Veliki dan gospođice Pettigrew

Winifred Watson
Veliki dan gospođice Pettigrew

Razum i osjećaji i vesele žene

31.07.2020. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Pastorova kći, gospođica Guinevere Pettigrew, nesposobna je guvernanta male djece, mršavih obrazovnih kvalifikacija i stalno u potrazi za novim poslom. Ofucane odjeće i sramežljiva, kreposna usidjelica visokih moralnih načela koja nikad nije iskusila ni poljubac a kamoli nešto više, uvjerena je kako je beskorisna i bespomoćna. Gospođica Holt, ravnateljica zavoda za zapošljavanje, upravo ju je poslala na još jednu adresu, nadajući se da je više nikad neće vidjeti. No kad gospođica Pettigrew stigne u Onslow Mansion 5, tamo je ne dočeka hrpa razmažene i zlobne dječurlije, nego zanosna Delysia LaFosse koja izgleda poput filmske zvijezde. Delysia je u panici jer u njezinu se krevetu razbaškario kazališni producent Phil koji nema namjeru otići bez doručka, a svaki tren treba stići Nick koji ne samo da je vlasnik noćnog kluba u kojem Delysia pjeva nego i stana u kojem ona živi. Pored njih dvojice, tu je još i Michael koji se upravo vraća iz zatvora, ljutit jer ga je Delysia iznevjerila...

Tako počinje "Veliki dan gospođice Pettigrew" (Sonatina naklada, 2020., prijevod Marko Maras), zaboravljeni hit iz 1930-ih koji je uskrsnuo nakon šezdeset godina, 2000., kad je autoricu Winifred Watson nazvala Nicola Beauman, osnivačica nakladničke kuće Persephone Books što se specijalizirala za reizdanja knjiga nekad omiljenih čitateljima. Winifred Watson u tom je trenutku imala 94 godine, na svoju je gospođicu Pettigrew gotovo zaboravila, a onda je po drugi put postala slavna: zaredali su se intervjui, posjetila ju je čak i ekipa BBC-a da snimi prilog, no autorica je na dan emitiranja – zaboravila upaliti televizor.

U prvom valu slave, tridesetih godina prošlog stoljeća kad se zbiva i radnja ovoga romana, Watson je objavila šest knjiga (zadnji roman 1943. godine). Odrasla je u dobrostojećoj obitelji, otac joj je prodavao cipele, no u jeku Velike depresije osiromašili su pa je Winifred, umjesto da ode na fakultet kao sestre, morala potražiti posao. Zaposlila se kao daktilografkinja, no posla joj nisu davali sve do poslijepodne, pa je prvi roman, "Fell Top", napisala u uredu, i to iz oklade. Dok je čitala neki zabavni, lagani roman, šogor Joe ju je upitao što čita, a ona lakonski odgovorila: "Ma, neku budalaštinu. I ja bih to mogla napisati bolje." "Pa, hajde", dodao je Joe, a ona je doista i napisala roman, no objavila ga je tek nekoliko godina kasnije, kad joj je sestra rekla da je vidjela oglas u kojem izdavač traži nove autore.

Prvijenac "Fell Top" objavila joj je nakladnički kuća Methuen 1935. godine, potom 1936. roman "Odd Shoes", a onda je autorica napisala "Gospođicu Pettigrew" koju je nakladnik, zgrožen frivolnom radnjom, odbio objaviti. No Winifred Watson nije odustajala, bila je uvjerena da će knjiga postati hit, pa se pogodila s izdavačem: napisat će mu još jednu dramu smještenu na selo, a on će zauzvrat objaviti "Gospođicu Pettigrew". Bila je u pravu, roman je postao trenutni hit u listopadu 1938. kad je objavljen, kritičari su ga hvalili, prodana su prava u Ameriku, Australiju, Njemačku i Francusku, a Universal je kupio filmska prava i dodijelio ulogu gospođice Pettigrew tadašnjoj zvijezdi Billie Burke. No onda su Sjedinjene Države ušle u Drugi svjetski rat, a u bombardiranju Newcastle upon Tynea, u kojem je živjela sa suprugom, gotovo joj je poginuo tek rođeni sin Keith. Ubrzo nakon toga prestala je pisati. I suprug i sin poslije su je nagovarali da se vrati pisanju, no momentum je u ratu izgubljen. Koliko je bila popularna možda najbolje govori podatak da je novcem koji je zaradila od pisanja odškolovala sina do kraja fakulteta i još mu kupila prvi automobil.

"Veliki dan gospođice Pettigrew" i po današnjim se kriterijima kvalificira za frivolno štivo, no ja sam u njemu jako uživala! Dijelom komedija zabune, dijelom ljubavni roman, "Gospođica Pettigrew" je kratak roman živih dijaloga, dobro ocrtanih likova i inteligentnog, često žučljivog humora. Frivolan je nekad bio jer je udarao u javni moral – kakva je to gospođica koja spava istodobno s trojicom muškaraca i koristi svoje tijelo u trgovini uslugama; danas bi bio frivolan jer je laka, neopterećujuća zabava. No gospođica Pettigrew je lik koji se pamti, baš joj je velika nepravda učinjena lošim filmom iz 2008. godine u kojem je glumi inače odlična Frances McDormand. Greška je na scenaristima koji su drastično ublažili njezin čistunski karakter s početka romana, na čemu i počiva cijela komičnost priče. Uz to su Guinevere oteli i veoma slojevitu preobrazbu, a i ublažili feminističku oštricu romana koja je, vjerujem, najviše šokirala predratnog nakladnika.

Iako Winifred Watson nije imala prevelike ambicije s "Gospođicom Pettigrew" – jasno je da romanom nije htjela ni poučavati ni, recimo, društveno kritizirati – rekla bih da ovdje imamo slučaj odlično načitane spisateljice. "Gospođica Pettigrew" dijelom je komedija u maniri Shakespeareovih "Veselih žena windsorskih", a dijelom studija života "suvremenih" žena kakve je stotinu godina prije pisala Jane Austen. Nema ovdje stihova ni duboke analize, ali "Gospođica Pettigrew" je, kao i "Vesele žene windsorske", kako je u predgovoru izdanju iz 1982. godine napisao prevoditelj Josip Torbarina, "himna životnoj radosti čovjeka... koji se suprotstavlja puritanskom preziranju žene i tjelesnih užitaka".

U Shakespeareovim "Ženama" u sporednom je zapletu glavna osoba Ann, kći windsorskog građanina Georgea Pagea. Njoj udvaraju francuski liječnik Caius, zatim Slender, "mudri rođak" (zapravo nećak) suca Shallowa, i mladi Fenton kojega Ann ljubi. Gospođa Quickly, dvorkinja doktora Caiusa, igra ulogu posrednice za sva tri prosca. Za razliku od nje, gospođica Pettigrew ne bodri jednako sve "prosce" gospođice LaFosse, dapače prilično je zgrožena takvim raskalašenim načinom života, no istodobno je, dovraga, ozbiljno gladna pa ne može baš birati. Iako djece nema nigdje na vidiku, a Delysia je ne ispituje pošto je ona ustvari došla, nova poslodavka Guinevere brzo nalazi posla: treba raspetljati sav taj nered s muškarcima, paziti da jedan drugoga ne sretne, obraniti je od seksualnih nasrtaja jer ona jadna, poput kunića pred zmijom, to sama ne može.

Taj blistavi svijet koktela i viskija, zabava i zabluda, noćnih klubova i ponešto kokaina brzo očara ukočenu usidjelicu koja je veći dio života provela u tuđim kućama i ovisila o raspoloženju snobovskih matrona koje su je redom zlostavljale. Gospođica Pettigrew nema nikakvih iskustava s muškarcima, ali ima s autoritarnim ženama, pa slatku Delysiju redom vadi iz nevolja navlačeći kao krinku osobnost bivših poslodavki i dovodeći – ah, kako drugačije reći – napaljene mladiće u red. Ima tu puno "razuma i osjećaja", a još više "veselih žena": brzo se, u tom velikom danu, proširi glas o "moćima" gospođice Pettigrew, pa ona rješava probleme i Delysijinih prijatelja.

Istodobno, gospođicu Pettigrew prvi put u dvadeset godina netko zbilja hoće zbog nje same; prvi put netko je vidi kao nju samu, kao ženu, a ne kao plaćeni automat. Iako je upala u "opasno leglo poroka", brzo shvaća da je živjela previše povučeno, da nije "uzela u obzir koliko je moj spol napredovao". Odjednom je inteligencija gospođice Pettigrew bila sasvim spremna da joj profinjena privlačnost zloće začini dosadu prevelike kreposti: puder više nije put u prokletstvo, kako je grmio njezin otac pastor; ruž više nije prvi korak prema propasti, kako je šaptala njezina majka. Nema veze što je rumenilo znak bludnice, a maskara nije za damu!

"U svojem samotnom životu gospođica Pettigrew nikad nije shvatila koliko je usamljena sve do tog časa kad na jedan dan više nije bila usamljena. Nije mogla ni analizirati razliku. Godinama je živjela u tuđim kućama i nikad nije bila ukućanin u smislu da tamo pripada, a sada, u nekoliko kratkih sati, ona je blaženo domaća. Prihvaćena je. Razgovaraju s njom." Napokon joj se nešto događa.

"Veliki dan gospođice Pettigrew" u radnji udovoljava svim klišejima i komedije i ljubića, "sve je dobro što se dobro svrši", no ja kao čitateljica nikako drugačije i ne bih htjela: doista bih se osjećala prevarenom da je gospođici Pettigrew, u pokušaju da roman oponaša realnost života, uskraćena sreća na pragu četrdesetih. Ta je dama zaslužila i zabavu i uživanje u neozbiljnim sklonostima. Uostalom, i vi. Od srca preporuka za čitanje!

 

Facebook komentari

Novo u katalogu