Piše Tanja Tolić
Devetnaestog kolovoza 2008. godine, malo poslije sedam sati ujutro, Cuky je panično nazvala svoju mlađu sestru Soniju. "Bruce je umro! Sinoć je umro u snu." Bruce Anthony Choquette teško je živio. Od tinejdžerske dobi borio se sa shizofrenijom, bipolarnim poremećajem, ovisnošću i depresijom. Kako to često biva, zbog njegove bolesti nerijetko je patila cijela obitelj, bilo ga je teško imati za brata. Iako je ljubav bila neupitna.
Nekih sedam tjedana poslije, na povratku iz Japana, Soniju Choquette na aerodromu je, iako im to nije bio običaj, dočekao suprug Patrick. Kad je prošla kroz vrata carinske službe i ušla u terminal, ugledala je supruga kako je čeka, potpuno bijelog lica. "Što se dogodilo?", pitala je. "Žao mi je, Sonia. Tvoj tata je jutros umro."
"Nedugo nakon što su Bruce i moj otac umrli, moj se život počeo raspadati. Ne moj profesionalni život. Naprotiv, u tom sam dijelu svog života nalazila utjehu i čak snagu", tako počinje Sonia Choquette jednu od svojih najpopularnijih knjiga, "Hodočašće duše", objavljenu u izdanju zagrebačke Planetopije.
Teški i bolni događaji u našem životu, posebno smrti bliskih osoba, to znamo, nerijetko u nama otključaju zaboravljene i potisnute emocije. Odnos možda nije bio dobar dok je osoba bila živa, ali u trenutku kad nam bližnji umre, on postaje nemoguć. I sve ono što je ostalo neriješeno na nas navali svom snagom.
Upravo se to dogodilo Soniji Choquette, jednoj od najpoznatijih duhovnih učiteljica današnjice. Choquette je napisala niz knjiga, postigla milijunske tiraže, a mnogi su njezini naslovi i bestseleri New York Timesa. Nakladnička kuća Planetopija na hrvatskom jeziku je objavila njezin "Put srca" (2011), "Intuiciju" (2014), "Hodočašće duše" (2015) i "Odgovor je jednostavan" (2015), knjigu koju je autorica nedavno i osobno predstavila u Zagrebu.
Nakon početnog šoka i tuge, smrt brata i oca u Soniji Choquette izazvala je bijes, a onda i sram. Kako ona, koja je duhovna učiteljica, uopće može osjećati takve teške osjećaje? Ne bi li trebala biti pošteđena zamjeranja i umjesto toga uvijek osjećati razumijevanje i ljubav i nuditi oprost?
Gnjev na brata i oca, možda neizbježno, pojačao je njezine ionako frustrirane osjećaje prema suprugu. Njoj se činilo da on nedovoljno suosjeća s njom zbog njezinih gubitaka, on je pak bio ljut jer je ona bježala u rad. On je nju ledio, ona je njega pržila, sve dok situacija nije kulminirala: znala mu je reći da je bijesna i od zraka koji diše. Morala je pobjeći. Nakon trideset godina braka suprug se iselio, a Sonia Choquette odlučila je prihvatiti izazov života – krenuti na putovanje dugačko 840 kilometara. Pješice.
Camino de Santiago jedno je od triju najvećih hodočašća u katoličkoj religiji. Postoji hodočašće u Rim, hodočašće u Jeruzalem i Camino u Španjolskoj, gdje su, smatra se, pokopane kosti apostola Jakova. U srednjem vijeku taj je put, poznat i kao Put svetog Jakova ili jednostavno Put, prošlo više od milijun katoličkih "peregrina" ili hodočasnika. Prelazili su ga u ime oprosta svih grijeha, a kad su im svi grijesi oprošteni, bili su čisti u Božjim očima ili barem u očima Crkve. Zbog toga je taj put postao poznat i kao Put oprosta, a to je nedvojbeno bio put kojem je Sonia Choquette težila.
O tom je putu 1969. godine snimio film Luis Buñuel, uputivši kritiku Katoličkoj ckrvi. Godine 2010. isto su, ali s drugačijim predznakom, učinili i glumci Martin Sheen i Emilio Estevez, snimivši film "Put". Svoje hodočašće opisao je pisac Paulo Coelho u knjizi "Hodočašće", ali i ugledni književnik Cees Noteboom u "Skitnjama do Santiaga". Put je prehodala glumica Shirley Maclaine, simbolički u kolicima jednim dijelom prošao fizičar Stephen Hawking, a kratku rutu prošli su i španjolski premijer Mariano Rajoy i njemačka kancelarka Angela Merkel.
Samo u 2014. godini tim je putem prošlo 200 tisuća ljudi, a da bi se dobila compostela, službena potvrda o završenom hodočašću, potrebno je minimalno prohodati 100 ili na biciklu prijeći 200 kilometara. Iako je Camino originalno imao religioznu svrhu, danas to više nije isključivi razlog za hodanje: većina i dalje prolazi put iz vjerskih razloga, no mnogi to čine jer vole putovati, shvaćaju to kao sportski izazov ili pak to doživljavaju kao spiritualnu avanturu, lišenu religioznosti.
Sonia Choquette vrlo je brzo shvatila kako će put od 840 kilometara za nju postati suočavanje sa svim emocijama od kojih je bježala otkako joj je bilo šest godina. Više od svega željela je prijeći Camino kako bi se oslobodila krivnje, gnjeva i srama koje je nosila duboko u svojem srcu. Željela je prestati biti ratnica, borbena žena koja je navikla rješavati sve probleme ovoga svijeta, i dopustiti osjećajima da joj kažu što joj imaju reći.
"Nisam se željela osjećati loše. Nisam željela biti gnjevna. Nisam se željela osjećati kao žrtva. Nisam željela patiti. To nisam bila ja. Ali, ipak jesam. I nisam se željela sramiti jer jesam", piše u knjizi. "Gnjevna 'ja' bila je ranjena 'ja'. Ispod sveg tog gnjeva bila je istina moje teške povrijeđenosti. Svojim sam gnjevom sprječavala svoje urušavanje pod patnjom koju sam proživljavala. To mi je odvraćalo pozornost kako bih mogla nastaviti dalje. Svoj sam gnjev nosila kao oklop koji je štitio najranjivije, najpotrebitije dijelove mene. Dijelove koji mi se uopće nisu sviđali."
Njezino hodočašće počelo je u Saint-Jean-Pied-de-Portu u Francuskoj, a završilo u Santiago de Composteli u Španjolskoj. Vrlo brzo, kad autorica započne putovanje, čitatelj biva s njom uvučen u novi ritam. Tu su najprije dvije torbe: Varalica, veliki ruksak u kojem nosi gomilu stvari i koji joj prevoze od hostela do hostela, i Hodočasnica, manja torba u kojoj nosi nužne stvari i u koju će u jednom trenutku ubaciti golem kamen, simbol svih tereta kojih se želi riješiti.
No najviše zadivljuje preobrazba koju je opisala u knjizi jer je autentična, emotivna i do te mjere dirljiva da čitatelj, ne jednom, pomisli kako bi se i sam rado odvažio na hodačašće, iz svojih razloga. Iako svjetski priznata duhovna učiteljica i iscjeliteljica, gubitak i patnju proživljava duboko i bolno poput svih drugih ljudi.
"Morala sam otpustiti krute standarde koje nisam postavila samo sebi, nego i drugima. Dakako, ne svjesno. Mislila sam da sam puna ljubavi i velikodušna, a zapravo sam drugima nametala svoju inačicu plemenitog življenja. To je možda bilo previše – za njih i za mene. Bilo je vrijeme da dopustim da ti visoki ideali i snovi umru. Morala sam pronaći više suosjećajan, popustljiv, blag put prihvaćanja", kaže.
U knjizi je mnogo humora i ljepote, mnogo je usamljenosti, ali mnogo je i trenutaka neophodne samoće u kojima su njezine misli istodobno i meditacija i molitva. Iako je njezino iskustvo, opisano u knjizi, duboko osobno, mudrost i uvidi koje donosi univerzalni su, doista su hodočašće duše, a dugačko i naporno putovanje stvarno joj je pomoglo da pronađe snagu i oprosti i sebi i drugima za sve povrede i boli.
"Bilo je vrijeme da se oslobodim tih mračnih osjećaja jer iz njih nije proizašlo ništa dobro. Ništa. Nisu mi donijeli mir. Nisu uzdignuli moje srce. Nisu mi pomogli da se osjećam bolje. Samo su mi donosili osjećaj tuge, bezvrijednosti i nevoljenosti. Bilo je to najgore ropstvo koje čovjeka može sputavati i više ga nisam željela."
Kamen koji je dobar dio puta nosila u Hodočasnici ostavila je u podnožju Cruz de Ferra, golemog željeznog križa na najvišoj točki Camina. Dok je gledala planinu tuge koju su mnogi drugi ostavili za sobom, polažući vlastito kamenje, uvidjela je da se ne mora stidjeti jer je patila.
"Nisam se trebala osjećati neuspješno zato što sam bila gnjevna i uplašena. Koliko god sam bila duhovno svjesna, i dalje sam bila ljudsko biće, i dalje sam morala doživljavati gubitak i patnju kao i svi drugi."
Sasvim jednostavno, kaže negdje pred kraj knjige Sonia Choquette, iako put uopće nije bio jednostavan. "Dok sam voljela sebe, bila sam ispunjena milošću. Dok se nisam voljela, počinjale su bitke i bol."
Podijeli na Facebook
