Prijelazi

Alex Landragin
Prijelazi

Zanimljiva ideja, loša izvedba

28.01.2021. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 3,5

Kad poželim čitati iz eskapizma – što je sve rjeđe, ali mi uspijeva – čitam fantastiku. Ne omalovažavam žanrovsku literaturu, dapače jedan od mojih najdražih pisaca, kojeg ubrajam u vrhove književnosti, engleski je književnik Philip Pullman, a trilogija "Njegove tamne tvari" među literaturom je koju sam pročitala nekoliko puta (mislim, tri ili četiri). Fantastika, kao i cjelokupno polje književne produkcije, također može biti "visoka" i "niska"; u prvu bismo ubrojili Tolkiena ili Ursulu K. Le Guin, u drugoj su, recimo, vampirski roto-romani, na primjer saga "Sumrak", dakle ono što načelno smatramo trivijalnom književnošću. Mogu čitati i jedno i drugo, pri čemu će visoka fantastička literatura u meni proizvesti užitak, dok će druga zadovoljiti želju za maštovitošću i magijom, ali ću se osjećati kao da sam se predozirala šećerom. Nemam, dakle, ništa protiv ni trivijalne fantastike – shematizma i stereotipa, ali jedan uvjet uvijek imam: pravila žanra i pravila pisanja se moraju poštovati. Da banaliziram: ako na početku imamo Čehovljevu pušku, do kraja romana ona naprosto mora opaliti.

"Prijelazi" Alexa Landragina, romana prvijenca pisca francusko-armenskih korijena s australskom adresom, obećavali su mnogo naslovnicom, nešto manje tekstom na poleđini. Nije, naravno, pravilo, ali dizajnirane naslovnice – dakle one koje ne krase fotografije sa stock servisa – obično upućuju na to da nakladnik smatra kako nudi po nečemu izvanredno djelo, pa je u njega spreman uložiti i više novca. S tekstom na poleđini sam odmah imala problema zato što je jedan od likova Walter Benjamin, kojeg se u sadržaju naziva književnim kritičarom, što je bio, ali se "zaboravilo" da je ipak, primarno, bio ugledni njemački filozof židovskog porijekla. Nije do nakladnika, nego do autora koji ga u romanu tako predstavlja.

Ali, nećemo biti izbirljivi, biramo knjigu da bismo se odmorili! Sadržaj, bez obzira na "krnjeg" Benjamina, jest obećavao. Pariškom knjigoveži u radnju ulazi bogata klijentica, Barunica: donijela je rijedak rukopis – želi da ga knjigoveža uveže, ali ga ne smije čitati. No kad nekoliko dana kasnije Barunica iznenada umre, knjigoveža zaključi da ga dogovor više ne obavezuje. Knjiga se sastoji od tri rukopisa: prvi je naslovljen "Naobrazba nakaze" i čini se da ga je napisao Charles Baudelaire; drugi se zove "Grad duhova" i moguće da ga pripovijeda njemački filozof i pisac Walter Benjamin; treći je najneobičniji – "Priče o albatrosu" izgleda govori o nekakvoj čarobnici koja je proživjela mnogo života.

Knjigovežina supruga ubrzo shvaća da se rukopis može čitati na dva načina – od prve do posljednje stranice, kako je uvezan, ili Baruničinim redoslijedom, koja je ispod naslova rukopisa ispisala niz naoko nasumičnih brojki. Kreće se od stranice 148 i dalje slijede upute: na kraju svakog pročitanog poglavlja označena je sljedeća stranica na kojoj treba nastaviti čitanje. "Prijelaze" na dva različita načina može "konzumirati" i čitatelj. Ako ste čitali Cortázarove "Školice" ili Pavićev "Hazarski rečnik", s ovakvom mogućnošću čitanja već ste upoznati. Odabrala sam upravo taj jer takav način čitanju dodaje i element igre: sve do samog kraja ne znate ustvari koliko vam je knjige ostalo za pročitati, a bookmarker i gubi i dobiva sasvim novu funkciju - ne daje informaciju koliko vam vremena treba za knjigu, ali ste istodobno bez njega doslovce izgubljeni u čitanju.

Nakon stotinjak pročitanih stranica postalo mi je jasno da "Prijelazi" nisu visoka fantastička literatura. Lijepo su, čitko napisani, stilom koji se svlada na prosječnoj radionici kreativnog pisanja (koju je autor pohađao u Australiji), i odlično su i tečno prevedeni, što sam i očekivala s obzirom da je prevoditeljica Martina Pranić čiji prevoditeljski rad poznajem. Prijevode nekad procjenjujem na temelju usporedbe s originalnom (ovdje nisam), ali u osnovi je dobar prijevod onaj koji je točan i u duhu hrvatskog jezika (što kod trivijalne literature često nije slučaj jer ih prevode neiskusni i jeftiniji prevoditelji koji, primjerice, ne razlikuju englesku i hrvatsku sintaksu).

Trivijalno, kao što sam rekla, meni nije prepreka za čitanje. No u "Prijelazima" – kad čitatelj pohvata osnovne konce priče – počinju ozbiljni problemi. Najveći je korištenje stvarnih ljudi za junake priče (stvar ne spašava što su svi mrtvi). Coco Chanel i Charles Baudelaire snažne su prisutnosti u kolektivnom imaginariju. Iako nisu naši suvremenici, toliko su poznati, toliko smo o njima čitali, ili ih čitali, da o njima imamo zalihu predodžbi. Da bi upotreba stvarnih osoba funkcionirala u književnosti, pisac se mora kretati u okviru činjenica i ne previše odstupati od njihovih – stvarnih! – života. Đavo je u detaljima, koji moraju biti besprijekorno izvedeni, tako da se – iako izmišljeni – čine mogućima. U tako uskom prostoru najčešće se razotkriva književni talent ili dilentatizam.

Landragin je, nažalost, krenuo ambiciozno zahvaćajući u živote povijesnih ličnosti i bez obzira što je u pitanju fantastika – odnosno, baš zato što je u pitanju fantastika! – stvorio književni bastard koji je potpuno neuvjerljiv. U slučaju Waltera Benjamina imamo i dodatni problem, jer se na hrvatskom tržištu istodobno prodaje i vrlo ozbiljna publicistička knjiga, "Doba čarobnjaka" njemačkog filozofa Wolframa Eilenbergera, izvanredni prikaz velikog desetljeća filozofije (1919.–1929.), dekade kada se odlučivalo o tome hoće li sudbina Europe krenuti putem demokracije ili diktature, i kada su Heidegger, Wittgenstein, Benjamin i Cassirer postali filozofi od svjetske važnosti. Mislim da razumijete u čemu je problem: pored takve knjige "Prijelazi" naprosto djeluju kao budalaština.

Veliki dio čitatelja "Prijelaza" vjerojatno neće znati tko je bio Walter Benjamin. Ni ovo ne mislim omalovažavajuće: filozofija se u Hrvatskoj naprosto ne čita puno. No sad dolazimo do Čehovljeve puške, pravila žanra i pisanja. Pisac se, naravno, ne mora kretati u okviru očekivanog ili zamislivog, ali zna biti problem – najčešće kod trivijalne literature – kad iznevjeri očekivanja čitatelja. U književnosti niske kvalitete nema baš mnogo toga u čemu se može uživati, pa ako čitate ljubić, želite da se vole do kraja života, ili ako ste posegnuli za krimićem, pošteno je da detektiv na kraju uhvati ubojicu. To su bazična pravila žanra, ako iz toga želite iskoračiti, morate imati sape za visoku književnost.

Landragin u "Prijelazima" čitav zaplet bazira oko ljubavne priče koja je počela prije nekoliko života. Neću previše otkrivati, ali ukratko: u trećem dijelu rukopisa "Priče o albatrosu" doznajemo za ljubavni par, Alulu i Koahua, koji krajem 18. stoljeća žive na udaljenom polinezijskom otoku. Tamošnji stanovnici imaju sposobnost "prijelaza", duše im mogu transmigrirati u druga tijela, i to prije smrti. Tragičnim slučajem, i Alulina i Koahuova duša prebace se u tijela europskih mornara koji su posjetili otok. Alula je čarobnica pa prijelaz zna izvesti tako da se sjeća tko je i odakle je, Koahu nije prošao inicijaciju pa je to izveo tako da je sve iz prošloga života zaboravio. Uključujući i Alulu. Sljedećih nekoliko života on se utjelovljuje bez brige i pameti, a ona ga naganja preko kontinenata i država pokušavajući ga natjerati da se prisjeti tko je ustvari.

Neočekivano, "Priče o albatrosu" su najuvjerljiviji dio knjige. U jednom intervjuu s Landraginom sam pročitala da je od te priče krenuo i pisati roman: moguće je da se zato u njoj osjeća najviše strasti, prikaz života na polinezijskom otoku mi se jako svidio, kao i ideja o transmigraciji duša. Ljubavna priča mi je potpuno neuvjerljiva, najviše zato što Alula i Koahu prije tragedije provedu toliko malo vremena da čitatelju uopće nije jasno zašto ona tog tipa toliko naganja, tim više što on većinu života nema pojma tko je ona (a i kao junak je plošan). Do kraja romana ne postane ništa bolje: autor putem doda psihotičnog negativca nedovoljne unutarnje motivacije koji ubija ljude i kopa im oči, a priča završi tako da se zapravo ništa ne riješi.

Pokušavala sam doznati planira li Landragin napisati nastavak, jer jedino bi u tom slučaju bio opravdan ovakav svršetak, no takvog podatka nema. Mimo toga, ne doznajemo niti zašto je knjigoveža s početka priče uopće odlučio objaviti rukopis za koji tvrdi "da ga je ukrao". Čini se da Landragin misli kako bi čitatelja trebalo zadovoljiti što je "dao odgovor" na zagonetku iz stvarnog svijeta: naime, prilikom Benjaminove smrti 1942. godine nestao je rukopis koji je nosio u torbi i nikad nije pronađen. Prosječan čitatelj "Prijelaza" neće imati pojma ni tko je Benjamin ni zašto bi njegov rukopis bio važan; čitatelj filozofske literature, koji može razumjeti važnost Benjaminova izgubljenog rukopisa, za "Prijelazima" vjerojatno nikad neće posegnuti, a i da posegne, u najmanju ruku bi bio blago iziritiran Landraginovim književnim pretpostavkama o čemu je govorio taj rukopis.

Uglavnom, "Prijelazi" su priličan kupus od literature. Pristojno napisan, izuzetno maštovit, s divnom idejom u pozadini priče, ali i dalje kupus.

Facebook komentari

Novo u katalogu