Kruno Čudina - U postapokalipsi je sve očito onima koji žele vidjeti

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Dvoje ljudi koji se baš i ne vole, više žive skupa radi nekakve praktičnosti, tražeći jedno u drugome zaštitu od vanjske opasnosti, pomalo izazivaju jezu. Situacija je apsurdna, njihov zazor od vanjskog svijeta pretjeran i prenaglašen, ali ipak čitatelj suosjeća s tih dvoje rezigniranih ljudi koji štedljivo troše svoje zalihe krumpira i ne izlaze nikamo dalje od svog vrta. Strah od onoga izvan njega je zarazan. U romanu "Civilna opasnost" Kruno Čudina vrlo je spretno prikazao tjeskobnu atmosferu, a porazgovarali smo kada je svoj novi roman predstavio na Gornjogradskoj večeri Marijana Grakalića u Cinkušu.
 

* U romanu "Bdijenje" opisali ste odnos oca i sina, a u "Nije bilo dovoljno" udaljavanje oca od vlastite kćeri. Ima li autobiografskih elemenata u "Civilnoj opasnosti", u kojoj se potanko opisuju strategije golog preživljavanja i bijega od svijeta?

- Usudio bih se reći da je roman "Civilna opasnost" čista autobiografija, jednako kao što je to slučaj i u prva dva romana. Još točnije, sve što sam ikada napisao je striktno autobiografsko, ili jednostavnije rečeno – proizašlo je iz mojeg življenja. No, i to je presudno, baš kao što čini razliku, o kakvoj autobiografiji govorimo. Iz klasične autobiografije, tj. uobičajene definicije iste, dolaze uistinu tek određeni elementi, dijelovi događajnosti, određenih situacija koje su mogle poslužiti, jer sam ih, jasno, živio, poslužiti kao okidači onoga što će kasnije biti ispisano u rukopisu, u pjesmi, bilo gdje, na kraju krajeva.

Jednom kada se nađu u književnom tekstu mogu se mijenjati, mogu se izobličavati, modificirati, jer kakav je točno sadržaj manje je bitno. Tu na scenu stupa, rekao bih, jedna misaono-emotivna autobiografija, kojoj je sva moja proživljena događajnost poslužila tek kao prijelaz prema mislima i emocijama. Što će reći da doslovne činjenice iz mojeg života (kao i one modificirane) gube na bitnosti, a jača emocija i misao, koje su tada u potpunosti autobiografske, samo što se ta autobiografija odvija unutar mene, a nadalje prenosi u sam tekst, ugodno se koristeći i već spomenutim činjenicama iz života, koje su tada nebitne osim kao "događaji" ili "mjesta" u koje mogu smjestiti misli i emocije kada god zatreba.

Dakle, imamo dvije vrste autobiografije: o klasičnoj nikada nije i ne može biti riječ, o ovoj drugoj, na misaono - emotivnoj razini uvijek je riječ.
 

* Nema nevinih, kako se to lijepo kaže, tamo gdje se ljudi štite od "civilne opasnosti". Poslodavci su strogi i nepravedni, crkva je patetična, Hana i njezin muž su paranoični. Iako je ton romana gorčast, iz tmurnih redaka povremeno probija ironija. Koliko su parodija i tragikomedija odmak i recept za suočavanje sa stvarnošću?

- Na glavne likove se možda i može gledati kao na paranoične, no oni u isto vrijeme, kao što se može iščitati, žive i u svojevrsnoj pomirenosti sa situacijom, odlaze i do ravnodušnosti, čine i stvari koje nikako ne bi bili u stanju činiti da su izričito paranoični, poglavito u smislu kakvog medicinskog paranoičnog stanja.

Dobro ste primijetili, ironija je itekako prisutna u romanu; dapače, likovi su počesto autoironični, baš kao što sebe stavljaju u stanje parodije, a i ismijavanja vlastitih postupaka u tom njihovom, navodno vrlo sigurnom skloništu, koje su kuća i vrt, što je potpuna zabluda, gotovo namjerna, jer oboje znaju, i o tome i govore, kako će svemu tome doći kraj. Dakle, i nije neko sigurno sklonište. Radi se možda jedino o prihvaćanju življenja u svjesnoj zabludi, ili možda tek o odgodi neizbježnog, onoga od čega su se i željeli maknuti.

Apsolutno je u pitanju i tragikomedija. I ona ovdje služi kao glavno oružje za svako shvaćanje stvarnosti. I služi kao alat za prihvaćanje stvarnosti, bilo koje, i one koja likovima navodno ili doslovno prijeti izvana, ali i one koju oni žive u svojem nestabilnom i nesigurnom skloništu, a koja je, ponavljam, ponajviše na razini želje i njima neizdrživih, besmislenih uvjeta, makar ista bila jedna teška, neostvariva misija, i na razini misli o mogućnosti postizanja drugačijeg načina života. Oni se, katkad, i sami podsmjehuju svojoj uzaludnoj raboti, no ostaju uz nju zbog nedostatka volje da se vrate u stvarnost iz koje su se i sklonili. U toj jadnoj komediji traži se katarza, no pitanje je može li do nje doći, ili će tragedija ostati lišena svojeg cilja i vrhunca, pa ih čak dovesti do svojevrsne antikatarze, antiklimaksa.
 

* U "Civilnoj opasnosti" protagonisti se štite smišljanjem strategija golog preživljavanja, ali uzajamni odnos para nije upitan. Kako to da u orvelovskom svijetu koji opisujete, u kojem nema ništa za jesti čak ni u kantama za smeće, intimni odnos ne strada?

- Ovisi što tko smatra intimnim odnosom. Na prvi "pogled" se čini kako oni dobro funkcioniraju u tome odnosu, no kako se stvari razvijaju, postaje sve jasnije koliko je taj njihov intiman odnos plastičan, površan, jedino na razini suradnje, čak nema niti ikakve tjelesne bliskosti, pa sve do trenutaka u kojima si priznaju da uopće niti jezično ne razumiju jedno drugo.

Međutim, okolnosti nalažu određene kompromise, dogovore, slaganja i kalkulacije. Njihov odnos je razoren davno prije njihovog (ipak ne potpunog) povlačenja iz vanjskog svijeta, jer su već tada, više svatko za sebe, promišljali o besmislu takvog načina života, jednako kao što im je, svakome na njegov način bilo neugodno, teško, odvratno živjeti u svijetu koji se pretvara u jednu veliku laž, u simulaciju, u neizdrživu rutinu, ako baš hoćemo – u opasan i opasno površan svijet, svijet koji je preteško podnositi, kao što je, uostalom, i sa našim stvarnim svijetom, koji naočigled propada, koji je prodao čovjeka, da ne kažem izdao pretvarajući ga u funkciju, ubijajuću pritom sve druge osobine i moći tog određenog bića.

Apokalipsa, ili otkrivenje svega trulog, kriminalnog, svega sablasnog se uistinu već dogodila, i na toj postavci i počiva "Civilna opasnost", da je vrijeme postapokalipse, na ovaj ili onaj način. Na svaki način, jer je sve sada očito, osim onima koji to ne žele vidjeti.
 

* Prati vas epitet glasnogovornika izgubljene generacije. Tko su pisci s kojima ste generacijski povezani? Koje pisce doživljavate kao prethodnike i uzore? Koliko vam pripadnost skupini pisaca olakšava komunikaciju s publikom i predstavljanje u javnosti?

- Razmišljao sam o tome glasnogovorniku koji me je tek nedavno počeo pratiti. Odgovor je jednostavan: ako sam ja bio, ili jesam, glasnogovornik te izgubljene generacije pisaca, mora da, a i jesu, i svi oni koji koji su se tada također jasno i glasno izražavali. Lijepo to može zazvučati, ali ne mogu se poistovijetiti s time, pogotovo dok se ne riješi pitanje koja je to točno izgubljena generacija. Smatra se da se radi o onoj, tako sam barem pročitao, koja je "počela misliti i čitati u ratu, da bi tek poslije njega progovorila vlastitim glasom", što i stoji, rekao bih.

Problem je da, makar od tih vremena, nisam svjedočio niti jednoj generaciji, i to ne samo pisaca, koja nije bila izgubljena na taj način, znači na način da joj je oduzeta umalo svaka mogućnost dobivanja prava bivanja na platformi kritike, već je jednostavno većina tih ljudi, tako i pisaca, ignorirana, što ostaje na snazi do danas.

"Pet prijatelja", kako ih ja nazivam, diktiraju sve i kontroliraju sve, tako i prostor na kojem bi djela živjela, vidljivi ili makar vidljiviji prostor. "Pet prijatelja" se koprca u svojem simuliranom svijetu, svijetu obrtničkog pisanja, i za njih znaju svi oni do kojih se moglo doprijeti. Ostali glasno, ili manje glasno, neki i jednostavno šute, govore upravo o tome što je izgubljenost, kako objektivne kritike, ili izostanka ikakve, i što je izgubljenost cijelog jednog društva. Što ga čini izgubljenim, a izgubljeno je odavno, na tisuće načina, sa svim svojim generacijama, valjda još od te, uvjetno rečeno prve, znane kao izgubljene.
 

* "Nije bilo dovoljno" nominiran je za nagradu "Meša Selimović" za najbolji roman na štokavskom govornom području. Što je za vas značila ta nominacija? Jeste li danas zadovoljni ugledom postignutim u književnim krugovima? U kojoj je fazi scenarij za "Nije bilo dovoljno" i kada bi mogao biti snimljen film?

- Nominacija romana "Nije bilo dovoljno" za nagradu "Meša Selimović" bila je jedna od rijetkih nominacija za ikakve nagrade mojih djela. Pa sam skoro sišao s uma kada sam to saznao. Bez šale. Ili uz nju. Točnije: nominirala me naša sjajna književnica, tada i izbornica, za tu godinu, Ivana Šojat, i sama ta nominacija, uvrštavanje mojeg romana u reprezentaciju od strane izbornice, ugodno me iznenadilo, jer je na taj način, što je najbitnije, platforma za vidljivost romana "Nije bilo dovoljno" postala proširenom – to je ono što je u toj nominaciji, izboru, najviše značilo i za mene i za roman.

Netko je želio "vidjeti" taj roman nakon čitanja, podijeliti ga. I nije se ustručavao, odnosno ustručavala, i nominirati ga, izabrati kao predstavnika, jednog od predstavnika književnosti koja se piše u Hrvatskoj, unatoč zasigurno slabijoj poznatosti autora. To je bila velika stvar.

Što se tiče ugleda u književnim krugovima, stvarno ne znam jesam li zadovoljan, kakvo bi zadovoljstvo moglo biti i kako bi se osjećalo, jer ne znam puno o književnim krugovima, ne u nekom užem smislu, a i sam ugled je uvijek jedna upitna stvar, podložna dezinformacijama i nepreciznosti i nepouzdanosti.

Scenarij po predlošku romana "Nije bilo dovoljno" je odavno gotov, a film će biti snimljen. Ili, vjerojatnije, neće. Bio bi to dobar film, ali ne nalazim put za to ostvariti. Ali hoću, samo je pitanje vremena.
 

* Dario Rukavina je u svoju zbirku pripovijedaka "Brz kao Bruce Lee" uvrstio i priču "Tamno" koju ste zajedno napisali. Kako ste doživjeli izlet u SF i njegove mogućnosti? Jeste li dobili želju napisati još nešto u tom žanru?

- Bilo je vrlo zabavno surađivati s Dariom, a i vrlo poučno, pogotovo u tom žanru, u koji se on razumije jako dobro. Drago mi je da je uvrstio tu našu, zajedničku priču u svoju zbirku. Inače ja baš i nisam za takve suradnje, pišem sam, sebe, ali ovo je uistinu funkcioniralo iznenađujuće dobro. Volim SF, ali nisam od žanra. Općenito govoreći. Mislim da se moja djela teško mogu svesti pod žanr, eventualno mogu opstojati elementi nekog žanra, ali i oni su nedovoljno žanrovski. Međutim, nikad se ne zna, možda napišem jednom i nešto takvo, žanrovsko, iako sumnjam.


 

Facebook komentari

Novo u katalogu