "Labud" se odlikovao nečim drugim – onamo se išlo slušati priče. Često bi tamo nastao opći metež dok se raspravljalo o priči, dok su se tražili dijelovi koji su nedostajali, pokušavalo popuniti praznine. Pripovijedanje se u "Labudu" shvaćalo krajnje ozbiljno i postojali su standardi, a kad bi netko skrenuo od kanona, prijestupnika bi se uz prijekorne poglede i naškubljena usta odvodilo u stranu kako bi mu se objasnile neke stvari. Setterfield kaže kako je željela ovim romanom istražiti i načine na koje ljudi koriste pripovijedanje da bi povratili red nakon što se dogodi nešto što uznemiri njihov prijašnji način gledanja na stvari. A viktorijansko doba, sa svojim novim i starim pogledima na svijet, činilo se upravo idealnim.

Kao što vidite, kružila sam okolo-naokolo kako ne bih otkrila ništa o radnji. "Bila jednom jedna rijeka" je također i ona vrsta romana koji u srcu nosi izvrsno ispričanu priču, one vrste s kojom se želite uvaliti na kauč i izgubiti se na nekoliko sati, istinski uživajući u čitanju. Treći roman Diane Setterfield pritom nije "lako" štivo iako se lako čita: njegova kompleksnost, ozbiljne teme i snažne reference nalaze se, nepretenciozno, ispod poklopca motora, zbog čega je "Bila jednom jedna rijeka" zapravo knjiga za svaku vrstu čitatelja.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu