Ivica Ivanišević - Kad smo došli pred kraj naše virtualne romanse, Marina i ja pali smo u depresiju

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar
Fotografija Privatni arhiv

Ivica Ivanišević, književnik i publicist, upravo priprema splitsku promociju romana "Otpusno pismo", napisanog četveroručno s Marinom Vujčić, u kojem nadahnuta prepiska dvoje nekadašnjih ljubavnika ima neočekivan završetak. Ivanišević je u koautorstvu s Antom Tomićem objavio drame "Krovna udruga", a s Renatom Baretićem leksikon "Split za početnike" te samostalno eseje o stripu "Sto mu jelenskih rogova", "Smoje - biografija", kratke proze "Ulaz za djecu i vojnike" te roman "U sedlu je tijesno za dvoje". Zato koristimo ovu priliku i pitamo ga – sve!
 

* U "Otpusnom pismu" ostvarili ste lik romantičnog i senzibilnog, a opet muževnog muškarca u bijegu od mutne prošlosti, kakav se u našoj književnosti nije pojavio još od Zagorkinog Siniše. Koliko je Ivice Ivaniševića u Ignjatu?

– U njemu je moje sve i ništa. Sebe držim i romantičnim, i senzibilnim, i muževnim, ali nisam siguran da itko od mojih bližnjih dijeli to mišljenje. Dapače, uvjeren sam da će se slatko nasmijati kad – ako – ovo pročitaju. Da sam Ignjata htio modelirati po sebi, ovakav roman ne bi bio moguć. S njime dijelim samo životnu dob i srednjoškolsku diplomu, sve ostalo je proizvod mašte. Najljepša stvar kod pisanja je što možete nekažnjeno izmišljati. U literaturi su laži ne samo dopuštene, nego i poželjne.
 

* Nekadašnji ljubavnici u mailovima vrlo lako razmjenjuju osjećaje koje nikada nisu formulirali u ulogama kojima ih je vodio život i romansa ponovno oživljava. Je li "Otpusno pismo" svojevrsno pisano žensko-muško priznanje da je ljubav virtualna? Možemo li na temelju "Otpusnog pisma" steći jasniju sliku o tome kako se generacija Ignjata i Irene, koja slavi 30. godišnjicu mature, snašla u virtualnom svijetu ljubavi?

– Mladost je i blagoslov i prokletstvo. Zašto je lijepa, to, valjda, ne trebam podrobnije obrazlagati. A zna biti i zeznuta, jer smo u nježnim godinama puni inhibicija i kompleksa, mučimo se s osvješćivanjem i sebe i svijeta kojemu pripadamo. U svemu smo šeprtlje, pa tako i u ljubavi. I trebaju proći godine, strašno puno njih, da o nekim stvarima počnemo misliti i govoriti bez stida i zadrške, da se naučimo otvarati i dijeliti osjećaje. Irena i Ignjat žive u virtualnom svijetu manje zbog tehnoloških pretpostavki koje im omogućavaju da održavaju svoju vezu, a kudikamo više zbog guste mreže opsjena i laži u koju su se zapleli.
 

* Je li ideja o četveroručnom pisanju "Otpusnog pisma" bila toliko romantična kao što je romantična njegova izvedba? Jeste li ga možda Marina Vujčić i vi napravili bolje nego što ste namjeravali? Tko je koga pozvao na dopisivanje? U zahvalama se navodi da su treće osobe zapravo presudile da dopisivanje treba objaviti. Kako je zapravo nastalo "Otpusno pismo"?

– Ideja je potekla od Marine koju je dulje vrijeme kopkala pomisao da u paru s nekim napiše epistolarni roman. Meni se prijedlog svidio, a kako sam koji dan ranije primio cirkularni sms od prijatelja koji je dogovarao okupljanje naše generacije maturanata, nismo se puno premišljali oko polazišne pretpostavke priče. Već sljedećega jutra, u elektronskom sandučiću sam imao prvo Marinino/Irenino pismo. Do ručka je ona dobila moj/Ignjatov odgovor. Isprva smo epistole razmjenjivali ležernom dinamikom, po jednu dnevno. A onda smo se zahuktali do te mjere da više nismo podizali glavu s računala. Zato je knjiga i nastala u samo mjesec dana.

Kad smo došli pred sam kraj naše virtualne romanse, pali smo u depresiju. Bilo nam je žao rastati se s našim likovima, pa smo iznova usporili razmjenu pisama. "Otpusno pismo" objavili bismo i bez nagovora treće osobe, no strašno je važno kad natipkate zadnje slovo nekog rukopisa imati u blizini pametnog i dobronamjernog čitatelja koji je, za razliku od vas, hladne glave i ima nužnu distancu prema tekstu.
 

* Jeste li sa suautoricom Marinom Vujčić raspravljali o nastavku "Otpusnog pisma"?

– Šarm naše knjige – naravno, ako nešto takvo uopće postoji – jest u njezinoj, ajmo reći, otvorenosti i zagonetnosti. Eventualni nastavak to bi samo pokvario. Bolje je da svaki čitatelj, sukladno mjeri vlastitog ukusa i pameti, u mislima dopiše sljedeća poglavlja u životima Irene i Ignjata.
 

* S Renatom Baretićem objavili ste leksikon "Split za početnike", s Antom Tomićem "Krovnu udrugu i drugu dramu", a s Marinom Vujčić "Otpusno pismo". Je li to prolazna faza dueta, kao kod Olivera Dragojevića koji može birati s kim će pjevati? Planirate nove projekte u suautorstvu?

– Pisanje je usamljenički posao, pa je lijepo, od prilike do prilike, razbiti tu pustinjačku rutinu suradnjom s osobama koje su vam poetički bliske. Pisanje je meni, uz ostalo, ako ne i prije svega, igra. I baš mi je super u vlastito dvorište privesti gosta s kojim ću podijeliti radost igranja. O novim pustolovinamaa quattro mani ne razmišljam, ali nisam planirao ni one koje su se već dogodile. Tko zna…



 

Facebook komentari

Novo u katalogu