“Moje je riječi kopirao, doslovno, ponekad čitave dijaloge, čitave stranice što su potom bile dio njegovih novela kojima nas je izdržavao i koje je slao u New York iza mojih leđa”, jada se Zelda Fitzgerald, žena slavnoga američkog pisca Francisa Scotta, i sama uspješna spisateljica, u patničkoj ispovijedi koja započinje dnevničkim zapisima iz vremena kad je upoznala budućeg autora “Velikog Gatsbyja”. “Alabama Song”, Goncourtovom nagradom (2007) ovjenčan roman Gillesa Leroya, isprekidani su tragovi životnog puta prve “čistokrvne” literarne celebrity, Zelde Sayre Fitzgerald. Kronologije u ovoj montaži dnevničkih bilježaka, ispovijedi i centona nema: logički slijed stvari uspostavlja se u čitateljevoj svijesti slaganjem različitih slojeva teksta, mnoštva informacija i retoričkih figura. Jer autor, gradeći intelektualnu atmosferu 20-ih, 30-ih i 40-ih godina prošloga stoljeća, predstavlja osobe koje imaju društvenu biografiju, koje su simbol spomenutog vremena, te ih i “ne treba posebno predstavljati”. Spomenimo samo najslavnije “igrače”: Tallulah Bankhead i Lilian Gish, filmske glumice, Gertrude Stein, karizmatičnu spisateljicu i pokroviteljicu pisaca “izgubljene generacije”. Ono što najviše zadivljuje u ovoj čudesnoj “knjizi sudbine” jest autorov stil, čiji se registri protežu od naivnih djevojačkih “leksikona” do lucidnih kulturoloških eseja: u prozi Gillesa Leroya ništa ne nedostaje, sve je jasno, zanimljivo i duhovito, iako je “u igri” toliko ljudskih patnji, toliko sreće, toliko osobenjaka, nevjerojatnih razmišljanja i krhkih strepnji. Amerika i Europa. Povijest. Duh vremena. I ostavština za budućnost: samo brehtijansku temu “Alabama Song”, u čijem se ključu čita “uspon i pad” Zelde Fitzgerald, interpretirali su najznačajniji pop i rock-izvođači današnjice – The Doors, Dalida, David Bowie, Bette Midler, Marilyn Manson itd.
Podijeli na Facebook
