Bal luđakinja

Victoria Mas
Bal luđakinja

Sramotna smotra muške dominacije

02.07.2021. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Izgledalo je to otprilike ovako: najprije visak koji se lagano njiše ispred ženina lica, nepomične oči, zvučna vilica koja zazveči, i ona pada natraške, dok njezino letargično tijelo jedva hvataju dvojica stažista. Zatvorenih očiju, pokorava se i najmanjem upitu, za početak čini jednostavne kretnje, podiže ruku, okreće se oko sebe, savija nogu poput poslušnog vojnika. Postupno, ono što se činilo kao jednostavna demonstracija hipnoze napreduje prema velikom spektaklu, "fazi velikih pokreta", najavljuje dr. Jean-Martin Charcot.

Žena je već na zemlji, ništa joj više nije naređeno. Sama se vrpolji, savija ruke, noge, baca tijelo s lijeva na desno, okreće se na leđa, na trbuh, stopala i ruke se stežu dotle da se više ne pomiču, lice joj se iskrivljuje između boli i užitka. Bilo tko imalo praznovjeran vjerovao bi da ju opsjeda demon. Tada se u posljednjem grču vrati na leđa, njezine bose noge i glava odupiru se o tlo i guraju ostatak tijela uvis, sve dok ne napravi luk od vrata do koljena. Leđa u obrnutom obliku slova U pucaju od napetosti. Napokon, po završetku krize koja joj je nametnuta, sruši se uz potmulu buku pred zanijemjelim pogledima. Tako s histeričnim pacijenticama medicina i znanost krajem 19. stoljeća, u zloglasnoj pariškoj psihijatrijskoj bolnici Salpêtrière, mogu napredovati.

Internet je zatrpan fotografijama histeričnih pacijentica iz bolnice Salpêtrière, u razdoblju od dva desetljeća snimio ih je, kako su ga nazivali, medicinski fotograf Albert Londe kojeg je osobno 1878. godine angažirao "Napoleon neuroze" Jean-Martin Charcot. Danas bi tako nešto bilo nezamislivo, ne samo da bi se smatralo povredom privatnosti oboljelih, nego i nasiljem. Onda je, usprkos Charcotovu velikom doprinosu znanosti (prvi je opisao multiplu sklerozu), takva praksa, pod izgovorom liječenja, bilo s jedne strane institucionalizirano seksualno nasilje, a s druge zabava za bogate, dokone i intelektualce. Muškarce, naravno.

Mračna strana francuske (medicinske) povijesti tema je debitantskog romana francuske spisateljice Victorije Mas (1987). "Bal luđakinja" (Znanje, prijevod Mate Maras) originalno je objavljen u Francuskoj prije dvije godine i u međuvremenu je ovjenčan brojnim nagradama, uključujući Prix Stanislas, Prix Renaudot des Lycéens i Prix Première Plume. U režiji poznate glumice i redateljice Mélanie Laurent roman uskoro očekuje i filmska adaptacija. Iako je u pitanju fikcija, tečno ispričana, Mas posvećeno, gotovo znanstveno opisuje teror kojem su bile izložene žene zatvorene u bolnici Salpêtrière.

Priču je ispričala opisujući tipske junakinje iz umobolnice toga doba: radnja je, više-manje ravnopravno, ispripovijedana iz očišta tri glavne protagonistice – glavne bolničarke Geneviève Gleizes, danas bismo je nazvali čuvaricom patrijarhata; mlade histerične pacijentice Louise, žrtve seksualnog nasilja u djetinjstvu (u tri godine kod nje su zabilježili više od dvjesto napadaja histerije...); i neovisne djevojke iz više srednje klase Eugénie Cléry koju u ludnicu, zdravu, zatvori otac. Sporedni lik koji se provlači kroz sve tri glavne pripovjedne linije je pomajka luđakinjama, bivša kurva Thérèse, koja je u bolnici našla spas i odmor od tegobnoga života, a na rubovima njihovih sudbina operira "vođa medicinskog kulta", liječnik Charcot u čiju perspektivu autorica ne ulazi, ali ekstenzivno opisuje njegovu i praksu njegovih pobočnika.

Salpêtrière je – kako u romanu efektno sažima Victoria Mas – još od sredine 17. stoljeća, kad je sagrađena, pozornica ženske patnje. Nema gore sudbine za jednu Parižanku nego biti poslana na jugoistok prijestolnice. Razvrstavanje je počelo čim je položen posljednji kamen građevine: najprije sirotice, prosjakinje, skitnice, beskućnice koje su birane po kraljevu nalogu. Zatim su došle na red pijanice, prostitutke, razvratnice, sve one "nevaljalice" koje su u skupinama dovodili na kolima. Nakon njih došle su neizbježne luđakinje, senilne i nasilnice, mahnite i idiotkinje, lažljivice i urotnice, djevojčice kao i starice. Bolnica Salpêtrière brzo se ispunila vrištanjem i prljavštinom, lancima i dvostrukim zasunima. "Između prihvatilišta i zatvora, u Salpêtrière su stavljali ono čime Pariz nije znao upravljati: bolesne i žene", piše Victoria Mas.

U 18. stoljeću, zbog etike ili pomanjkanja prostora, dolazile su u obzir samo žene s neurološkim smetnjama. "Malo se prešlo krpama za pranje podova po nečistim mjestima, skinule su se verige s nogu bolesnica i ispraznile su se prenatrpane ćelije." Nekoliko godina nakon zauzeća Bastille, u rujnu 1792., revolucionari su zahtijevali da se zatvorenice iz Salpêtrière oslobode. Nacionalna garda je to izvršila, i žene, presretne što mogu pobjeći, naposljetku su bile silovane i smicane udarcima sjekire, toljage i malja na uličnom pločniku.

Početkom 19. stoljeća medicina je počela napredovati, a Salpêtrière postaje mjestom neurološkoga liječenja i rada. U raznim odjelima ustanove nastala je potpuno nova kategorija bolesnica: govorilo im se da su histerične, epileptične, melankolične, manijakalne i slaboumne. Lanci i dronjci prepustili su mjesto eksperimentima na njihovim bolesnim tijelima: kompresori za jajnike uspijevali su smiriti histerične krize; guranje topla željeza u vaginu i maternicu smanjivalo je kliničke simptome; psihotropici – amilni nitrit, eter, kloroform – umirivali su djevojačke živce; primjena raznih metala – cinka i magneta – na paraliziranim udovima imala je doista blagotvorno djelovanje. I, s dolaskom Charcota sredinom stoljeća, primjena hipnoze postala je novom medicinskom tendencijom.

Jean-Martin Charcot počeo je raditi u bolnici krajem 1861. godine i uskoro postao zvijezda ne samo liječničkih krugova nego i pariškog društva. U neurologiji u drugoj polovici 19. stoljeća dominiraju dvije bolesti – tabes dorzalis (kasna posljedica neliječenoga sifilisa) i histerija. Charcot je interes za histeriju razvio nakon 1870., a od 1878. godine počinje na histeričnim pacijenticama primjenjivati hipnozu. Prvi je problem što sposobnost hipnotiziranja žena smatra glavnim kliničkim simptomom histerije, iako neki njegovi suvremenici već tada ističu da se hipnotizirati može svakoga. Drugi je problem što pacijentice hipnotizira javno, a postupak koji bi trebao biti liječenje pretvara u predstavu za javnost. Vrhunac tog performansa godišnji je korizmeni bal luđakinja – društveni događaj sezone na koji pristiže pariška krema što legitimizira voajerizam, a tri stotine "luđakinja" obučeno je poput cirkusantica; u sirene, mljekarice i plesačice flamenca.

Charcot je, da budem poštena, promijenio pogled na histeriju nekoliko godina prije smrti 1893.; počeo joj je tražiti psihološke uzroke. (U publici na njegovim javnim predavanjima sjedio je, inače, i Sigmund Freud koji će, pred kraj Charcotova života, početi teoretizirati o histeriji kao posljedici seksualnog zlostavljanja i potiskivanja u djetinjstvu.) Victoria Mas u intervjuu Independentu objašnjava: "U to su vrijeme bili na na pragu rađanja psihologije. Emocionalne probleme znali su objasniti samo kroz tijelo. Fokusirali su se na ženske genitalije. Bili su na rubu da shvate kako trauma i društvena deprivacija utječu na um. Taman su trebali početi slušati."

Charcotova najslavnija pacijentica, objašnjava dalje Mas, bila je prelijepa Louise Augustine Gleizes koja je imala svega četrnaest godina kad je 1875. godine dovedena u Salpêtrière. U svojim bilješkama o Gleizes, anatom Paul Richer zabilježio je da je, kad je imala trinaest godina, djevojčica bila prepuštena na brigu muškarcu koji joj je prijetio britvom i silovao je. Kad je idućeg dana počela krvariti i osjećati "bol u genitalijama zbog čega nije mogla hodati", dijagnosticirali su joj histeriju. Gleizes je imala proculanski ten i tamnu kosu, a i talenta za teatar, pa su je redovito dovodili na Charcotova predavanja i hipnotizirali. Richer je zabilježio da ju je "kamera voljela", pa su upravo nju i najviše fotografirali. "Iz današnje perspektive, Charcot nalikuje vođi kulta. Imao je mnogo učenika. Njegove pacijentice i studenti bili su njime zadivljeni. Izvodio bi te žene pred svoju kongregaciju i potom provodio nešto nalik egzorcizmu", dodaje Mas u intervjuu Independentu. Na kraju je Gleizes uspjela pobjeći iz bolnice preobučena u muškarca.

Victoria Mas u romanu sjajno hvata tu atmosferu ludila – mahniti su, naravno, muškarci koji liječe; iz današnje perspektive žene su potpuno normalne, njihove "histerične reakcije" ustvari su prirodne, obrambene reakcije na nasilje. Jer, "kako se pobuniti protiv bolničarki, liječnikā, onog liječnika, cijele bolnice, kad će vas zbog najmanje glasno izgovorene riječi smjestiti u samicu ili vam pritisnuti na lice rubac s eterom". Salpêtrière je, dodaje autorica, "odlagalište za sve one koje nanose štetu javnom redu. Sklonište za sve one čija osjetljivost ne odgovara očekivanjima. Zatvor za one koje su krive što imaju svoje mišljenje." Od Charcotova dolaska prije dvadeset godina, govori glavna bolničarka u romanu, kažu da se bolnica Salpêtrière promijenila, da se tamo smještaju samo uistinu histerične žene. No tu dolazimo do ključne teme romana – do toga kako bolest dehumanizira jer društvo jedan rod uzvisuje, a drugi patologizira. Dvadeset godina nije ništa za promjenu ustaljenog mentaliteta u društvu kojim dominiraju očevi i muževi: nijedna žena nikada nije potpuno sigurna da je njezine riječi, njezina individualnost, njezine težnje neće dovesti među te strašne zidove trinaestog okruga. Tako da paze.

Taj slobodarski ženski duh u romanu je utjelovljen u neobičnoj junakinji. Victoria Mas odabire netipičan književni postupak – kao normalnu, a nepravedno zatvorenu, uvodi lik devetnaestogodišnje Eugénie Cléry koju otac strpa u umobolnicu zbog spiritizma, posredno, dijelom simbolički, zbog čitanja knjige. U bolnici je čitanje zabranjeno, posebno čitanje romana jer je "fikcija budila strasti, stvarala zastranjenja, uzbuđivala duhove; vukla je čitatelje u sentimentalnu propast". Eugénie je kažnjena zbog vrlo specifične knjige, "Knjiga o duhovima" stvarnog francuskog okultista Allana Kardeca (pravim imenom Léon Hippolyte Rivail), u kojoj izlaže spiritistički nauk tog vremena – o besmrtnosti duše, budućem životu, naravi duhova i o mogućnosti njihove veze s ljudima.

U tom smislu, lik Eugénie dobra je reprezentacija tadašnje spiritističke mode, ono što je neobično jest da Victoria Mas njezine sposobnosti komuniciranja s duhovima preminulih prikazuje kao autentične i tu činjenicu koristi kao pokretač preokreta radnje i preobrazbe drugih likova u romanu. To donekle umanjuje značaj dominatne teme – nasilja nad ženama koje su proglašavane histeričnima (termin histerija i danas je zadržan u široj uporabi, iako s pozicije kliničara histerija kao klinički, medicinski entitet i jedinstvena bolest ne postoji i nije definirana ni u jednoj međunarodnoj klasifikaciji bolesti).

Taj, po meni, slabiji moment romana, ipak ne narušava temeljnu, humanističku i feminističku poruku "Bala luđakinja". Luđakinje iz bolnice Salpêtrière simbolički su naše prabake, a mi, današnje žene, doslovce potomkinje vještica koje nisu uspjeli spaliti. U svjetlu nedavnih žestokih napada na rezoluciju Freda Matića, koja je podijelila Europu, jasno je da se žene i dalje moraju boriti za svoje seksualno i reproduktivno zdravlje i prava. Rezolucijom branimo same temelje – da je naše tijelo naše. Ne obranimo li to pravo, doista bi nam se moglo dogoditi da nam zabrane i čitanje.

Facebook komentari

Novo u katalogu