Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar
Fotografija Radio Gornji Grad
Žarko Jovanovski od onih je umjetnika koji stvaraju pod svaku cijenu. Piše pjesme, iako nije tipičan pjesnik jer ima diplomu Likovne akademije i svira u punk sastavima. Otkako je prije tri godine "otkrio" pisanje, objavio je u vlastitoj nakladi tri zbirke poezije, a u pripremi ima još dvije. Kako njegovi stihovi ne bi uzalud čekali čitatelja, Jovanovski ih zdušno interpretira i na "Jutru poezije" i na slamerskim susretima i na punk koncertima.
"Mračnog-mraka-mrak", "Depresivna internacionala", "Ljudski je kad nisi čovjek" – neki su od naslova pjesama iz njegove najnovije zbirke pjesama "Besparica". Stihovi Žarka Jovanovskog su energični, ponekad gorki, prezačinjeni, ali razdrmavaju i bude, pozivajući čitatelja na intenzivniju valnu dužinu koja oštri čula i zahtijeva preciznije razumijevanje stvarnosti.
* "Besparica" je zbirka poezije koja čini petoknjižje s prvom i drugom objavljenom zbirkom "Hrvatska" i "J... mu pas mater i životu". U kojem razdoblju možemo očekivati sljedeće dvije knjige? Namjeravate li ih također objaviti u vlastitoj nakladi? Zašto?
- Izdavači knjiga poezije (u Hrvatskoj) su nametnici na tijelu poezije. Žele samo svoje dotacije kojima će se omastiti i isplaćivati plaće urednicima edicija poezije, a pjesnici kojima obavljuju knjige dobivaju takozvanu "slavu" s kojom si mogu dupe obrisati. Slična je stvar i u službenoj diskografiji s novim bendovima i izvođačima - u jednom suludom sistemu potrage za novim putevima cjeđenja umjetnika, napravljen je poslovni konstrukt u kojem ti bendovi i izvođači sami plaćaju svoja "službena" izdanja ostajući prema potpisanim ugovorima čak i bez dobrog dijela svojih glazbeno-tekstualnih prava - diskografima ne pada na pamet da ulažu kintu u nekoga - oni žele profit i prije nego je nosač zvuka došao u trgovinu.
Putem samizdata svojih knjiga poezije (ili izdavanja nezavisnih glazbenih izdanja) mogu bar, kada prodam koji primjerak (što nije često), kupiti neku pivu na šanku. Sa službenim izdavačima mogu samo arlaukati u vjetar. Od pive se živi - ne od slave. Time nikako ne želim umanjiti nekome pravo da živi od uredničkog posla. Dobar je svaki posao za koji se dobiva plaća da se preživi i plate računi za struju i grijanje - vojnik, pravnik, predsjednik države... Podržavam svaki sistem koji njiše jak vjetar.
Moj "službeni izdavač" je Facebook. Tamo prvo stavim skoro sve svoje pjesme i priče. Oni ništa ne traže od mene i ništa im nisam dužan, a prenošenje emocije u trenu kada se desila - dakle odmah - je neprocjenjiva stvar. Tisak knjiga koje objavljujem financira se s nešto malo para koje sam sam zaradio, uz pomoć prijetelja i rođaka koji su čitavši te pjesme osjetili da me treba pomoći. Da nema moje supruge Tamare bio bih "leba" gladan. Ona je moj najveći "mecena".
Mislio sam u jednom trenutku da neću nikada izdati nikakvu knjigu. Poslije, kada sam pregledavao pjesme napisane zadnjih par godina, shvatio sam da se iz njih može sastaviti pet logičnih cjelina koje postaju neka vrsta dnevnika mog propadanja i propadanja društva u ovoj zadnjoj ekonomskoj krizi. Na jednoj cugi frend je iz zezancije rekao da je to onda "Petoknjižje". Zašto ne - pomislio sam. Crno petoknjižje koje opisuje nestanak čovjeka umjesto njegovog nastanka.
* Odlike vaše proze su povišen ton, žestok rječnik, buntovno nazivanje stvari pravim imenom, ali i ritmične anafore kao u pjesmi "Padam“ ili pak "Život II" i Na moj užas" u zbirci "Hrvatska". Budući da svirate u punk bandu, izvodite li uglazbljene verzije nekih od svojih pjesama?
- Moj je ton "snažan" samo zato što ne umijem drugačije. Nema u tome nikakve velike nakane. Bojim se kao i drugi (normalni) ljudi fašizma, siromaštva i sebe samog. Izvodim dosta napisanih pjesama s bendovima. Tako je zapravo sve i počelo. Radio sam s punk bendovima Electric Žare, Geler Feler Triler & Meler te poslije s rock bendom AbnorMalan i šansonjerskim Duom List. U svim tim kombinacijama glumim pjevača i tekstopisca.
S vremenom stvarali su se ogromni viškovi tekstova koji su, sticajem sretno-nesretnih okolnosti čitani na slamerskim skupovima od 2014. godine. Slam poezija je jedna vrsta rock'n'rolla u poeziji. Tamo nema nikakvih ograničenja, čovjek može svoje pjesme izreći kako god želi. Može ležati na podu u lokvi pive i (svoje) krvi i svima je sve dobro. Ili nije. Zavisi od percepcije i trenutka. Poezija je punk. Tin Ujević je bio jedan surovi punker. Sve ostalo je romantiziranje i mitologiziranje nepostojeće povijesti. Danas Ujevića obožavaju ljudi koji žive građanskim dosadnim životom, otplaćuju kredite u švicarcima i ti ljudi ne razumiju njegovu punkersku usmjerenost. I Vesna Parun je bila punkerica. Ali punkeri nisu budale. Oni su ogledalo svijeta. Punk's not dead!
* Poeziju čitate na subotnjem "Jutru poezije" u gornjogradskoj gostionici "Pod starim krovovima". Na koji je način "Jutro poezije" djelovalo na vaš pjesnički razvoj?
- "Jutro poezije" je jako djelovalo na mene i moje pisanje. "Jutro" je u jednom segmentu slično slam pristupu - to je apsolutna demokracija poezije i izražajnosti gdje svatko tko misli da njegovih par riječi treba izreći javno ima svoju šansu. Tako to i treba biti. Jedina mala razlika između slamerskih bakanalija i "Jutra poezije" je jačina. Jutro poezije je nešto intimnija svečanost riječi. U jednom trenu krenuo sam stvarati pjesme koje su bile "tiše" i tada je "Jutro poezije" bilo idealno da tu svoju "tišinu" kažem. Često se nakon završenog "Jutra" do kasnog popodneva sjedi i priča o poeziji i ljudima.
Marija Deanović, izrazito talentirana pjesnikinja jednom se pitala retorički (a i praktično) što bi sve moglo biti poezija ili točnije što je sama esencija poezije. Ni nakon dužeg razgovora nismo uspjeli u o-d(o)govoriti (se) (na) to pitanje. Poezija možda može biti i loš politički govor. Zvuk bez riječi može biti poezija. Urlanje pračovjeka je možda bila prva poezija. Vid Jeraj, recimo, razvija žive nastupe u kojima poezija bude dio scenskog nastupa zajedno s improvizirajućom muzikom. Možda je to jedan od odgovora kuda treba ići. Siniši Matasoviću pak za nastupe treba tišina.
I sve može biti poezija. Svatko tko misli da su neke riječi i misli zabranjene - neka se bavi nečim drugim u životu - neka sakuplja poštanske marke ili okopava vrt. Poezijom se ruje puno dublje, tamo gdje ništa ne raste, a sve je puno predivnog podzemnog cvijeća (i prelijepog korova). Za pisati poeziju danas treba imati muda, jer su vremena u kojima ljudi rado svojim kućnim ljubimcima odrežu muda - da ovi budu mirniji i ne laju previše...
* Dok proza prenosi informacije, poezija prenosi emocije. Imate li dojam da suvremeno društvo nema vremena za emocije i da zanemarivanje tog važnog dijela života skupo plaća? Kada ste se i kako vi osobno izborili za svoje vrijeme za emocije? Diplomom na Likovnoj akademiji devedesetih, sviranjem u punk bandovima ili pak pisanjem poezije u posljednje tri godine?
- Suvremeno društvo je pretrpano emocijama. Nesređenim ili usmjerenim emocijama. Hrvatsko društvo je jedna ogromna jeka (političkih) emocija. Svi sve znaju i tako se i ponašaju. To je dobro. Obožavam čitati komentare čitalaca po internetskim portalima. To su male pjesme očajanja koje odjekuju (virtualnim) svijetom. I kada su skroz negativne i sjebane - to je poezija čije ideale treba slijediti - poezija treba bezobrazno puknuti i kada je pucanj u prazno - baš kao ti komentari na portalima. Neka odjekuje pisana riječ, neka i zadnja budala složi svoju misao bez obzira što fulava gramatiku i pravopis - sve, ali apsolutno sve je dozvoljeno.
"Službenu" gramatiku i pravopis smislili su akademici nacional-fašisti. Ulice, a ne nacionalne akademije, formiraju rječnike bilo kojeg jezika, jednako kao što je žena ona koja bira, a nikad muškarac i onda kada si muškarci utvaraju da "osvajaju" žene ili kao kada ljudi sami stvaraju svoje urbane puteve preko poljana, bez obzira što je urbanist visokih kvalifikacija predvidio nešto (asfaltno) drugo. Demokacija je u osnovi, "nepismena".
Svoju diplomu akademskog slikara sam okačio svom (starom) psu o rep. Ona mi znači isto što nekom Marsijancu znači život na Zemlji - ništa, apsolutno ništa. Umjetnik se ne postaje sveučilišnim obrazovanjem. Umjetnike i probisvijete odgajaju ulica i lokalni bircuzi. Umjetnici se samoobrazuju. Nikad dobri umjetnici nisu u (dobrim) školama stvarali dobre umjetnike. Institucijski obrazovani moraju biti prevoditelji, električari, dimnjačari i suci. Umjetnici to ne bi trebali biti. A možda sam u krivu. Dapače - ja jesam uvijek u krivu. Da nisam, bio bih uspješan i bogat građanin ove zemlje. A to nisam. Ne treba me slušati niti kada štucam.
Emociju sam uzeo u svoje ruke kada je započela ekonomska kriza 2008. Najgora vremena u ljudima izazivaju naj(bolje) emocije.
* Nakon prošloljetnog državnog prvenstva u slam poeziji, nagađa se da bi Hrvatska mogla biti domaćin sljedećeg europskog prvenstva. Zašto se bavite slam poezijom? Kakva je danas hrvatska slam scena, koja postoji već 14 godina? Kakva je kod nas publika slam poezije?
- Neka Hrvatska bude što god hoće biti. To je bolesna životinja koja treba urlati kada god joj se pruži šansa. Izvrsna ideja! Hrvatska bi napravila najbolje slam prvenstvo ikada. Publika je tu dobra, najbolja. Divlja i nemilosrdna.
Slam poezijom se ne bavim (uostalom ne bavim se niti poezijom uopće niti sam književnik, a neću to nikada ni biti). Ja sam slučajno tu. Umjesto mene može biti bilo tko drugi. Slam poezija nije (još) institucija. To je nakupina talentiranih ljudi koji se dobro deru (uglavnom, makar i tu u deranju ima lijepih tihih izuzetaka) i (srećom) puno piju. Da je drugačije, ne bih tome bio ni blizu.
Hrvatska slam scena je danas dobra. Dvadesetak manijaka od Pule i Splita odnosno Solina, do Siska, Zagreba, Čakovca i Belišća koji se s vremena na vrijeme sastaju da bi urlali u mikrofon u prčvarnicama Balkana. Volim te ljude upravo zato što nemaju pojma o pojmu što zapravo rade.
Publika slam poezije je najbolja publika na svijetu. To su manijaci i otpadnici poput onih koji govore svoje pjesme. I opet se vraćamo na punk - publika sa slam poetskih susreta postaje redovito i sama dijelom slam poezije - ljudi izađu na stejdž i govore svoje pjesme i sve se onda uspješno pretvara u anarhiju, kaos i anti-režimske tribine na kojima se dobro urla. Tako to mora biti. Anti-akademizam je kamen temeljac novog (hrvatskog) društva.
* Od ljeta objavljujete i vrlo zapaženu prozu na portalu Radio Gornji Grad. I vašoj poeziji i prozi zajednički je revolt, iskrenost i autentičnost. Pripremate li i skoro ukoričeno izdanje proze?
- Proza je nešto kompliciranija za napraviti, barem meni. Marijan Grakalić mi koji put objavi neki tekst na sajtu Radio Gornji Grad i to je sve. On je slično kao i ja - sjena koja prati te sjenke koje pršte oko nas. "Bivši čovjek" - opet slično kao i ja. Nježne sjenke smo koje lijepo razgovaraju.
I dok je poezija polje apsolutne neodgovornosti gdje emocija pršti i eksplodira na sve strane, dotle je proza, za mene, jedan (poetski) svijet kojem treba posvetiti nešto više strpljenja i vremena. Radio sam "Priče o Staljinu i Lejninu", zbirku stotinjak kvazi-historijskih anegdota o Staljinu i Lenjinu gdje jedan drugog (nenamjerno) ubijaju kao likovi iz crtanih filmova. Anegdote su objavljene na blogu, a pripremam i prilično promijenjenu zbirku tih priča za tisak. Radim i na dva romana - jedan je autobiografska storija o mom (apsolutno neuspjelom) bavljenju muzikom, a drugi o (neuspjeloj) imaginarnoj komunističkoj revoluciji nekolicine (nespretnih, nesretnih i izgubljenih) ljudi u Hrvatskoj 2013. godine. Kada bude spremno nešto od toga, svijet će saznati.
Pokušat ću i ubuduće zaobilaziti službene izdavače. Niti oni meni trebaju, niti ja njima trebam.
* Ako su ideje slobodne i sve se može izgovoriti, kako prepoznati granicu na kojoj podržavanjem tuđe ideje radimo lošu uslugu cijelom društvu? Je li to osnova na kojoj počiva fašizam? Kako osjetiti vlastitu autentičnost i originalnu ideju koju vrijedi izgovoriti i razlikovati je od reprodukcije koja ne daje novu vrijednost?
- A što je suprotnost slobodi govora? I tko će biti arbitri što se smije a što se ne smije govoriti? Država? Europska Unija? Amerika? Putin? Tito? Ante Pavelić? Ja sam protiv zabrana svih vrsta. Čitajući tekst Umberta Eca "Fašizam - zlo u 10 točaka" samo sam odmahivao glavom. To je gledanje u prošlost, tako je bilo i novi fašizam, ako ga bude, neće doći u 10 točaka. Mene zanima kako izgleda fašizam u jedanaestoj i dvanaestoj točki. To je pogled u budućnost. Kako netko uopće dobije ideju da zabija putničke avione u nebodere? Ja nemam toliko imaginacije. Zašto je politička ljevica povijesno gledano zapela i više ne gura društvo naprijed? Jer je ostala bez mašte.
Rekao bih da je razlikovanje dobre od loše ideje pitanje svačije individualne emotivne i intelektualne razine. Svatko treba donijeti zaključak za sebe kroz vlastitu konfuziju i kaos. Udruživanje ljudi u političke grupacije s mesijanskim karakterom trebalo bi postati društveno nemoralno. Nema univerzalnih rješenja i nema geološki stabilnog terena. Potres se može desiti za dvije minute, a ne mora niti za deset godina. Ja se osobno bojim mesijanstva bez obzira je li lijevo ili desno, a pobornike teorija zavjera prezirem. Oni su grafiteri na zidovima najboljeg civilizacije u kojoj živimo - kako je rekao jedan znanstvenik o onima koji ne vjeruju da su ljudi ikada nogom stupili na Mjesec. Tu se negdje kriju opisi te jedanaeste i dvanaeste točke dolaska novog fašizma.
A moguće je da sam ovo sve izmislio kako bih se dobro zabavio. Ljudi su pokvareni. Super je biti umjetnik - klaun može svašta govoriti bez da ga ljudi shvate ozbiljno.
Podijeli na Facebook
