Djeca krvi i kosti

Tomi Adeyemi
Djeca krvi i kosti

Moćna priča o magima koja ispravlja i povijesne nepravde

20.10.2020. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

U svojem poznatom predavanju iz 1995. godine pisac Kurt Vonnegut rekao je kako na svijetu postoji samo šest priča. Mislio je pritom da postoji samo šest temeljnih zapleta. Dva su jednostavna: uspon ili pad glavnog junaka, primjerice od siromaštva do priznanja, i obratno. Potom dolaze kompleksniji zapleti: "čovjek u rupi" i mit o Ikaru. U prvom, junak upadne u nevolju, rupu, ali se iz nje izvuče i spasi. U drugome je junaku na početku dobro, poleti, ali onda propadne – recimo, izgore mu krila. Na kraju su dva najsloženija zapleta: Pepeljuga i mit o Edipu. Zadnji slijedi krivulju: pad-uspon-pad. Kod Pepeljuge je obratno: uspon-pad-uspon. I Pepeljuga i Edip se suočavaju s dramatičnim gubicima, šokantnim otkrićima, bolnim izazovima. Razlika je u tome kako njihove priče završavaju.

Ovi su zapleti arhetipski, potvrđuju ono što znamo: priče ustvari oponašaju život, iako u životu, dok se suočavamo s nedaćama, rijetko kad lako prepoznajemo putanju sudbine kao u Vonnegutovu predavanju, u Pepljuzinoj usamljenosti ili Edipovu strašnom činu. Zato su nam priče važne: u njima je sve jednostavnije (vidjeti); zato pričamo priče (o svojim životima): pokušavajući ispričati koherentnu priču, u kaos iskustva unosimo smisao, tragamo postojano za unutarnjim obrascem, za jednim od šest zapleta, koji će nam potvrditi da naše iskustvo nije novo: jednom davno, netko je prije nas hodao istim putom.

Na svijetu je premalo priča o junacima crne boje kože. Imam osobni razlog zašto mi je važno da je takvih priča više: zavoljela sam jednu djevojčicu koja je tamnoputa. Živi u zemlji u kojoj je mnogo ljudi crne boje kože, u uređenom društvu u kojem se rasizam ne tolerira i zapravo ga i malo ima, no svejedno je, dok je odrastala, stidljivo priznala da se pitala kako bi to bilo da je – bjeloputa. Zbog toga su ovogodišnji prosvjedi u Sjedinjenim Državama, potaknuti strašnim ubojstvom Georgea Floyda, bili i moja tema. Vjerujem da bi bili moja tema i da nisam prije par godina upoznala djevojčicu, no ovako su za mene bili goruća tema, a Floydove posljednje riječi, "Ne mogu disati", i meni su izbile dah iz pluća.

U bilješci na kraju romana "Djeca krvi i kosti", koji je upravo objavila nakladnička kuća Znanje u prijevodu Ire Wacha-Biličić, autorica Tomi Adeyemi govori baš o ovome o čemu ja pišem. "Isplakala sam nebrojene suze prije nego što sam napisala ovu knjigu. I još mnoge dok sam je uređivala. Čak i dok ćete knjigu držati u rukama, znam da ću zbog nje opet plakati. Iako jahanje na divovskim lavorozima i izvođenje svetih obreda možda spada u domenu fantastike, ona bol, strah, tuga i gubitak u ovoj knjizi posve su stvarni. 'Djecu krvi i kosti' napisala sam tijekom razdoblja u kojem sam na televiziji neprestano pratila vijesti s pričama o nenaoružanim crnim muškarcima, ženama i djeci koji su stradali od policijskih metaka. Osjećala sam strah, ljutnju i bespomoćnost, no zahvaljujući ovoj knjizi osjećala sam se i kao da u vezi s time nešto mogu poduzeti."

Tomi Adeyemi američka je spisateljica nigerijskog porijekla, konkretno jorupskih korijena. Joruba je narod u zapadnoj Africi, najvećim dijelom živi u jugozapadnoj Nigeriji, Beninu i Togu. Upravo su Jorube činili velik dio robova odvođenih od 16. stoljeća nadalje u južnu Ameriku (Brazil), na Kubu i na Karibe. Jorupskim jezikom govori više od 25 milijuna govornika – šest puta više nego što ih govori hrvatski kao materinski jezik. Spominjem to zato što to govori o golemoj kulturi. Naravno da je Tomi Adeyemi plakala gledajući na televiziji kao američka policija tuče do smrti njezinu braću i sestre.

"Djeca krvi i kosti" autoričin je pokušaj da svojim čitateljima pokaže da smo svi braća i sestre. Svi smo mi djeca krvi i kosti, doslovce smo od toga napravljeni: i svima su nam kosti bijele, a krv crvena. Izvana, njezin roman prvijenac još je jedna priča o iznimnom heroju – recimo, kombinacija malog čarobnjaka Harryja Pottera i borbene Katniss Everdeen iz serijala "Igre gladi". Osim što su i Potter i Katniss bijelci, kao što su to bile i Disneyjeve princeze sve do 2009. godine! Zamislite, molim vas, generacije djevojčica kako sjede uz televizor ili u kinu i nikad ne ugledaju princezu, junakinju, koja izgleda poput njih. Princeza Tiana prva je afroamerička Disneyjeva princeza, stvorena za film "Princeza i žabac", i do danas je ostala i jedina.

Tomi Adeyemi u mnogočemu ispravlja tu povijesnu nepravdu: njezin roman zbiva se u izmišljenom kraljevstvu Oriši u kojem su svi tamnoputi (što se rijetko događa i na filmu). Iako njezina priča spada u žanr fantastike, kao i mnogi fantastični i znanstveno-fantastični romani bavi se ozbiljnim temama koje korespondiraju sa suvremenošću: konkretno, policijskom brutalnošću, rasizmom i rodnim nasiljem. U "Djeci krvi i kosti" piše o nedužnoj djeci, ubijenoj kad su imala petnaest, dvanaest ili sedam godina. O djevojci kojoj je majčina smrt slomila srce, o brutalnosti vlastodržaca, o tome kako se sve koji su drugačiji pokušava ušutkati i podjarmiti, o tome kako nije bitno samo kakve ti je boje koža – je li svijetlo tamna ili jako tamna – nego je bitno i koje ti je boje – kosa.

Priča o Oriši ide ovako: u početku je to bila zemlja u kojoj su uspješno napredovali rijetki i sveti magi. Bogovi s nebesa podarili su svakome od deset klanova različite moći nad zemljom. Bilo je tu maga koji su mogli nadzirati vodu, i drugih koji su upravljali vatrom. Bilo je maga koji su imali sposobnost čitanja misli, i maga koji su čak mogli vidjeti budućnost! Svaki se mag rađao s bijelom kosom, znakom da su ga dodirnuli bogovi. Svojim su se sposobnostima koristili da brinu za narod Oriše. Magi su postali prvim kraljevima i kraljicama, no mir nije potrajao jer su oni na vlasti počeli zlorabiti magiju, pa su im bogovi za kaznu oduzeli sposobnosti. Tijekom naraštaja, ljubav prema magima pretvorila se u strah. Strah se pretvorio u mržnju. Mržnja se pretvorila u nasilje, u želju da se mage zatre. Jednog je dana magija disala. Idućeg je potpuno nestala.

Zélie Adebola, glavna junakinja "Djece krvi i kosti", sjeća se doba kada je Orišom odzvanjala magija. Sve se promijenilo jedne noći prije jedanaest godina kad je okrutni kralj Saran pobio sve mage. No kad odbjegla princeza Amari otkrije tajanstveni svitak, a potom se pojave i koštani bodež i sunčev kamen, Zélie se pruža samo jedna prilika da povrati magiju i monarhiji zada konačan udarac. Uz pomoć odbjegle princeze i svog brata Tzaina, Zélie mora nadmudriti i nadjačati princa Inana, koji je odlučio svim silama i trajno iskorijeniti magiju.

Tomi Adeyemi za prvi je dio svoje trilogije dobila čitav niz prestižnih nagrada, između ostaloga nagradu Hugo i Nebula, a koliko je važno to što je učinila za afroameričku zajednicu sigurno govori i vijest da su produkcijske kuće DisneyFox (!) i Lucas Film već otkupile prava za ekranizaciju romana. "Djeca krvi i kosti" na engleskom su objavljena 2018. godine, a autorica je u međuvremenu – krajem prosinca 2019. – objavila i nastavak, zasad nepreveden na hrvatski, "Children of Virtue and Venegeance". Treći, ujedno završni nastavak, koji zasad nema ime, trebao bi biti objavljen 2021. godine.

"Djeca krvi i kosti" nisu važna samo zato što u književnost za mlade snažno pozicioniraju junake tamne boje kože, uspostavljajući ih kao drugačije uzore u svijetu nasilja i nepravde, niti je roman važan isključivo zato što u vremenu snažne rasne napetosti u Americi govori upravo o ljudskim pravima. Važan je i zbog rodne jednakosti, jer Adeyemi u romanu snažnim glasom progovara o tome što trpe djevojke i žene, kako ih ugnjetava i obitelj i društvo, kako se njihova tijela nerijetko doživljavaju kao javna svojina, kao predmet koji se dodiruje ili se njime manipulira bez pitanja. Roman, uostalom, nose dva ženska glasa: onaj Zélie i onaj Amari; njihovo prijateljstvo snažan je pokretač radnje, njihovi izazovi tjeraju čitatelja da nestrpljivo okreće stranice ove izuzetno napete i uzbudljive priče. No tu je još nešto, bonus na koji Adeyemi nije bila "obavezna": roman je, naime, snažna posveta jorupskoj kulturi, jer je kao jezik magije u romanu odabrala upravo jorupski (koji je sačuvan i u hrvatskom prijevodu).

Vratit ću se sad na početak ovoga teksta, na šest zapleta. Adeyemin roman toliko je složen da u sebi krije svaki od njih; to je snaga istinskih pripovjedača – što mogu sabrati različite priče i uplesti ih u gusto tkanje romana na način da gotovo svaki čitatelj, neovisno o tome kakvu literaturu preferira, u njemu može naći djelić sebe. S obzirom da su "Djeca krvi i kosti" tek prvi dio trilogije, Kurt Vonnegut bi vjerojatno rekao da ovdje imamo složen slučaj "mita o Edipu", jer mnogo toga se u prvom nastavku odigrava na relaciji očeva i sinova, i očeva i kćeri. No rekla bih, nadam se, da Tomi Adeyemi stremi ka drugom cilju – zapletu Pepeljuge, koji je možda i mnogo teže napisati nego mit o Edipu. Navikli smo da stvari u svijetu često idu ukrivo, tako se lako poskliznuti. Čini se istinskim izazovom junaka, koji je kao dijete krenuo na put, u srce čarolije, provesti kroz strah i gubitak nade, i podariti mu sretan kraj. Obavezno čitati!

 

Facebook komentari

Novo u katalogu