Rašomon

Karmela Špoljarić
Rašomon

Rasvjetljavanje utvara

28.06.2020. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

U kratkom romanu Petera Handkea, "Don Juan (pripovijeda sam o sebi)", kako i sam naslov kaže, slavni zavodnik pripovijeda o svojem životu i ljubavima, ali u trećem licu. U kratkom novom romanu Karmele Špoljarić, "Rašomon" (Hena com, 2020.), neimenovani pripovjedač govori (sebi) u drugom licu. Nije to jedina poveznica između dva romana: Karmela Špoljarić Handkeova "Don Juana" ekstenzivno citira u "Rašomonu", može se čak reći da i, do neke mjere, gradi svoj roman iz citatnosti; oba romana, postmodernistički, istražuju tko je uopće pripovjedač. Handke u epigrafu navodi Da Ponteova i Mozartova Don Giovannija: "Tko sam ja, to nećeš doznati", pri kraju knjige pak piše: "Mogu to posvjedočiti: Don Juan je netko drugi. Vidio sam ga kao vjerna čovjeka – kao personifikaciju vjernosti. A bio je i nešto sasvim drugo, ne samo prijazan – bio je pažljiv."

Oko pitanja "tko sam", ljubavne i općenito ljudske vjernosti idealima i uvjerenjima, a na kraju i specifične vrste "pažljivosti", Karmela Špoljarić vješto gradi svoj treći roman – u pitanju je furiozan solilokvij koji pri kraju romana prekidaju drugi glasovi, pa odatle, dijelom, rašomon iz naslova, iako se pravi rašomon očituje u tome što je glavni junak (možda istodobno i pripovjedač) posvađan s različitim verzijama samoga sebe i onoga što je učinio.

I Peter Handke i Karmela Špoljarić bave se u osnovi "lošim dečkima" koje kroz izokrenute perspektive – kroz treće i drugo lice pripovijedanja – pokušavaju "rehabilitirati". Meta-pozicija pripovjedača, tko god on bio, nužno mijenja očište čitatelja: dobili smo čitav spektar, puni pogled u drugo i drugačije bez, u čitanju ponekad neizbježne, identifikacije. Karmela Špoljarić pritom je, usuđujem se reći, otišla dalje i bolje od Handkea: pokušala je, i vjerujem uspjela, objasniti ono (a pod tim mislim na sve što rat podrazumijeva) na čemu je upravo Handke pao, pa su mu mnogi – zbog povezanosti sa Slobodanom Miloševićem i negiranjem zločina u Bosni i Hercegovini – osporili i pravo na Nobelovu nagradu za književnost.

U "Rašomonu" autorica, naime, piše o ratu na Balkanu. Namjerno ne koristim izraz Domovinski rat, jer njezin roman nije "domovinsko štivo"; njezin je glavni junak, "za razliku od njih, odmakao u svojim spoznajama, osvijestio si da taj put, sve te ratne godine nisu žetoni za unovčavanje, da je to darovano vrijeme koje ste nekom drugom svojom voljom poklonili i nemate pravo cjenkati se oko toga". To je anti-junak shvatio jednog jutra koje je dočekao opijen u noćnom klubu u kojem je prasnula bomba. "Tada ti je na nos izišla ta brothers in arms bratija, ta koja se od rata i oružja pomakla nije, najbolji među vama ionako su poginuli ili negdje krampaju, ustaju ujutro u pet i sretni su što imaju plaću." No ovaj bivši branitelj nema ni posao ni stan ni skijanja ni pičke materine, pa valjda to nešto vrijedi! On se jedini nije prodao, nije se dao navući pod zajednički nazivnik.

Iako je rašomon stanje kad se ne može saznati prava istina ili odabrati prava verzija između više istina ili interpretacija, Karmela Špoljarić namjerila se upravo to rasvijetliti u ovoj nelinearnoj studiji lika. Iz naoko nepovezane struje svijesti, koju autorica čitavo vrijeme suvereno drži pod kontrolom, doznajemo osnove: naš je junak oficirsko dijete, iz miješanog braka, no on kao mladić u rat ne odlazi kao mnogi sličnog porijekla – da dokažu da su manje Srbi, ili recimo Crnogorci, a više Hrvati. On u rat bježi jer je izdao dvoje njemu najvažnijih ljudi, a u rat slijedi mlađega brata, "unutarnje klizište" koje je pokrenulo sva kasnija klizišta. Više od ovoga ne mogu otkriti a da ne pokvarim čitanje jer je "Rašomon", osim što je roman lika, u velikoj mjeri i roman zapleta, u najboljem smislu riječi.

Karmela Špoljarić u romanu skače kroz prostor i vrijeme – malo smo u ratnim godinama, malo u sadašnjosti, uvjetno rečeno suvremenosti – sračunato zbunjujući čitatelja, naglašavajući tako da "vrijeme posjeduje tu nevjerojatnu moć relativiziranja kad se stvari više ne čine tako strašnima, zlo se pričinjava manjim, a nešto se usput i zaboravi". No nasuprot ratnoj prošlosti postoji i ona prije, ona prošlost prije prošlosti koja ima načelni problem da je "lijepa i prošla", a mi se svejedno nadamo nečem tako neponovljivom. Te se dvije prošlosti u glavnom junaku sudaraju, međusobno trigeriraju, i koliko god junak bio mentalno jak, "dovoljno nabubren od tih silnih pretpostavki samoga sebe", sve plavokoso što se miče njemu ne promiče – utvare, čini se, ipak ne stare.

Junakova utvara jedna je sasvim konkretna žena, ne od onih koje "nikad ne pogode trenutak kada su suvišne i zato najčešće sve pokvare"; ovu tijelo pamti do te mjere da je moguće kako ju je privukao snagom svojih misli, a moguće natjerao i da ona misli o njemu. No utvare se vole taložiti, kad se potegne jedan kostur, nerijetko se otvori kosturnica. Anti-junak Karmele Špoljarić čini neočekivan izbor, nedjelo pokušava iskupiti činom prijaznosti, koliko ljubaznim toliko i okrutnim, što stvara potpuno novi rašomon. Rekla bih da se o ratovima – unutarnjima i vanjskima – jedino tako i može pisati, sve ostalo je isprazno moraliziranje.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu