Kata Mijić - Kako krutog Dalmatinca natjerati da skine okove sa srca, a zadrži muževnost

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Pod pseudonimom Kate Mitchell, Kata Mijić upravo objavljuje svoju šestu knjigu u izdanju Profila i dvanaestu otkako je 2009. godine objavila prvu u izdavačkoj kući “Dušević Kršovnik“. Budući da preko dana radi u kafiću Žbirac na splitskim Bačvicama, Kata je poznata kao “konobarica koja piše“ i čitateljice navikle na strane, prevedene ljubavne romane svojom upornošću i produktivnošću vraća ljubavnim pričama iz našeg kraja.

Iako je pseudonim Kate Mitchell uzela zato da bi se približila publici koja traži žanrovske romane, već je dvije knjige objavila pod egidom “dalmatinski ljubić“ jer je njihova radnja smještena u Dalmaciji. Publika svojim odazivom pokazuje koliko su joj nedostajale ljubavne priče “iz susjedstva“, pa su na predstavljanjima Katinih romana knjižnice pune čitateljica koje je žele upoznati.
 

* Nedavna predstavljanja romana “Okovano srce“ u knjižnicama u Splitu i u Kaštelima bila su dirljiv susret s brojnom publikom iz vlastite sredine. Kako su reagirale čitateljice? Ima li još onih koji ni ne znaju da je poznata spisateljica njihova sugrađanka?

- Reakcije uvijek izazovu moje oduševljenje. Posjećenost je bila fantastična i moram priznati da me puna dvorana uvijek dirne ravno u srce. Ta posjećenost je dokaz da ljudi vole kad netko marljivo radi i spremni su svojim dolaskom uveličati posebne trenutke koji su svakom piscu dragocjeni. Oni koji dođu znaju što pišem i što mogu očekivati između korica mojih knjiga, no sigurna sam da ima i takvih koji ne znaju tko sam ni gdje živim. To je sasvim normalno. Prošle godine za Noć knjige, kad je ravnateljica Gradske knjižnice Kaštela Renata Dobrić najavila dolazak Kate Mitchell, pitali su je odakle joj novac za stranu spisateljicu, jer većina nije znala da stanujem jedva dva kilometra od knjižnice! Ove su godine znali tko će im doći kad su najavili Kate Mitchell. S obzirom da živim u Kaštelima, kad budem pisala trilogiju radnju ću smjestiti upravo ovdje, u sedam Kaštela. Naravno, dobila sam obećanje da će mi poznavaoci Kaštela, njihovih legendi i tajni biti na raspolaganju. Unaprijed se radujem takvoj suradnji.


* U intervjuu Slobodnoj Dalmaciji istaknuli ste kako Dalmatinci nisu zreli za erotiku. Po čemu to zaključujete? Mijenjaju li TV sapunice odnos prema romantici? Jesu li nam turska ili meksička romantika uvjerljivije od domaće?

- Kad sam rekla da Dalmatinci nisu zreli za erotiku, prvenstveno sam mislila na mentalitet u kojem odrastamo. Koliko god mi mislili da smo moderni i slobodni, u nama postoje kočnice odgoja koje se prenose s koljena na koljeno. Svoje pisanje baziram na romantici i želim da moje knjige mogu čitati svi, i mlade djevojke i ostali uzrasti. Volim dovesti par do romantične scene, a onda zatvoriti vrata za njima. Ako netko želi nešto drugo, sigurno to neće tražiti u mojim knjigama.

Mislim da sapunice ne mijenjaju odnos prema romantici. Romantika je romantika, čija god bila. Ne mislim da je strana uvjerljivija. Zašto bi bila? Naše podneblje je specifično, isto kao i ljudi. Puno je zanimljivije krutog Dalmatinca natjerati da skine okove sa srca i pokaže onu svoju skrivenu romantičnu crtu, a da se zato ne osjeti manje muževnim. To je u meni veći izazov, jer smo navikli da je romantičnije zamisliti neke egzotične destinacije, nego radnju smjestiti u okolinu koja nam je bliska i poznata. Pisala sam i jedne i druge romane, kod stranih romana sam manje ograničena, ali dalmatinskih se ne bih odrekla ni pod koju cijenu.
 

* Od 2009. godine, otkako je objavljena “Oteta ljepota“, objavili ste jedanaest knjiga i mnoštvo kraćih ljubića koje pišete za tjednike i časopise. Što biste preporučili mladim spisateljicama koje bi također željele prihvatiti izazov pisanja za publiku?

- Spisateljsku karijeru treba graditi strpljivo, godinama, osvajati jednog po jednog čitatelja. Mnogi su željni slave i uspjeha, ali nisu spremni na odricanja koja pisanje donosi. One koji su uporni i talentirani podsjećam da su prepreke tu da bismo ih savladali, a ne da bi nas obeshrabrile. Nastojim svakog tko mi se obrati potaknuti, dati savjet, a mislim da to mogu, s obzirom na opus koji je iza mene. Vodim i radionice pisanja u splitskom Klubu mladih, gdje mlade pisce isto tako hrabrim. Trebamo poticati hrvatske spisateljice, jer one nisu ni po čemu lošije od stranih, dapače, njihovo je pisanje više prilagođeno našem mentalitetu i mogu pružiti našem čitatelju ono što nijedna strana spisateljica ne može. Ne bismo smjeli dopustiti da stvarnost pokopa želju. Talenti naši domaći, pišite! To je jedini savjet koji imam i kojeg se i sama pridržavam.
 

* Hoće li novi roman koji pripremate biti dalmatinski ljubić, kao i prethodni “Okovano srce“ i “Uvale boli i ljubavi“? Dosad ste se u romanima bavili rasprodajom očevine i potragom za srećom u inozemstvu. Zašto se u svojim ljubićima bavite i društvenim temama? Kojom se temom bavite u novom romanu?

- Da, novi roman “Potrgani veo“ opet je dalmatinski ljubić. Nekako smo krenuli s nizom dalmatinskih romana koje publika dosta dobro prihvaća. Naša zemlja je prava riznica bogatstva, u svakom pogledu. Tu su gradovi koji imaju svoju povijest, kulturu, tradiciju, legende, tu su ljudi koji žive u modernom vremenu, noseći u sebi okove tradicije koja im je nametnuta rođenjem i odgojem.

Nemoguće je potpuno osloboditi ljude tih okova i mnoge sudbine se mijenjaju zbog krutog odgoja koji nam nameću naše starije generacije. Upravo o tome sam pisala u najnovijoj knjizi. Naravno, opisujem i ljepote stare Salone, iako šturo. Samo sam željela naglasiti kakvom smo ljepotom okruženi, a često to i ne znamo cijeniti. U jednoj od idućih knjiga opisat ću je opširnije, jer Salona zavrjeđuje mnogo više redaka nego što sam joj posvetila.

Bavljenje društvenim temama samo se nameće. Živim u ovom vremenu, svjesna sam svakodnevnice, i zašto ne pisati o tome? Nastojim dočarati čitateljima stvarnu situaciju, stavljati likove u probleme koji su naša stvarnost i na taj način stvoriti bliskost između likova i čitatelja. Zašto ne pisati o iseljavanju, o prodaji starih kamenih kuća, o problemima s kojima se susreće naša mlada generacija, a ona se odražava na sve društvene slojeve?! Ne mogu pisati o raju na dalmatinski način, kad smo daleko od raja.

U Noći knjige dali su mi ideju da pišem i o “dalmatinskim galebovima“, o osvajačima ženskih srdaca, umijeću zavođenja na naš način. Gdje je to nestalo? I “galebovi“ su žrtve situacije, jer mladići se brinu za golu egzistenciju i nije im ni na kraj pameti baviti se zavođenjem kao nekad. O toliko se tema može pisati da jedan život nije dovoljan!

U novom romanu pišem kako pravila koja su nekad vrijedila treba ublažiti i prilagoditi ih modernom vremenu. Tradicija, splet nesretnih okolnosti, inat i razočarenje donijeli su mnogo bola likovima, ali… Na kraju je sve onako kako treba biti.
 

* Kakav je odnos književne scene prema piscima ljubića? Kad se nađete zajedno na događajima, imate li zajedničkih tema? O čemu razgovarate? Poznato je da ste prijateljica s Rumenom Bužarovskom, s kojom ste se upoznali na festivalu Šušur na Korčuli.

- Nikada me nijednom neki “veliki i ostvareni pisac“ nije pogledao s visoka ili kao da je on bolji od mene. Nikada to nisam doživjela. Moram naglasiti da su veliki ljudi i najjednostavniji. Oni su sebe ostvarili kroz svoj posao, postigli ono što su željeli i ne trebaju poniziti nikog da bi bili veći u svojim očima. Mogu voljeti ili ne voljeti ljubiće, ali svatko od njih zna koliko je pisanje teško, a uzme li se u obzir da su ljubići i krimići najčitaniji, nema razloga da me podcjenjuju. Pisce ljubića i krimića mogu podcjenjivati samo oni koji sami nisu ništa napisali.

Osobno ne vrednujem ljude po slavi i ostvarenjima već po tome kakvi su prema drugim ljudima. Ako oni misle da je lako napisati ljubić, zašto u Hrvatskoj nema nekoliko stotina pisaca ljubića, a ne tek nekolicina?

Rumenu sam upoznala na festivalu Šušur i kliknule smo na prvu. Kad je u Splitu, odemo na kavu ili me posjeti u Žbircu. Odazvala se i kad sam je pozvala na radionicu kreativnog pisanja i taj smo susret pretvorili u ugodno druženje uz kavu, jer su tako željeli naši polaznici. Bio je to pun pogodak. Ona je primjer kakva osoba treba biti - uspješna mlada žena, školovana, a ipak jednostavna, a ta jednostavnost je najljepši ukras ljudskog bića.

Čini mi se da je pisanje najmanje zastupljeno kao tema razgovora među piscima. Svi smo obični ljudi i uvijek pronađemo teme koje nisu vezane uz posao. O pisanju se govori pred publikom, a ne pred ostalim piscima, mislim da je to neko nepisano pravilo. Zahvalna sam Bogu na talentu koji imam jer razgovaram s ljudima koje nikada ne bih upoznala da se ne bavim pisanjem. Doista sam doživjela prelijepe i nezaboravne trenutke, a nadam se da je još mnogo toga ispred mene.


 

Facebook komentari

Novo u katalogu