Come as you are

Piše Josipa Majić

Sitni pijesak mi ulazi u nosnice. Tražim te već danima. Nema te tjedan dana, 8 sati, 47 minuta i 28, 29, 30 sekundi pa nadalje. Obećala sam ti da ću te uvijek naći. Ne znam što se dogodilo. Sve se svodi na neznanje. Ne znam gdje si, ne znam gdje sam ja. Ne znam ni što radim. Trežim tebe.
Mjesto radnje: Maroko. Vrijeme: popodnevna žega. Polako napredujem. Presporo. Sve oko mene je predivno. Svidjelo bi ti se. Vjetar pravi dine. Pijesak se zlaćano ljeska na suncu. Kaktusi lijeno upijaju zrake sunca. Jako je vruće. Žeđ. Ne smijem stati. Svi moji napori uloženi su u hodanje. Iscrpljena sam. Nekakva pješčana oluja je preda mnom.
Rez.
Promjena scene.

Pokušaj br. 42.
Mjesto radnje: Aljaska. Vrijeme radnje: rano jutro.
Tragovi netom ugašene vatre. Izvlačim se iz spavaće vreće. Gdje si? Trebam te. Treba mi tvoja pomoć. Rika medvjeda u daljini, žubor rijeke na dvadeset koraka desno. Sunce se budi. Vidim svoj dah na hladnom zraku. Zapalit ću vatru da bude toplo kad se vratiš. Nema te 7 mjeseci, 2 tjedna, 4 dana, 9 sati, 7 minuta i 28, 29, 30 sekundi pa nadalje. Ali tko broji? Sjedim i čekam. Naježila mi se koža. Prsti su mi crveni i odrvenjeli. Vatra dogorijeva. Zaspat ću. Tako sam umorna.
Rez.
Promjena scene.

Pokušaj br. 23.
Zaleđeni potok. Zubato sunce. Mjesto radnje: Sibir. Vrijeme radnje: 3 popodne.
Gazim kroz snijeg do koljena. Po što si me ono poslao? Ne mogu se sjetiti. Miris borovine i svježeg zraka. Rupa u ledu. Nema te 3 dana, 15 sati, 28 minuta i 28, 29, 30 sekundi pa nadalje. Hladan vjetar. Krckanje. Ledena voda.
Rez!
Ista scena.

Pokušaj br. 24.
Zaleđen potok. Zubato sunce. Gazim kroz snijeg. Nosim drva za ogrijev. Kolibica. Nisi tu. Nema te 27 dana, 6 sati, 2 minute i 28, 29, 30 sekundi pa nadalje. Stavljam vodu za čaj. Vadim dvije šalice. Miris čaja od brusnice. Topao i ugodan. Tvoj najdraži. Isipavam. Ispijam. Tvoj se hladi, požuri se... Maglica.
Rez.
Promjena scene.

Pokušaj br. 7.
Mjesto radnje: tamni hodnik. Vrijeme radnje: noć.
Dugi hodnik. Hodam, kao što se inače u hodnicima i radi. Otvaram prva vrata. Miris starog drveta. Ništa. Osim stare stajaće lampe potpuno je prazna. Zatvaram vrata i produžujem. Druga vrata. Okrugla kvaka s ugraviranim pečatom neke davno zaboravljene plemićke obitelji.
Soba prepuna pješčanih satova. Vrijeme leti. Nema te 11 mjeseci, 2 tjedna, 5 dana, 16 sati, 8 minuta i 28, 29, 30 sekundi pa nadalje. Zvuk sitnih zrnaca koja udaraju o staklene stijenke posude u kojoj se nalaze. Okrećem jednu, najbližu sebi. Stara sam. Umorna sam. Gdje si? Vrijeme je za spavanje. Izlazim nazad u hodnik. Padam.
Rez.
Promjena scene.

Pokušaj br. 2.
Mjesto radnje: malen gradić u srcu Slavonije. Vrijeme radnje: 17. prosinca nebitne godine, 2 ujutro.
Ništa dobro se ne događa poslije 2 ujutro. Prikaz dvorca koji izgleda kao da lebdi u magli. Tihi plač. Djevojka sjedi sama, sklupčana na klupi. Strah ju je. Zašto je sama? Jecanje prestaje. Djevojka diže glavu. Gdje si? Čekam te. Nema te. Nema te 28, 29, 30 sekundi pa nadalje. Djevojka zaboravlja. Hladno joj je. Trese se. Ne zna zašto je tu. Pogled joj je uprt u dvorac. Što si naumila za nju, mrtva grofice? Djevojku guta tama.
Rez.
Promjena scene.

Pokušaj br. 111.
Mjesto radnje: isti gradić, Vrijeme radnje: večer. Otprilike pola 8.
Sumrak. Djevojka u sivom kaputu, hoda s noge na nogu u crnim martama za van. Netko joj je jednom rekao da u martama ne može pasti. Tko li je to bio? Djevojka uživa. Pogled joj šara po ljudskim licima, sve dok nije zastao na zalasku sunca koji oduzima dah. Nesvjesno se osmjehne. (“Volim tvoju rupicu u obrazu dok se smiješ. Smij se uvijek!”, rekao je.) Vjetar kao da joj šapuće zaboravljena sjećanja. Odjednom osjeti udarac. Kapa joj pada na oči. Podiže kapu i pogled. Skameni se od pogleda s kojim se susrela. (“ Našla si me!”) Vjetar ju je zapuhnuo. “Što si rekao?”, kaže ona. “Oprosti!”, reče on. “Ma, oprosti ti. Zagledala sam se u zalazak sunca.” Nije mogla maknuti pogled s njega. Gledao ju je bez prestanka, kao da joj čita dušu. Osmjehnuo se. Osmjehnula se. Ne trepću. Vječnost prolazi. Vjetar puhne i kosa mu prekrije lice. On zamahne glavom unazad da je skloni. Kroz glavu joj prođe tisuću isječaka njega kako radi to tisuću puta od kada su se zadnji puta upoznali. “Predivno!”, reče. “Što?” “Ma, zalazak... nego... smijem li te izvesti na piće? Mislim... Da ti se ispričam zbog ovoga.” Nije mogla reći ne. Ima osjećaj kao da ga poznaje oduvijek i zauvijek. Osmijeh, potvrdno klimanje glavom. “Imaš li možda cigaretu?” On izvadi kutiju I pruža je djevojci. Uzima jednu. Napetost u kasnojesenjem danu. Slučajni dodir. Trnci. Zvono na crkvi. Dijelovi slagalice popunjeni. Novi početak. Poznaju se 8 minuta i 28, 29, 30 sekundi pa nadalje.
Rez!

 

BIOGRAFIJA
Jednostavna devetnaestogodišnjakinja iz malog mjesta u Slavoniji.
Trenutačno sam brucošica filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Mogla bih se nazvati knjiškim moljcem jer je vrlo mala vjerojatnost da ćete me ikada vidjeti bez knjige u rukama ☺.
Pišem oduvijek. Uvijek kada nešto napišem dio mene odlazi s riječima.
Nikada nisam mislila ništa postići svojim pisanjem, to je nekako više bilo samo za mene, nekakav ispušni ventil.
Ali što je više prolazilo vrijeme nakakva znatiželja i potpora mojih prijatelja ipak je prevagnula i htjela sam pokušati, pa vidjeti što će biti.



 

Facebook komentari

Novo u katalogu