Kaktus

Sarah Haywood
Kaktus

O ljudima, kaktusima i cvjetanju

21.07.2021. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Brojne vrste kaktusa – a ima ih, procjenjuje se, više od dvije tisuće –- cvjetaju samo jednom godišnje, a neke nikad. Zbog toga se cvijet među "kaktusarima" smatra nagradom: ne treba se smijati, neki od njih čak vjeruju da će kaktus uzgajivača nagraditi cvijetom tek kad osjeti bezgraničnu ljubav. A baš zato što je u stanju preživjeti i u najsurovijim uvjetima, kaktus se smatra simbolom – majčinske ljubavi.

Iako se dobro brine o svojim kaktusima – svako jutro ih pregledava, provjerava ima li znakova truleži, smežuranih ili osušenih dijelova, briše s njih prašinu mekim kistom, kompost im vlaži baš koliko treba i okreće ih tako da budu ravnomjerno izloženi dnevnom svjetlu – Susan Green nikad nijedan nije procvjetao. Kaktus iz naslova debitantskog romana bivše odvjetnice Sarah Haywood je, naravno, metafora: njezina glavna junakinja karakterno je bodljikava kao taj sukulent i do svoje 45. godine nije procvjetala.

Susan, koja se direktno obraća čitatelju pa nas tako odmah uvlači u priču, upoznajemo u trenutku kad joj umre majka. Vijest je doznala telefonom: nazvao ju je dvije godine mlađi brat Edward s kojim ima loš odnos. Susan Edwarda smatra lijenim i neodgovornim, a za to je, uvjerena je, odgovorna upravo mrtva majka koja ga je čitav život tetošila. Edward Susan pak doživljava kao osobu lišenu humora, "ona je poput crne rupe koja usisava svu radost i veselje". Vijest o majčinoj smrti zatekla ju je na poslu, Susan se s tim nosi kao i sa svime u životu: nema problema sa skrivanjem osjećaja od drugih. "Vidjet ćete", kaže, "to je moj talent."

No iako kaktusi – čak i kad su ljudi – mogu dugo bez vode, ne mogu bez nje uopće. Recimo da je voda kaktusu ono što su emocije čovjeku – racionalnu Susan čekaju mnoga iznenađenja. Prvo je majčina oporuka: potpuno neshvatljivo majka je odlučila Edwardu ostaviti obiteljsku kuću na doživotno uživanje. To znači da ima pravo u kući živjeti koliko god dugo želi, kuća se može prodati – a novac ravnomjerno raspodijeliti između brata i sestre – tek nakon što on u kući više ne bude živio ili nakon njegove smrti. Bijesna Susan uvjerena je da je Edward iskoristio činjenicu da je majka potkraj života bila bolesna i oštetio Susan tako što je majku uvjerio da kuću dade njemu.

Drugo iznenađenje je trudnoća. U srednjim četrdesetima – bliže menopauzi nego mladenaštvu – Susan otkriva da nosi dijete. Otac je Richard s kojim se Susan viđa jednom tjedno zadnjih dvanaest godina isključivo radi druženja i seksa. Richard je nezavisni umjetnički kritičar i kolumnist koji u London dolazi jednom tjedno, srijedom, a prije toga svake nedjelje nazove Susan kako bi provjerio vrijedi li njihov dogovor. Takav dogovor odgovara oboma – odmah na početku "veze" dogovorili su se da u odnos neće petljati emocije i da bilo tko od njih dvoje, u bilo kojem trenutku, može prekinuti vezu bez objašnjenja. Simbolika kaktusa time je potpuna: žena koja je upravo ostala bez majke sprema se postati majka.

Upravo objavljeni "Kaktus" (Znanje, prijevod Mirjana Valent) dobro će rezonirati s čitateljima kojima se svidio hit roman Gail Honeyman "S Eleanor Oliphant je sve u najboljem redu" (Znanje, 2018., prijevod Dean Trdak). Kao i Eleanor Oliphant, i Susan Green je usamljenica u raskoraku s društvenim normama, uredska čudakinja sklona izgovoriti upravo ono što misli, pa time i idealna meta ogovaranja među kolegama. Pored toga, oba su romana građena istim pripovjednim postupkom: gotovo protiv njihove volje, i Eleanor i Susan u život ulaze drugi ljudi koji čudaštvo junakinja ne toleriraju, nego prihvaćaju. Naoko jednostavan čin ljubaznosti kod obje žene pokrenut će promjenu, a potom i Honeyman i Haywood priče poentiraju neočekivanim obratom koji im, u pripovjedačkom smislu, posluži i kao objašnjenje ponašanja njihovih junakinja – prestaju biti čudakinje, a postaju žrtve traume.

Tu sličnosti prestaju. "Eleanor Oliphant", posebice zbog dvostrukog preokreta u radnji, "mračniji" je roman od "Kaktusa", a i Susan Green društveno je prilagođenija. Konflikt brata i sestre na kojem se temelji zaplet "Kaktusa" jedan je od uobičajenijih. Ne samo u književnosti, nego i u stvarnosti, malo je bratskih ili sestrinskih odnosa u kojima nema nadmetanja za ljubav roditelja ili pak obiteljske dinamike u kojoj jedan, ili oba roditelja, povremeno ili stalno "preferiraju" jedno dijete. U slučaju obitelji Green majka je popuštala Edwardu onako kako Susan nikada nije, možda zato što je kao dijete bio boležljiv. Susan je pak jasno dala do znanja da "Teddyju treba potpora", a ako se njoj nešto dogodi, "želim znati da ćeš ga paziti i pobrinuti se da ne izmakne kontroli".

Dok ratuje s bratom i izvršiteljem oporuke, trpi nasrtaje šire obitelji i Richarda koji bi ipak htio biti otac (iako ona ne želi ni muža ni partnera), čitatelj doznaje više o tome kako je Susan postala čovjek-kaktus. Prije je, objašnjava nam, obično mislila da se Edwardovo i njezino djetinjstvo razlikuju po načinu na koji su reagirali na očevo opijanje. "Sigurna sam da bi i psiholog amater tvrdio da sam zbog toga bila ozbiljna za svoje godine, da zato želim imati potpunu kontrolu nad svojim životom, da sudim sebe – a i druge – vrlo strogim mjerilima. Također, taj bi psiholog zaključio da je Edward zbog toga impulzivan, neodgovoran i nesiguran u sebe. Pretpostavljam da bi takva analiza mogla biti točnija nego što sam spremna priznati. Ali sada nisam sigurna da je to jedino po čemu se razlikujemo. Mislim da je ono što razlikuje moje i Edwardovo djetinjstvo to što ja nikada nisam bila voljena, a moj brat jest."

Tu ujedno "Kaktus" prestaje biti blago komično štivo o napornoj sredovječnoj ženi koja postaje rob svojih navika u pokušaju da održi kontrolu nad životom. Zbog očite sličnosti s "Eleanor Oliphant", čitatelj do polovice romana ima osjećaj "već viđenog". No od sredine "Kaktusa" čini se kao da je Haywood unaprijedila preuzeti recept: ukočena tridesetogodišnjakinja Eleanor odrasla je u opreznu, odgovornu, realnu, ali i iznimno nježnu četrdesetogodišnju Susan koja prihvaća izazov života - iako nikad nije planirala postati majkom, upravo to će učiniti.

Dok seli svoje stvari iz majčine kuće – jer Edward njezinu dječju sobu sada želi pretvoriti u prostoriju za glazbu (!) – jedan od dvojice muškaraca što je sele upita je: "A što bi ti htjela? Sina ili kćer?" Te dvije riječi probile su joj se u svijest kao kad hipnotizer pucne prstima da probudi osobu iz transa. "Ponavljala sam ih u sebi: sin ili kći. Bit ću žena koja ima sina. Ili žena koja ima kćer. Ne samo to, nego je sudbina već odlučila umjesto mene. To nije bilo nešto nad čim sam imala i mrvicu kontrole. A onda mi se još jedna riječ uvukla u misli. Ako će beba biti sin ili kći, onda ću ja biti 'majka'. Dijete će me gledati i neće misliti: 'otuđena sestra' ili 'kolegica s posla' ili 'žena koju katkad vidim u podzemnoj' nego će misliti 'majka'."

Ta preobrazba iz ćudljive usamljenice u majku dirljivo je prikazana, a Susan u tome pomaže dvoje neočekivanih saveznika. Transformacija nije laka: evo, tu je identitet budućeg roditelja, no što s vlastitim unutarnjim djetetom? U ovom slučaju djevojčicom koja je vrlo rano shvatila da joj je u interesu tajiti očevo opijanje, naročito pred prijateljima u školi; kojoj je oduvijek teško zaspati navečer, jer je strahovala hoće li se otac iz pivnice vratiti jako pijan ili malo pijan, hoće li pogoditi ključem u bravu ili će zalupiti vratima; koja se morala s bratom nadmetati za rijetke trenutke nježnosti s majkom; kojoj se savršen dan s obitelji dogodio samo u mašti... i cijelog se tog dana nije osjećala tjeskobno ni poniženo ni bespomoćno.

Sarah Haywood u ove teme ne zalazi duboko, ali čitatelju nudi neka rješenja. Ona najviše imaju veze s cvjetanjem kaktusa i ljudi, dobrim dijelom su predvidljiva i očekivana, no to ne razočarava čitatelja – dapače! Od dobrih romana o ljubavi zapravo očekujemo da nam ispune očekivanja. Roman Sarah Haywood je u tom smislu dražestan poput pupoljka što se pojavi na bodljikavu kaktusu.

Facebook komentari

Novo u katalogu