Grad djevojaka

Elizabeth Gilbert
Grad djevojaka

Žena koja se ne stidi sebe

11.02.2021. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

U kultnom romanu Umberta Eca, "Ime ruže", radnja se vrti oko misterija vezanog za izgubljenu drugu knjigu Aristotelove "Poetike". Taj spis vjerojatno nikad nije postojao, a ako jest, tvrdi pripovjedač Eco u romanu i pretpostavljaju neki istraživači, govorio je o komediji, o vrlinama smijeha. Ubojica u romanu smiče svoje žrtve u nastojanju da ih spriječi u grijehu ugode: komedija, smijeh i radovanje, to je Aristotelova "izgubljena ruža". Ne samo da se u romanu debatira o tome je li se Krist ikada nasmijao, i smije li se uopće pomisliti da se Isus ikad nasmijao, nego je smijeh i izvor sumnje. Smijeh rastače tiraniju.

Toga sam se sjetila čitajući zadnji roman Elizabeth Gilbert, "Grad djevojaka", koji je u prijevodu Marine Horkić, krajem lanjske, tmurne godine objavio zagrebački VBZ. Ako izuzmemo ljeto, naspram zimi utješno godišnje doba, i ironiju kao obranu protiv lažljivih i nemoralnih političara, smijeha lani nije bilo mnogo. Od komedije smo uglavnom gledali apsurd. Elizabeth Gilbert, objašnjava u pogovoru, pišući "Grad djevojaka" imala je namjeru napisati knjigu pitku kao koktel od šampanjca - laku i iskričavu, resku i zabavnu. Roman je pisala dok se rastajala, pa zaljubila u najbolju prijateljicu Rayyu Elias i u čitavom periodu dok je Elias umirala od raka gušterače, a Gilbert se za nju brinula. Ovo nisam navela da bih opravdala pjenušavu zabavu kontrapunktom patnje, iako smijeh često izrasta iz dubina naše tame. Smijemo se zabavljati, čak i frivolno, osim naravno ako smo žene.

Upravo je to tema "Grada djevojaka", romana o djevojci, kasnije ženi, koja se u mladosti nesputano zabavlja i zbog toga plati cijenu. Zvuči kao moralno-didaktička poslanica, ali nije. "Grad djevojaka" govori ponajviše o dvostrukim kriterijima u društvu koji muškarcima dopuštaju da se zabavljaju, ali su žene zbog njih drolje. U osudi su pritom najglasnije "sestre", druge žene, ili nas – žene – baš to najviše boli. Gilbert je "Grad djevojaka" napisala prije #MeToo pokreta, a aktualnu situaciju na dalekom Balkanu nije mogla niti predvidjeti niti za nju vjerojatno zna. No zanimljivo je čitati "Grad djevojaka" u trenutku kad se hrvatski predsjednik, funkcija bez značaja, svisoka postavlja prema holivudskim glumicama, uskraćujući im iz nedođije pravo na njihovu bol; osporavajući im, a da ništa o njima ne zna, njihovo iskustvo. U sljedbi koja mu virtualno plješće na društvenim mrežama mnogo je i žena; u zemlji poharanoj siromaštvom, bez cjepiva i ikakvih etičkih normi, rasplamsao se novi pokret: uz hrabri domaći #MeToo, gdje glumice i studentice svjedoče o seksualnom zlostavljanju, imamo i anonimni, agresivni victim blaming – sama si je kriva, što nije pazila, što mu je dala.

"Grad djevojaka" smješten je u duboku, sigurnu prošlost. Kad se hoće ispričati važna priča, nekad je pametno junaka smjestiti u vrijeme čija se emocionalna zapaljivost istrošila. Godina je 1940. i devetnaestogodišnju Vivian Morris upravo su izbacili s elitnog ženskog koledža Vassar. Nije joj se učilo, radije je razmišljala o odjeći, frizuri i šminki. Doslovce da je se riješe, roditelji je šalju u New York k teti Peg, u ono što će se pokazati kao leglo poroka – teta, naime, vodi posrnulo kazalište na Manhattanu, teatar Ljiljan, napučen glumicama, plesačicama i zabavljačicama koje vole piti, pušiti i neobavezno se seksati.

Vivian je, a tko ne bi bio, potpuno očarana tim šarolikim i nesputanim svijetom. Sa sobom je ponijela šivaću mašinu, dar nekonvencionalne bake koje se ostatak obitelji uglavnom sramio. Vivivan šije kostime, djevojke je zauzvrat uče vještinama koje se ne poučavaju na dosadnom Vassaru – ako ste mislili da gubitak nevinosti ne može biti urnebesno zabavan, onda će "Grad djevojaka" za vas doista biti pun pjenušavih iznenađenja. Zabava je na vrhuncu kad Vivian učini grešku: ne zbog zlobe, nego neiskustva srca. Kako to već biva kad su u pitanju žene, odmazda će biti temeljita, strašna i poništavajuća. Patrijarhat je, ne zaboravimo, toliko toksičan ne (samo) zato što je u pitanju dominacija muškaraca, nego zato što ga stoljećima održavaju žene, čuvarice patrijarhata.

"Ono što ti jesi, Vivian, to je tip osobe. Da budem preciznija, ti si tip ženske. Zamorno čest tip ženske. Misliš li da već nisam sretala žene tvoga tipa? Ta vaša vrsta uvijek će se šuljati uokolo, igrati svoje dosadne, vulgarne igrice, stvarati svoje dosadne, vulgarne male probleme. Ti si tip žene koja ne može biti prijateljica drugoj ženi, Vivian, jer će se uvijek igrati igračkama koje nisu njezine. (...) Želiš li znati što bi trebala učiniti, Vivian, kako bi prestala biti tip osobe i umjesto toga postala stvarnom osobom? (...) Ne postoji ništa što možeš učiniti. Ma koliko se trudila steći pravu vrijednost tijekom života, to ti neće uspjeti. Nikad nećeš biti nešto. Nikada nećeš biti osoba ma i od najmanjeg značaja."

Vivian su, dakle, obavijestili da nije ljudsko biće – i ne samo to, nego da će zauvijek biti ništa. Prljava mala drolja izbačena je iz igre; muškarcu je dopušteno ostati. "Naravno, tada nisam prepoznavala to licemjerje. Ali, Bože moj, danas ga itekako prepoznajem", i tu počinje Vivianina priča. Sad u poodmaklim godinama života, Vivian čitatelju – i jednoj posebnoj osobi – kazuje svoju priču i prisjeća se tih davnih događaja koji su je promijenili i u konačnici je doveli do ljubavi njezina života; ljubavi različite od svih drugih. "Bilo kako bilo, u nekom trenutku svog života žena se naprosto umori od toga da se stalno stidi same sebe. Nakon toga slobodna je postati ona koja uistinu jest", govori Vivian.

Trebat će proći mnogo godina da junakinja "Grada djevojaka" postane iskrena osoba. To što je bilo potrebno vrijeme, nije imalo nikakve veze s moralom, nego s time što je istina često užasavajuća. Dugo će hodati svijetom u tijelu sazdanom od tajni, stida, žalost i starih, nezacijeljenih rana. Putem će naučiti da žene, kad se okupe bez muškaraca, ne moraju biti ništa određeno; mogu naprosto biti. Najvažnija lekcija bit će ona o polju časti: to nije mjesto na kojem se igraju djeca, jer djeca nemaju časti, ali da bi odrastao, čovjek mora zakoračiti na to polje. "Bude li izazov pretežak, uvijek možeš izaći iz njega i tad ostaješ dijete. Ali želiš li biti osoba s karakterom, bojim se da je to jedini način. Ali, može biti bolno."

Na koncu, kaže junakinja "Grada djevojaka", svi ćemo biti pozvani da izvedemo nešto neizvedivo. To neizvedivo Gilbert je sažela u posljednjih pedesetak, zadivljujućih stranica romana. Tu naglo prestaje pjenušava zabava, a počinje jedna od najljepših, i najneobičnijih, ljubavnih priča koje sam ikad pročitala. To je, znamo, i inače Gilbertičin forte, ali i njezin krimen (barem kad je prosuđuju intelektualci i literarni snobovi). Iznimno nadarena i nagrađivana spisateljica, Gilbert se ne stidi pisati o onome što se obično smatra frivolnim – najčešće je to romantična ljubav, a kako to nerijetko povezuje s potragom za smislom (u memoarima "Jedi, moli, voli" to je na kraju izjednačila...), i pritom čitatelja zaplavljuje nefiltriranim emocijama, lako je pasti u klopku prosudbe da je sve to melodramatični kič.

Ta radosna Vivian, lažno optužena da je površna i praznoglava, ponudit će na kraju romana rijetko viđen čin sućuti. Nije to Aristotelova izgubljena komedija, ne valjamo se u krilu prštavoga smijeha, ali nema samilosti bez vrline radosti. Govorim, naravno, o onoj vrsti radosti što izrasta iz ljubljenja života, koja omogućuje da do drugih dopiremo slušanjem, da se preobražavamo u "nepresušan zdenac od čovjeka – hodajuću ispovjedaonicu koja je mogla prihvatiti ma što ja rekla, bez osude i uzrujavanja".

 

Facebook komentari

Novo u katalogu