Sonja Krivokapić - U Hrvatskoj su me svi odbili, a u Srbiji sam mogla birati izdavača

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Sve brže dobivaju odgovore oni koje je zanimalo kakvo će biti viđenje stvarnosti mladih, poslijeratnih naraštaja. Mladi pisci pišu brzo i puno, a zajedničko im je da ne podilaze publici i ne nastoje uklopiti se ni u kakve trendove, poput pisaca srednje generacije koji su u otvaranju tržištu vidjeli svoju šansu i usmjerili se na pisanje za publiku. Sonja Krivokapić u tridesetoj ima pet napisanih romana i bilo joj je dosta kucanja na vrata izdavačima - ponudila je svoje rukupise izdavačima u Srbiji. I eto rezultata - upravo iz tiska izlazi treći njezin roman, a prvi od njih, pod naslovom "Četnici, zlato i tamjan" mogao bi uskoro stići i do hrvatskih čitatelja.


* Roman "Četnici, zlato i tamjan" ušao je u polufinale VBZ-ova natječaja, ali nije objavljen. Jeste li ga nudili drugim izdavačima? Kako ste odlučili ponuditi ga izdavačima u Beogradu? Kako su ga tamošnji izdavači dočekali?

- Mislim da sam ga ponudila gotovo svim hrvatskim izdavačima. Možda mi je tek pokoji promakao. Za Srbiju sam se odlučila zbog jezične bliskosti. Srpski su izdavači reagirali mnogo bolje nego hrvatski. Draže mi je od njihovih pohvala bilo vidjeti da nisu mislili da je roman nešto previše provokativan. Stekla sam dojam da je hrvatske izdavače roman malo šokirao, ali onako kako čovjeka šokira nešto novo, a on to svakako nije. Apokrifne povijesti u romanesknoj strukturi s notom apsurda već su isprobane. Pekić je geografski možda najbliži primjer. Od onih izdavača koji su roman pročitali nije bio nijedan kome se nije svidio. Mogla sam čak i birati izdavača. Nisam to shvatila kao potvrdu kvalitete mog romana, nego kao dokaz veće otvorenosti, a to mi je draža spoznaja.

Nemam ništa protiv negativnih kritika, ali one koje sam čula kod nas su bile na vrtićkoj razini. Recimo, to da sam neozbiljna jer mi je u romanu prisutan humor. Ne znam zašto bi humor bio nužno neozbiljan. Jedna autorica koju ste intervjuirali, zaboravih ime, napisala je da s humorom nema šale. Citirala bih je za dalje, ako mi dozvoljava.

Ili, na primjer, da mi je roman "previše baziran na dosjetci". To sam još negdje čula, ali kao komentar na nečiji tuđi tekst. Nemam pojma šta to znači. Valjda to da u mom tekstu ima previše toga čega se u stvarnosti ne može naći baš u tom obliku u kojem je u mom tekstu napisano, odnosno da nije dovoljno realističan. Taj komentar bi bio u redu da je bio popraćen s "mi objavljujemo samo realistične tekstove", jer bi to bio izraz uređivačke politike, ali bojim se da je mišljen kao valorizacija književnosti uopće. Ispada kao da je upotreba takve mašte u književnom tekstu izjednačena s proizvodnjom loše književnosti. Uglavnom, takve i slične komentare nisam čula od srpskih izdavača.
 

* Kako je na "Četnike" reagirala publika u Srbiji? Očekujete li da bi se roman mogao shvatiti kao provokacija? Je li srpska publika dovoljno zrela da posegne za romanom takvog naslova i prihvati njegovu antifašističku poruku?

- Još uvijek imam malo informacija. Javljali su se neki srpski nacionalisti, da ne kažem četnici, s negativnim opaskama. Pozitivne nisam još čula. Tek se počeo prodavati.

Sigurno će se shvatiti kao provokacija, na žalost. Ja bih voljela da živim u društvu u kojem su takvi romani nešto normalno, ali ne živim. Provokativno je samo za fašiste, jer provocira njihov fašizam. Ako nekog drugog provocira, onda već ulazimo u neke druge stvari. Na primjer, u zahtjeve tržišta i u intelektualnu skučenost u kojoj oni povezani s književnošću žive, a takvi "autoriteti" utječu na oblikovanje mišljenja kod "obične" publike. Ima tu još faktora, ali ovo su konture.

Ima dijelova publike koji su spremni prihvatiti ovaj tekst, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj. Razlika je jedino u izdavačima, i to ne prevelika, jer ima i u Srbiji, naravno, trgovaca. Ali čini mi se da postoji ta niša otvorena za ovakve romane, veća nego u Hrvatskoj.
 

* Vaš roman apsurda uspoređuju s djelima Becketa i Harmsa. Citirate mailove od po tri stranice, opisujete sukob institucija, "zdravstvenih zajednica", gotovo istog naziva, prenosite pajtonovske dijaloge iz TV-emisije... Roman karikira prezasićenost tekstom i bespotrebnim riječima koje odustaju od djelovanja na stvarnost. Očekujete li da bi takav roman mogao djelovati na stvarnost? Što zapravo očekujete od romana "Četnici, zlato i tamjan"?

- Očekujem da će ga shvatiti oni koji će ga shvatiti. Moj roman je previše apsurdan da bi bio didaktički dostupan široj publici. Pitam se je li on ustvari didaktički uopće. Nisam se bavila publikom dok sam ga pisala, osim u okvirima dramaturgije. Ideju i sadržaj komunicirala sam sa samom sobom. Kao što to radim i s drugim romanima.

Ne očekujem da će roman dobiti neku preveliku pažnju. Mislim da će se manjini svidjeti, a da će većina misliti da sam luda. Jer na žalost, nama je normalan čovjek onaj koji piše o konvencionalnim stvarima iz svog djetinjstva poškropljenih s par sitnih i prihvatljivih ekscentričnosti, jer će se s tim čitatelji moći poistovijetiti, o isto tako ne previše provokativnim duhovnim, intelektualnim, emocionalnim i tako dalje putovanjima pojedinca, obiteljske drame, ljubavne priče i tako dalje. A to je kao književna krema, koja na tekstove recimo Nives Celzijus reagira sa snobovskim gnušanjem. Meni je draža i Nives Celzijus od takvih. Naravno da ne mislim da njen tekst i tekstovi njemu slični uopće zaslužuju ikakvu pažnju, ali s njom barem znamo gdje smo. A ovi su nigdje, skoro kao i Nives Celzijus, a prave se da su negdje.

Ne kažem da su tekstovi napisani po gore navedenoj špranci kao takvi dosadni. Čuda se mogu napraviti ni iz čega, ako se imaju s čim. I nemam načelno ništa protiv pisanja o djetinjstvu, obitelji, poistovjećivanjima čitatelja s tekstom, itd. Imam problem s tim da su mi ti konkretni proizvodi s kojima sam se susrela dosadni, a najviše imam protiv toga da se uglavnom na istim temama inzistira, i to pisanima tako kako su pisane, odnosno po mom mišljenju previše plošno i dosadno.
 

* Nedugo nakon "Četnika..." objavili ste u Srbiji roman "Zelena koža", a uskoro u izlazi i vaš treći roman "Dva su sa sirom". Kako objašnjavate takav tempo objavljivanja? Što očekujete na predstavljanjima svojih knjiga u Srbiji? Kojoj se publici obraćate? Očekujete li da romani objavljeni u Srbiji dopru i do hrvatske publike?

- Nemam pojma. Valjda sam bila dovoljno uporna, a oni dovoljno zainteresirani. Ne znam, očekujem da će na predstavljanje doći oni kojima će se to svidjeti, da ćemo nešto malo popričati o romanima, i to bi bilo to.

Kao što rekoh, dok pišem, ne mislim o tome kako će tekst netko shvatiti i tko bi ga mogao shvatiti. Pišem jer mi se javljaju rečenice u glavi i moram ih zapisati, inače će me to mučiti. Voljela bih da nisam ograničena samo na svoju nišu "luđaka", ali to bih voljela generalno, ne samo za sebe. Ne živimo više u Jugoslaviji u kojoj je izlazak neke knjige bio relevatniji društveni događaj nego što je to danas. Sve je to danas brzinsko i potrošno. Ljudi ostavljaju knjige ako ih ne "uhvate" nakon par stranica, kritiku je gotovo u potpunosti zamijenila reklama, gleda se na to kako da se tekst proda, a ne da se shvati i donese nešto novo, ljudi dođu s posla umorni i ne žele misliti, nego uzeti u ruke nešto lagano, i tako dalje. Ne kažem da tu nema iznimaka, naravno da ima, ali manje nego ranije.

Vjerovatno će doprijeti do hrvatske publike jer dogovaram nekakvu distribuciju romana ovdje.


* "Zelena koža" također ima elemenata apsurda, ali ipak je realističnija. Jeste li pomislili da bi vas kao spisateljicu nakon romana "Četnici, zlato i tamjan" publika i kritičari mogli vezati uz romane apsurda? Bi li moglo biti razočaranih ako opet ne ponudite apsurd i distorziju, koji su zapravo vrlo zabavni?

- Da bi bilo razočaranih, moralo bi biti onih koji će me pratiti, a takvih će, pretpostavljam, biti vrlo malo, ili ih neće biti uopće, ako ne računam svoju porodicu i prijatelje, tako da mi je misliti u tim parametrima zapravo potpuno strano. Čak i ako se u Srbiji i Hrvatskoj pokupuju sve knjige puštene u prodaju, ne mislim da će tu biti investirana dovoljna količina bavljenja mojim tekstovima da bi netko njegovao razočaranje ili osjetio da su mu očekivanja ispunjena.

Ja se apsurda ne mogu osloboditi, iako su "Četnici..." zasada jedini tekst koji je apsurdan od A do Ž. Trenutno pišem "Pudl Štrudl", koji će mu biti najsličniji, ali ostali romani, kao "Zelena koža", nisu takvi.

Ne bih ostajala u nečemu samo zato što to netko od mene očekuje. Ionako moram/o previše toga na dnevnoj bazi. Ne želim razmišljati o pisanju kao o zadovoljavanju konzumenata. Pišem jer pišem, zapravo nemam pojma zašto, jednostavno moram. Nije baš kao odlazak na WC, jer se mogu duže suzdržati da ne pišem, ali tu je negdje.


 

Facebook komentari

Novo u katalogu