Čuvarice tajni

Lara Prescott
Čuvarice tajni

Slučaj Živago dokaz je da romani nisu samo knjige, nego nekad i oružje

26.11.2020. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 4,0

"O, kakva je to bila ljubav..." govori na kraju slavnoga romana Borisa Pasternaka njegova junakinja Lara Antipova, prisjećajući se odnosa s Jurijem Živagom. "...slobodna, neobična, ni na koju drugu nalik! Oni su mislili kao što drugi pjevuše. Oni su voljeli jedno drugo ne po neizbježnosti, ni po 'plamenu strasti', kako se to pogrešno opisuje. Oni su se voljeli zato što je tako htjelo sve oko njih: zemlja pod njima, nebo nad njihovim glavama, oblaci i drveće. Njihova ljubav sviđala se okruženju možda i više no njima samima. Neznancima na ulici, daljinama što se otvaraju u šetnji, sobama u koje su useljavali i u njima se sretali."

Crveni car, Staljin, Pasternaka je u doba Velike čistke 1937., u kojoj je pobio između 680 tisuća i 1,2 milijuna ljudi, poštedio uz danas slavne riječi: "Ne dirajte tog stanovnika oblaka!" Ili, u drugoj verziji: "Pustite na miru svetu budalu!" No Pasternak nije bio ni luda ni van dodira s realnošću; dobro je znao što čini. U pogovoru romanu "Doktor Živago", u izdanju Školske knjige iz 2006. godine, prevoditelj Milan Mirić piše: "Pasternak je bio nesvakidašnje književno obrazovan, duboko svjestan svoga sovjetskoga, ljudski beznadnog socijalnog okružja da ne bi znao što je napisao i što može očekivati. O tome je prijateljici, njemačkoj književnici Renati Schweitzer, oprezno napisao: 'Pojava knjige neće izazvati samo radost, već i stanovite napade. Napade političke od komunistički orijentiranih krugova, napade estetske zbog svoje starinske naivnosti, jednostavnosti, prozračnosti jezika, dosadnih banalnosti i plitkosti... Ne želim umarati ni sebe ni Vas dugačkim pismom, inače bih Vam objasnio zašto je ta knjiga, govoreći o najvažnijim stvarima zbog kojih se u našem stoljeću prolilo toliko krvi i počinilo toliko ludosti, morala biti napisana na krajnje jednostavan i jasan način.'"

Slučaj Živago dokaz je da romani nisu samo knjige, nego nekad i oružje. A o tome kako je roman Borisa Pasternaka postao oružje Zapada u borbi protiv sovjetskog režima američka spisateljica Lara Prescott napisala je također roman, "Čuvarice tajni" (Znanje, 2020., prijevod Lidija Milenkov-Ečimović), koji je odmah po objavi postao bestseler. Ne bez razloga. Iako je u pitanju prvijenac, Prescott – kojoj su roditelji nadjenuli ime Lara upravo po Pasternakovoj junakinji – vrlo je vješto iz CIA-inih dokumenata i biografija aktera složila pitku priču koja, gotovo dokumentaristički, prati jednu od najvažnijih špijunsko-književnih akcija u prošlom stoljeću. CIA je, naime, 2014. godine objavila devedeset i devet dopisa i izvještaja koji su se odnosili na tajnu misiju Živago. Peter Finn i Petra Couvée na temelju tih dokumenata napisali su knjigu "The Zhivago Affair", a upravo dok je gledala objavljene dostupne dokumente – sa zacrnjenim ili izbrisanim imenima i detaljima – Prescott je prvi put dobila ideju da popuni te praznine fikcijom.

Radnja "Čuvarica tajni" počinje 1949. godine na istoku, uhićenjem Pasternakove ljubavnice Olge Vsevolodovne Ivinskaje, a završava u zimu 1965. godine na zapadu, premijerom filma "Doktor Živago". Iako ima nekoliko pripovjedača, roman Lare Prescott u osnovi naizmjence prati zbivanja oko romana u Rusiji i Sjedinjenim Državama, a različite perspektive i narative poput grčkog kora ujedinjuje "grupni pripovjedač", daktilografkinje iz Odjela za Sovjetsku Rusiju, koji povremeno sažima i komentira događanja, ili nam pak otkriva ono što nam drugi naratori ne bi mogli ispripovijedati. Iako Prescott čvrsto drži uzde svojeg romana, ta razlomljena struktura pripovijedanja mogla bi biti izazov za neredovite čitatelje, one koji knjige ne čitaju u kontinuitetu zbog obveza i manjka vremena.

Naime, "Čuvarice" su napisane jednostavnim, lakočitljivim stilom, no mnogo je likova i Prescott, uz osnovnu temu o Pasternakovu romanu, obrađuje njih još nekoliko: život u sovjetskoj Rusiji, izdržavanje kazne u gulagu, Hladni rat, špijuniranje, položaj obrazovanih žena u obavještajnim agencijama, društveni položaj žena općenito na zapadu pedesetih godina i još jednu izuzetno važnu temu koju ne mogu navesti da ne pokvarim čitanje romana. Dojam je da Prescott, kao i većina književnih debitanata, pati od pretjerane ambicioznosti prvog romana: želi pisati o svemu što joj je važno; sad, odmah. Zbog toga se ta zadnja važna tema, o kojoj ne mogu pisati, čini kao suvišan motiv u romanu, jer skreće pažnju sa središnje teme. Uopće nije suvišan, autorica u bilješci na kraju dobro argumentira i zašto ga je uvela, ali mislim da nije dovoljno dobro obrađen kao podzaplet.

Čitatelj se, dakle, na Istoku najprije upoznaje s ljubavnom pričom Olge Vsevolodovne Ivinskaje, koja radi u uredništvu časopisa Novi svijet, i oženjenog pisca Borisa Pasternaka što piše svoj slavni roman "Doktor Živago" za koji će dobiti Nobelovu nagradu za književnost. Rusko Ministarstvo državne sigurnosti, smješteno u Lubjanki – najvišoj zgradi u Moskvi, najvišoj "zato što se iz podruma vidi sve do Sibira" – uhiti Olgu kao oblik pritiska na Pasternaka. Od nje žele saznati što Pasternak piše u tom "antisovjetskom" romanu. Pod optužbom da su ona i Pasternak vodili antisovjetske razgovore i da su planirali pobjeći u inozemstvo, Olga je osuđena na pet godina u logoru za preodgoj u Potmi, šest stotina kilometara daleko od Moskve. Međutim, prije isteka njezine kazne umire Staljin, pa u logoru provede tri umjesto pet godina (nakon Staljinove smrti nove vođe oslobodile su milijun i pol zatvorenika).

Istodobno na Zapadu, sredinom 1950-ih, pratimo sudbinu Irine Drozdove koja dolazi u Agenciju na radno mjesto tajnice u daktilografski ured. Iako rođena u Americi, Irina je ruskoga porijekla, oca su joj ubili sovjeti, pa je Agencija regrutira da postane špijunka, "lastavica", u čemu će je poučavati najbolja od svih – Sally Forrester. "Lastavica" je žena koja koristi svoje bogomdane talente kako bi prikupila informacije – "talente koje sam skupljala još od puberteta, razradila u dvadesetima i zatim usavršila u tridesetima. Ti muškarci su mislili da iskorištavaju mene, ali uvijek je bilo obrnuto; moja moć ih je natjerala da misle da nije tako."

U Agenciji su tada – gotovo nevjerojatno iz današnje perspektive – vjerovali da knjige mogu biti oružje, da svijet književnosti može promijeniti tijek povijesti. Možda zato što su Rusi, kako govori Irinin zaručnik Teddy, cijenili književnost kao što su Amerikanci cijenili slobodu: "Washington ima svoje kipove Lincolna i Jeffersona", rekao je, "dok Moskva odaje počast Puškinu i Gogolju." Agencija je udvostručila aktivnosti na području meke ratne propagande, koristeći se umjetnošću, glazbom i književnošću za ostvarivanje svojih ciljeva. Cilj je bio istaknuti da sovjetski sustav ne dopušta slobodno razmišljanje – da "crvena država" ometa, cenzurira i proganja čak i svoje najveće umjetnike.

U praksi to izgleda tako da Agencija ubacuje letke u meteorološke balone i šalje ih preko granice gdje bi se rasprsnuli i raspršili svoj sadržaj iza Željezne zavjese. Potom je knjige zabranjene u SSSR-u poštom slala iza neprijateljskih linija. Onda potiče ljudi iz vlastitih redova na osnivanje izdavačkih kuća; Agencija je postala svojevrstan književni klub s tajnim budžetom. A onda je došao Živago. "Na prvi pogled nije bilo očigledno kako potresna priča o velikoj, nesuđenoj ljubavi između Jurija Živaga i Lare Antipove može poslužiti kao oružje, ali Agencija je uvijek bila kreativna. U prvom internom dopisu Živago je opisan kao 'najheretičkije književno djelo nekog sovjetskog pisca nakon Staljinove smrti' i rečeno je da ima 'veliku propagandnu vrijednost' zbog svog 'pasivnog, ali prodornog razotkrivanja učinka sovjetskog sustava na život osjećajnih, inteligentnih građana'. Drugim riječima, bio je savršen."

U trenutku kad Agencija dozna za Pasternakov roman, već se priprema njegovo tiskanje na talijanskom jeziku. Taj je dio povijesti dobro poznat: novinar Sergio D'Angelo prevodio je objave Radija Moskve za emisije na talijanskom jeziku, ali je u Sovjetski Savez došao iz još jednog razloga – želio je biti književni agent. Njegov poslodavac, Giangiacomo Feltrinelli – nasljednik drvne industrije i osnivač nove izdavačke kuće – želio je pronaći sljedeći moderni klasik i bio je uvjeren da dolazi upravo iz Rusije. "Pronađi mi sljedeću 'Lolitu'", rekao mu je Feltrinelli, pa je D'Angelo pronašao "Doktora Živaga", o čemu je i sam napisao knjigu "The Pasternak Affair" (kojom se Prescott također poslužila u pisanju svojeg romana).

Agencija je napravila nešto drugo. Primjerke "Doktora Živaga" na ruskom jeziku pripremila je u New Yorku, potom ih tiskala u Nizozemskoj i zatim dostavila u sigurnu kuću u Haagu. Tristo šezdeset pet primjeraka romana tiskano je i uvezeno u plave platnene korice – točno na vrijeme za završetak Svjetskog sajma 1958. u Bruxellesu, gdje su špijuni zabranjenu knjigu raspodijelili Rusima koji su došli posjetiti sajam. To je bila prva Svjetska izložba nakon rata, i po procjenama se očekivalo da će je posjetiti četrdeset milijuna turista iz svih krajeva svijeta.

Kao što je Pasternak u "Doktoru Živagu" odbacio socijalistički realizam u korist pisanja o likovima koji su živjeli i voljeli prema nahođenju svog srca, neovisno o utjecaju države, tako i Lara Prescott u "Čuvaricama tajni" daje glas sporednim igračima u velikoj hladnoratovskoj shemi. U dijelu priče sa zapadne strane, radnju nose žene, "cure", kako su ih zvali muškarci iz Agencije. Iako su im na razgovorima za posao postavljali samo jedno pitanje: "Znate li tipkati?", Prescott te anonimne žene pretvara u punokrvne junakinje, uključujući u historiju i žensku stranu povijesti. Na istočnoj strani, žensku stranu priče nosi Olga: zaljubljena žena koja je dvaput završila u gulagu zbog ljubavi prema muškarcu. Žene u ovom romanu, nažalost, nisu imale privilegiju biti stanovnice oblaka.

Facebook komentari

Novo u katalogu