Bitka za Lisbeth Salander


Piše Tanja Tolić

Lisbeth Salander ima dva centimetra dugu tetovažu ose na vratu, vijugavu tetovažu oko bicepsa lijeve ruke i još jednu oko gležnja. Na ramenu ima tetovažu zmaja. Iako je prirodno crvenokosa, kosu boji u crno, zbog čega izgleda kao da se upravo probudila nakon tjedan dana orgijanja sa skupinom metalaca. Kosa joj je centimetar dugačka, ima probušen nos i obrve. Izgleda kao da ima 14 godina, mršava je do anoreksičnosti. Krajnje je asocijalna, toliko da se čini da je zaostala. Švedska socijalna služba proglasila ju je zakonski nesposobnom za samostalni život.

Istodobno, Salander, da država to ne zna, radi kao detektiv za Milton Security, ima fotografsko pamćenje, šahovski um koji bez problema može izazvati Bobbyja Fischera, matematičke sposobnosti koje mogu riješiti Fermatov posljednji teorem i nevjerojatne hackerske mogućnosti – može ući u bilo koju banku i “provaliti” na bilo koji policijski server.

Lisbeth Salander, uz novinara Mikaela Blomkvista, glavna je junakinja tri krimića, povezana u trilogiju “Millennium”, koje je prije iznenadne smrti u 50. godini napisao švedski novinar Stieg Larsson. Tri romana – “Muškarci koji mrze žene”, “Djevojka koja se igrala vatrom” i na hrvatski još nepreveden “Kule u zraku” – u svijetu su dosad prodana u 23 milijuna primjeraka, a Larsson je lani bio najčitaniji pisac u Europi, ispred vampirske kraljice Stephenie Meyer i Dana Browna. U svijetu je bio drugi najčitaniji pisac, a njegovo bogatstvo posthumno se procjenjuje na najmanje 24 milijuna eura. Sva tri romana su ekranizirana, a nakon švedske verzije, filmovi bi mogli dobiti i holivudsku verziju; spominje se da bi Blomkvista mogao možda zaigrati George Clooney, Johnny Depp ili Brad Pitt, dok se za mjesto redatelja navodno otimaju Quentin Tarantino, Ridley Scott i Martin Scorsese. Lista glumica koje žele biti Lisbeth toliko je dugačka, da je besmisleno nabrajati.

Ni u Švedskoj stvari nisu mirnije. Zadnjih pet godina, otkako je Larsson nenadano umro od srčanog udara, ne dočekavši niti novac, niti slavu, traje nezapamćena bitka za njegovo bogatstvo i autorska prava na romane. S jedne strane je Eva Gabrielsson (55), Larssonova životna partnerica pune 32 godine. S druge strane su njegov otac Erland (74) i mlađi brat Joakim (52). Švedska, zemlja socijalnog blagostanja, ne priznaje, naime, izvanbračne zajednice, a Stieg Larsson nije napisao oporuku jer naprosto nije planirao umrijeti u 50. godini. U noći 9. studenog 2004. jurio je u redakciju Expoa, svog časopisa posvećenog borbi protiv svih desničarskih ekstremista. Lift je, međutim, bio pokvaren i krenuo je stepenicama do sedmog kata. Putem ga ja izdalo srce, izmoreno brzom hranom, 60 cigareta na dan i neurednim životom koji se danju sastojao od žestokog istraživačkog novinarstva, a noću od neumornog pisanja krimića. Pored toga, Larsson je živio pod iznimnim stresom jer je neprestano dobivao prijetnje zbog svog pisanja - ako je u Švedskoj postojala jedna osoba čija je ime bila prva asocijacija na borbu protiv rasizma i desničarskog ekstremizma, onda je to bilo njegovo ime.

Život ispunjen prijetnjama bio je glavni razlog zašto se Eva i Stieg nikada nisu vjenčali i zašto su njegova autorska prava, i sav zarađeni novac, sada u rukama oca i brata od kojih se, tvrdi Eva, odavno otuđio i koje je posjećivao samo iz osjećaja obaveze. Par se upoznao kad su oboje imali 18 godina. Bilo je to 1972. u Stiegovom i Evinom rodnom mjestu, gradiću Umeå. Sreli su se na demonstracijama protiv Vijetnamskog rata. Stieg i Eva, čiji je otac Anzar bio novinar (a majka Gudrun medicinska sestra), brzo su se “prepoznali”. Evi su to bile prve demonstracije u životu, Stieg je već bio vođa lokalnog antiratnog pokreta. Kad je ugledao zgodnu djevojku, brzo joj je prišao i počeo je regrutirati u svoje redove. Dvije godine poslije već su živjeli zajedno.
“Slično smo razmišljali, a Stieg je bio čvrst, siguran u sebe i otvoren”, ispričala je novinarima.

Par se 1977. preselio u Stockholm kako bi Eva mogla nastaviti studij arhitekture. Larsson je kratko vrijeme radio u poštanskom uredu. Godine 1983. zaprosio je Evu. Kupili su zlatno vjenčano prstenje i ugravirali svoja imena. “Trebali smo se vjenčati te jeseni”, objašnjava Eva, no tada su Sjedinjene Države okupirale Grenadu. Eva i Stieg su nekoliko godina ranije posjetili tu otočnu državu kako bi podržali njenu lijevo orijentiranu vladu. Nakon američke okupacije, par se odlučio tamo vratiti kako bi istražio situaciju i tako su planovi o vjenčanju odgođeni na neko vrijeme. U međuvremenu, Stieg je postao dopisnik švedskog antifašističkog i antirasističkog magazina Searchlight, i time meta svih desničara. I tako je propala i druga prosidba.

“U Švedskoj su javni arhivi lako dostupni. Da smo se vjenčali, morali bismo kao par javno objaviti našu adresu. To znači da bi se do Stiega lakše moglo doći i bila bi to velika pogreška”, kaže Eva. Mjere opreza nisu bile pretjerane: novinar Bosse Schön otkrio je da je Larssona prije 20 godina planirao ubiti umirovljeni švedski SS-ovac. Jedan neonacistički magazin je pak 1994. objavio Larssonovu adresu, broj telefona i fotografiju, zajedno s javno upućenom prijetnjom nizu ljudi koji su okarakterizirani kao “neprijatelji bijele rase”. Pored toga, Švedska ima povijest ekstremističkog obračunavanja s političkim neistomišljenicima. Švedski premijer Olof Palme ubijen je nasred ulice 1986. godine, a švedska ministrica vanjskih poslova Anna Lindh izbodena je na smrt u robnoj kući u Stockholmu 2003. Iako je Annu Lindh ubio poremećeni Šveđanin srpskih korijena, koji kaznu odslužuje u psihijatrijskoj ustanovi, prvi zločin do dan-danas nije riješen. Ako su ubili premijera i ministricu zbog političkih stavova, što su tek bili spremni učiniti običnom novinaru?

Eva i Stieg su zato učinili sve da njegov trag zametu. Na vratima njihovog jednosobnog stana pisalo je njezino prezime. Snimali su sve pozive, u bankama imali odvojene račune i nosili sprejeve za zaštitu od napadača. Situacija se još više zakomplicirala jer je 1995. Stieg pokrenuo vlastiti časopis, Expo.
“Bio je zabrinut za moj život, a ja sam bila zabrinuta za njega. No, i ja sam bila uključena. Nisam ga željela zaustaviti. Voljela sam zbog toga što je bio. Nisam ga željela mijenjati”, prepričava. Tako su živjeli više od tri desetljeća. U fazama kad Stieg nije mnogo zarađivao, Eva je bila glava obitelji i zarađivala novac. Čini se logičnim da je sada užasnuta što je sve pripalo Stiegovoj obitelji. “I on bi bio užasnut. Surađivali smo u svemu i ovi romani su i moja djeca. Jedini način na koji to mogu objasniti jest da ovu situaciju usporedim s time da vam netko proda djecu i strpa ih u neko skladište do kraja njihova života”, kaže Eva.
Larssonov brat Joakim tvrdi, međutim, kako je upravo on Stiega nagovarao da se oženi, između ostaloga i da bi Eva bila zakonski zaštićena, no kako je Stieg to uporno odbijao, ne toliko da bi ju zaštitio od prijetnji, koliko zato što je smatrao da je brak za njega previše konvencionalna institucija.

“Htio je ostati slobodnog duha, a ne biti sapet pravilima zajednice. Poštovao sam način na koji je živio. On i Eva su se složili oko toga”, tvrdi danas Joakim.
I otac i sin tvrde sada kako su nakon Stiegove smrti bili spremni na to da će sve naslijediti Eva i zapravo su ostali šokirani kad je otkriveno da ne postoji oporuka i da su oni jedini nasljednici. Nakon što su objavljeni romani, iznenada im je, kažu, stiglo pismo od Evinog odvjetnika u kojem ona traži sva prava na njegov rad, što im se učinilo nerazumnim.
“Da je htjela dio njegovih ekonomskih prava, to je u redu. No ona je htjela sva moralna prava. E, o tome moramo razgovarati”, poručio je Joakim. Kaže kako su ga jako povrijedile njezine optužbe o pohlepi. “Otac i ja živimo u istim stanovima. Vozimo iste automobile. Što bismo učinili s tolikim novcem?”

Eva pak o njima kaže: “Nisam imala pojma da bi se mogli ovako ponašati kad je u pitanju novac i moć. Stieg doista nije volio svog oca. Ponašao se kao da mu je Erland daleki rođak, a ne otac. Stieg se nije bojao ničega, a njegov otac i brat sasvim su drugačiji ljudi. Toliko ih nije volio da nisam imala pojma kad se njegov brat oženio ili dobio djecu. Mislim da njih dvojica ne znaju što znači biti u bliskoj vezi. Upropastili su 50 godina sa Stiegom i još uvijek to ne vide. I sad ga pokušavaju, ovako, dobiti nazad.”
Otac Erland tvrdi, naravno, suprotno. Medijima je ispričao kako je on prvi prepoznao sinovljev talent za pisanje: još kao 12-godišnjem dječaku kupio mu je pisaći stroj koji je toliko bučio i smetao susjedima da su i Stiega i mašinu morali premjestiti u podrum. Joakim je pak progovorio o tome kako ga je brat, dok su bili djeca, znao zabavljati izmišljenim detektivskim pričama.
“Jako sam ponosan na njega i bili smo bliski. Viđali smo se nekoliko puta godišnje. Bio sam zabrinut zbog posla kojim se bavio i često sam mu znao predlagati da počne pisati nešto drugo, komercijalno”, ispričao je otac. Eva smatra kako njegov otac ni na koji način nije podržavao sinovljev talent. Baš suprotno, ona je bila ta koja ga je nagovorila da kratku priču koju je napisao pretvori u roman i, slijedom toga, njoj bi trebala pripasti autorska prava.

“Godine 1997. napisao je kratku priču o čovjeku koji svake godine, anonimno, na rođendan dobiva buket cvijeća. Rekla sam: ‘Zašto ne bi napisao što mu se dogodilo?’”, objašnjava Eva. Bilo je to 2002. godine, dok su bili na odmoru u ljetnoj kolibi u štokholmskom arhipelagu.
U sljedeće dvije godine Stieg je radio 14 sati na dan – danju je radio u časopisu, noću je pisao 2000 stranica trilogije “Millennium”. Iz priče o čovjeku koji anonimno dobiva cvijeće izrastao je prvi roman, “Muškarci koji mrze žene”, u kojem bogataš Henrik Vanger angažira novinara Blomkvista da otkrije gdje je prije 40 godina nestala njegova nećakinja Harriet Vanger, jer je uvjeren da je i dalje živa. Blomkvist pak za pomoć angažira Lisbeth Salander. Paralelno Blomkvist pokušava raskrinkrati opasnog biznismena Wennerströma. U drugom romanu, “Djevojka koja se igrala vatrom”, Mikael istražuje opasnu mrežu traffickinga uz pomoć mladog novinara i njegove djevojke, koji će iznenada biti ubijeni, a za ubojstvo je osumnjičena Salander. Ona će se pak nakon mnogo godina ponovno susresti s ocem, bivšim KGB-ovcem koji je dobio imunitet u Švedskoj, a cijena zaštite tog imuniteta bila je sama Lisbeth. U trećem dijelu, koji će u izdanju zagrebačke Frakture, biti objavljen vjerojatno na proljeće, slijedi konačni obračun: Salander je u bolnici s metkom u glavi, slijedi joj suđenje, a tajna služba unutar švedske tajne službe želi je se zauvijek riješiti. Ovoga puta Blomkvist, s kojim ne razgovara od prve knjige nakon ljubavnog razočaranja, mora pomoći njoj, i to protiv njene volje.
Dok je Larsson pisao ovu napetu sagu, Eva bi mu kuhala mesne gulaše i pripremala organsko povrće, a onda bi oboje, zajedno, smišljali ideje za roman. Lisabeth Salander je, kako je trilogija napredovala, postala treći član kućanstva. “Stieg bi cijelu noć bio budan i pisao, a kad bih se probudila, on bi ushićeno rekao: ‘Nećeš vjerovati što je Salander upravo učinila!’”, prisjeća se Eva.

“Likovi iz romana bili su mješavina ljudi iz našeg života. Nakon što bi nešto napisao, molio bi me da pročitam i uredim rukopis. Predložila sam da ga odnese nekom izdavaču, no nisam mogla niti zamisliti koliki će hit romani postati”, kaže Eva. Prvi ga je izdavač odbio, no u travnju 2004. drugi nakladnik, Norstedts, ponudio mu je ugovor za tri knjige. No Stieg nije doživio objavu svojih romana.
“Ne mogu vjerovati da ga više nema. I dalje kuham za dvoje ili prođem pored dućana odjećom i pomislim kako bi mu neka košulja dobro stajala”, kaže Eva koja i dalje živi u njihovom zajedničkom stanu. Otac i brat dopustili su joj da ostane živjeti u njemu (prema zakonu, polovica je pripala njima dvojici), no u zamjenu za potpuno prepuštanje vlasništva nad stanom, zahtijevali su da im preda Stiegov laptop u kojem se nalazi nedovršeni četvrti roman. Larsson je, naime, planirao napisati ukupno 10 romana o Lisbeth i Mikaelu. Eva je odbila njihovu ponudu, kao što odbija i dalje predati laptop (stan su joj na kraju prepustili i bez predaje laptopa). Kad je 2008. objavljen engleski prijevod Stiegovog prvog romana i originalni naslov “Muškarci koji mrze žene” promijenjen u “Djevojka s tetovažom zmaja”, nije bila zadovoljna. Sada već sva tri engleska prijevoda u naslovu imaju “djevojku”, iako u originalu ima samo drugi, “Djevojka koja se igrala vatrom”. Nezadovoljna je i prijevodom na engleski, a kad su otac i brat Larsson prodali filmska prava na knjige, o tome nije čula od njih niti riječi. Film snimljen prema prvom romanu zaradio je 61 milijun funti u Europi.

U studenom 2009. učinilo se da je pomirba možda konačno moguća - Larssonovi su joj ponudili dva milijuna eura. “Prošlo je gotovo pet godina otkako je Stieg umro. Vrijeme je da nastavimo živjeti. Ponudili smo Evi novac, ali ona ga ne želi. Ne vjerujemo da je kvalificirana upravljati autorskim pravima. Eva odbija razgovarati s nama, jer ne želimo učiniti ono što bi ona htjela. Postali smo neprijatelji, ali što možemo? Zapeli smo”, izjavio je medijima Erland Larsson.
Eva, međutim, ne želi novac. Ona želi samo autorska prava, iako bi time, naravno, automatski stekla i pravo na sav zarađeni novac. Stieg je, kaže, bio njezin životni partner, ljubavnik i najbolji prijatelj. Ona ga ja razumjela onako kako nitko nije. Ona zna što ga pokretalo na pisanje; što ga je pokretalo u životu.
Stieg, naime, nije uopće odrastao uz oca i brata, barem oni uz njega nisu bili u najranijim, formativnim godinama. Stiegovi roditelji, oboje trgovci, imali su samo 19 godina kad se rodio. Praktički tinejdžeri, nisu se najbolje nosili s bebom koja je stigla na svijet, pa je brigu o njemu preuzeo majčin otac Severin Bostrom. Severin je bio vatreni staljinist koji je dobar dio Drugog svjetskog rata proveo u zatvoru, kao i drugi komunisti u doba švedskog obožavanja Hitlera. Kad je u osmoj godini, 1962., nakon djedove smrti napustio njegov dom na rubu artičkog kruga i vratio se roditeljima u Umeu, njegova politička opredijeljena već su bila čvrsto fiksirana. U poruci koju je 23-godišnji Larsson napisao prije nego je krenuo na put u Afriku, na jedan od svojih prvih novinarskih zadataka (izvještavao je o građanskom ratu u Eritreji) svu svoju imovinu ostavio je komunističkoj partiji u Umei.

Druga stvar koja ga je snažno obilježila dogodila se kad je imao 14 godina - svjedočio je grupnom silovanju djevojčice, i to je razlog zašto se Stieg od svoje 19. godine života, kad ga je Eva upoznala, deklarirao kao feminist. Djevojčicu su silovali njegovi prijatelji - nije ih mogao zaustaviti, nikad ih nije prijavio. Novinarima je to ovih dana otkrila upravo Eva Gabrielsson. Nije mogla ili htjela objasniti zašto ih Stieg nikada nije prijavio, no sjećanje ga je bez sumnje progonilo cijeli odrasli život i to je vjerojatno bio razlog zašto se tako strastveno zalagao za prava žena i zašto je glavni lik njegova tri romana djevojka koja nije dopustila da njeno vlastito silovanje prođe nekažnjeno. Lisabeth Salander nije se pouzdavala u policiju: nakon što ju je u prvom romanu silovao njezin skrbnik, osvetu je uzela u svoje ruke i na trbuh mu je, od bradavica do iznad spolovila, istetovirala “Ja sam sadistička svinja, gad i silovatelj”.

Taj spoj uvjerenja – duboka odbojnost prema muškarcima koji mrze žene i vatrena brobenost protiv svih ljudi koji mrze druge ljude zbog političkih ili životnih uvjerenja – oblikovao je Larssonov identitet i glavna je poruka njegovih romana. Na prvu, Larsson jest napisao krimić o žestokom novinaru bonvivanu i neprilagođenoj djevojci koju društvo uporno pokušava integrirati i učiniti “normalnom” i “običnom”. Kad se zagrebe ispod fikcije, zapravo je napisao tri romana o idealnom švedskom društvu koje se i danas bori s raznim oblicima “izama” (nacizam, rasizam, šovinizam, seksizam…) i o tome kako bi, eventualno, jedan drugi “izam” – “komunizam” – u svojoj deriviranoj verziji možda mogao pomoći da se nasilje svih oblika zaustavi.

Švedska je, kao što svi znamo, država s visokim životnim standardom - ima jedan od najvećih prosječnih dohodaka na svijetu, razina inflacije je, načelno, ako ne računamo iznenadne udare globalne recesije, ispod 2 posto (o čemu brine švedska središnja banka Riksbank, inače najstarija središnja banka na svijetu, osnovana 1668.), a prihodi od poreza su prije dvije godine činili 47,8 posto BDP-a. Cilj švedske ekonomske politike dugo je bio posao za sve. Švedska industrija je najvećim dijelom u privatnom vlasništvu; nijedna od 50 najvećih tvrtki na štokholmskoj burzi nije osnovana nakon 1970. Vjerojatno im zato i vjerujemo kad nešto proizvedu. (Ne zaboravimo, svaki hrvatski dom koji drži do sebe ima barem jedan Ikein drveni stolić ili police.) Švedska je i iznimno socijalno uređena država. Samo za primjer, oko 80% zaposlenih je organizirano u sindikate koji imaju pravo imenovati dva člana u upravne odbore svih poduzeća s više od 25 zaposlenih.

Švedska je zemlja koja dodjeljuje Nobelovu nagradu, između ostaloga i za mir. I Švedska je zemlja koja se može pohvaliti s jednom vrlo bolnom činjenicom i nizom šokantne statistike. Bolna činjenica je sljedeća: Švedska ima dugu i ne sasvim razjašnjenu povijest nacizma - tijekom Drugog svjetskog rata nacističku Njemačku snabdijevala je čelikom i strojnim dijelovima, a nedavno je pak otkriveno da je bivši 34-godišnji vođa švedskih nacista, Anders Högström, bio upleten u krađu njemačkog natpisa “Arbeit macht frei” iz bivšeg koncentracijskog logora Auschwitz-Birkenau. Šokantna statistika pak kaže: 18 posto žena u Švedskoj bilo je izloženo prijetnji nekog muškarca, 46 posto žena bilo je žrtvom nasilja nekog muškarca, 13 posto žena bilo je izloženo grubom seksualnom zlostavljanju izvan seksualnih veza i 92 posto žena koje su bile izložene seksualnom nasilju nije prijavilo posljednji napad policiji. Sve to, u kombinaciji s istodobno najboljom i najgorom stvari u vezi Švedske – da će vas nastojati, pod svaku cijenu, integrirati u pravedno švedsko socijalno društvo jer se outsideri u socijalno uređenim društvima zapravo ne toleriraju.

Neće biti popularna misao, ali na temelju ovih i još nekih činjenica o Švedskoj dala bi se razraditi hipoteza o tome koliko su današnje lijevo orijentirane, socijalne države ujedno totalitarni režimi ili barem njeguju neke njihove elemente. Svako građansko društvo koje se utapa u birokratskom aparatu (a Švedska ima jedan od najjačih na svijetu; zaposlenici državne i lokalne administracije čine oko trećinu ukupnog broja zaposlenih) ima predispoziciju postati totalitarni režim. U znanstvenom radu “Totalitarizam: političko, sociološko i gospodarsko očitovanje”, Josip Jelenić s Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu argumentira kako totalitaristički režim nije stvar prošlosti, nego je nazočan i danas, unutar demokratskih društava. Podsjeća na “mit o dobrom divljaku”; svaka vlast čovjeka nad čovjekom je zla, svaka vlast je plod prisile ili nasilja, ili, u boljem slučaju, nužno zlo. Jelenić nije, naravno, aludirao na Švedsku – radom iz 1996. htio je upozoriti Hrvatsku da ne upadne u zamke vlastitog, i fašističkog i komunističkog naslijeđa.

Stieg Larsson je sa svoja tri romana zapravo napravio istu stvar. Stvorio je lik “dobre divljakinje” koja je socijalno zakinuta samo zato što je država na njoj vježbala strogoću. Iznimno inteligentna i, u biti, dobrog srca, da bi preživjela stvorila je vlastita moralna pravila, a u obrani svojih prava postala agresivna. Iako Larssonov otac tvrdi da je pisac Lisbeth modelirao prema svojoj nećakinji Theresi koja također ima tetovažu, patila je od anoreksije i disleksije, i zna riješiti svaki kompjutorski problem, nekako se uvjerljivijom čini verzija Stiegovog prijatelja Kurda Baksija. Baksi kaže kako je Larssonu pao na pamet Lisbethin lik dok je jednom prilikom u redakciji naglas razmišljao o tome kakva bi bila Pipi Duga Čarapa u odrasloj dobi. Larrson je nekako bio uvjeren da bi Pipi, koja živi sama u kući Pipinovac s konjem, majmunom, koferom punim zlatnika i drvetom na kojem rastu čokolada i limunada, vjerojatno prije ili kasnije završila u nekoj državnoj ustanovi gdje bi je pokušali uvjeriti da ne može podignuti konja u zrak, da ne smije istući dječake koji maltretiraju drugog dječaka i da, svakako, nije poželjno policajce prebaciti preko grane drveta.

Tko je zapravo napisao romane?
Larssonov bivši kolega izazvao je ovih dana nezapamćenu uzbunu u Švedskoj stavljajući pod upitnik njegov talent i, uopće, sposobnost da napiše svjetski hit. Anders Hellberg koji je s Larssonom radio u švedskoj novinskoj agenciji TT, dok je Larsson bio grafički urednik, tvrdi kako “pisanje nije bila njegova jača strana”. “Jednostavno, nije pisao dobro”, rezolutan je Hellberg. Kurdo Baksi koji je s Larsson radio u časopisu Expo i bio njegov osobni prijatelj dodatno je dolio ulje na vatru objavom knjige o njihovom prijateljstvu, u kojoj kritizira Larssonove metode izvještavanja i tvrdi da je Stieg povremeno, samog sebe, koristio kao izvor informacija u člancima. Hellberg sada, iako nema dokaza, tvrdi da je knjige možda napisala Eva. Larssonova životna ljubav dodatno je zakomplicirala stvari intervjuom koji je putem e-maila dala danskom listu Politiken.
“Nisam samo korigirala njegove rukopise. Teško mi je danas vidjeti što je samo Stiegovo, a što moje u trilogijinom jeziku, sadržaju i tako dalje. Nije stvar u tome tko je to napisao. Ili uredio”, odgovorila je na pitanje Politikena. Na direktno pitanje da li to znači da su Larsson i ona zajedno napisali knjige, Gabrielsson je izbjegla odgovor. “Ne mogu o tome raspravljati javno”, odgovorila je kratko. Eva, inače, trenutno piše vlastitu knjigu koja će se zvati “Godina nakon Stiega”.

Gdje je četvrti nastavak?
Prije smrti Stieg Larsson napisao je između 200 i 300 stranica četvrtog nastavka Millenniuma, kao i radne skice za preostalih pet nastavaka. Ukupno je zamislio 10 romana. Erland i Joakim Larsson smatraju kako četvrti, nedovršeni roman nikad ne bi trebao biti objavljen, no rukopis se nalazi na Stiegovom laptopu koji je Eva pohranila na sigurno mjesto. U e-mailu koji je poslao prijatelju Johnu Henri-Holmbergu mjesec dana prije smrti, Larsson piše kako je dovršio polovicu četvrte knjige – napisao je početak i kraj, no ostala mu je neriješena sredina knjige. Eva se trenutno slaže s time da nedovršeni rukopis ne bi trebao biti objavljen. Jedino što se zna o četvrtoj knjizi jest da je radnja smještena na kanadsku arktičku granicu – ili da se barem dio radnje tamo odigrava. Konkretnije, mjesto radnje je Sachs Harbour na otoku Banks.
Ono što dodatno zbunjuje je izjava danskog producenta švedskih filmova, Sørena Stærmosea, koji je na konferenciji za novinare u Italiji otkrio kako mu je Kurdo Baksi povjerio da je četvrta knjiga zapravo peta te da se “Larsson mnogo više zabavljao pišući petu knjigu”?!
 

Pogledajte trailer za film snimljen prema prvom nastavku: 

www.youtube.com/watch
 

Facebook komentari

Novo u katalogu