Vladimir Arsenić - Neslaganja su dobra, stimuliraju i zahtijevaju samopropitivanje

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar
Fotografija Arhiv Vladimira Arsenića

Sasvim sigurno nije ugodno autoru pročitati kritiku svog djela pod naslovom "Estetski i tržišni promašaj" ili "Nepotrebno loše" s potpisom uglednog književnog kritičara Vladimira Arsenića. No, Arsenić u svom nemilosrdnom kritičarskom pristupu ima i prepoznatljivu pedagošku notu pa je sasvim lako zamisliti kritizirane autore kako se hvale tom negativnom Arsenićevom kritikom. Jer i nju treba zaslužiti. Arsenić u kritici argumentira, ukazuje na propuste i upućuje kako ih popraviti, po čemu je daleko sličniji starijem članu zajedničke bande koji mora biti strog jer preuzima i dio odgovornosti za mlađe, nego neumoljivom kritičaru kojem je teško ugoditi.

Uporno ukazujući na važnost književne kritike, Vladimir Arsenić neumorno čita i piše, a odnedavno i uređuje na bhsc jeziku (bosanski-hrvatski-srpski-crnogorski) te vodi književni natječaj Ulaznica u Zrenjaninu, čije će mlade dobitnike predstaviti u Zagrebu početkom srpnja na festivalu Prvi prozak na vrh jezika. Časopis Ulaznica izlazi od 1967. godine, a književni natječaj raspisan je 1994. godine. Arsenić njime kormilari od 2007. godine, otkako je na mjestu glavnog urednika naslijedio Radivoja Šajtinca, koji ga je morao napustiti iz zdravstvenih razloga. Od 2008. godine Konkurs Ulaznica otvoren je za sve pisce na bhsc jeziku.


* Prošle godine na festivalu Prvi prozak na vrh jezika kao mjeru poticaja stvaralaštvu mladih predložili ste časopis koji bi mladi sami pisali i uređivali. Je li se od tada do danas nešto pokrenulo u tom smjeru? Koliko se od tada do danas promijenila književna scena, na gore ili na bolje?

- Postoji inicijativa za koju sam čuo, ali nisam siguran da ona pripada mladim autorkama i autorima koji tek traže afirmaciju. Što se tiče promena na književnoj sceni one su spore. Ukoliko ih i ima, čini mi se da idu u očekivanom smeru. Sve je više festivala, odnosno culturetainmenta, a sve manje prave književnosti. Naprosto takvo je vreme i s tim se moramo suočiti. Istovremeno smatram da je ono dobro za neku vrstu samopropitivanja, za određivanje uloge književnosti u novim okolnostima. Da li ona treba da postane deo zabave ili će se vratiti svojoj umetničkoj prirodi, o tome će odlučivati upravo mlade autorke i autori. Festivali su zgodna stvar, druženje je sjajno, ali to naprosto nije literatura.
 

* Uspoređujući srpsku i hrvatsku književnu produkciju u jednom intervuju iz 2014. godine istaknuli ste da je za književnu kvalitetu važna i sređenost izdavačke djelatnosti. Gdje je danas sređenija izdavačka djelatnost, u Hrvatskoj ili u Srbiji? Kakvo je stanje u drugim postjugoslavenskim zemljama? Kako izdavaštvo djeluje na kvalitetu književne produkcije?

- Nažalost, izdavaštvo na čitavom postjugoslovenskom prostoru je u katastrofalnom stanju. Nije da nema dobrih knjiga, ali se čini da su one više posledica talenta samih autorki i autora odnosno prevodilaca nego rada urednika i/ili lektora. Naravno da ljudi nisu zaboravili da prave dobre knjige, ali se proces proizvodnje prilagođava normama divljeg neoliberalnog kapitalizma i jurnjavi za profitom, pa se onda neki od procesa koji su se donedavno smatrali uobičajenim sada naprosto odbacuju kao skupi. Samim tim neke knjige koje su mogle da budu izvrsne, ostale su samo prosečne.


* Kao kritičar dosta ste strogi, ali čitani i ugledni. Kako doživljavate suprotna mišljenja i odgovore na svoje kritičarske procjene? Pogađaju li vas neslaganja ili je veće zadovoljstvo što ste uzburkali baru?

- Neslaganja su dobra i čini mi se da ih prihvatam dobro, da me stimulišu i teraju na samopropitivanje koje smatram važnim delom svog rada. Nikada mi nije cilj da napravim buru i izazovem rekaciju. Ne pišem o ljudima, već o tekstovima. Nažalost, identifikacija između teksta i autora se na našim prostorima podrazumeva, iako ona ne postoji, svakako ne u romantičarskom maniru. Zbog toga volim da čujem mišljenje o svojim tekstovima jer jednom objavljeni oni više ne pripadaju samo meni nego svakom ko ih čita.


* Jeste li zadovoljni književnom berbom 2015. godine? Koje aktualne trendove primjećujete kod mladih književnika? Je li prošao trend stvarnosne literature? Što je sljedeće?

- Nisam prezadovoljan književnom berbom. Ima dobrih knjiga, neki su autori potvrdili svoje visoke domete – Ognjen Spahić, Luka Bekavac, Zvonko Karanović, Svetislav Basara. Sviđaju mi se noviji pripovedački glasovi Ivana Vidaka, Lejle Kalamujić, Jasne Dimitrijević. Što se tiče stvarnosne proze, ona već duže vreme nije aktuelna, a koja je vladajuća paradigma, još ne mogu sa sigurnošću da kažem. Voleo bih kada bi više ljudi pisalo poput Bekavca ili Srđana Srdića, Nevena Ušumovića, Marka Pogačara i nekih drugih, ali raznovrsnost je dobra. Svaka od umetničkih moda je unapred već ograničena i osuđena na neuspeh, ali nije loša kao okvir iz kojeg se u istraživanje sopstvenih izražajnih mogućnosti kreće.
 

* S obzirom na svoj respektabilan kritičarski staž, kako ocjenjujete sazrijevanje mladih književnika koje pratite? Kako sazrijeva postjugoslavenska književnost? Vide li se plodovi kritičarskog ulaganja i mentorskog rada? Jesu li prijevodi na strane jezike i priznanja iz inozemstva mjerilo vrijednosti?

- Postjugoslovenska književnost, a i mlade književnice i književnici sazrevaju polako. Mene trenutno više zanima kako ćemo se svi samoodrediti i pozicionirati unutar novih odnosa moći u književnom polju. Hoćemo li pristati da budemo deo kapitalističke mašinerije ili ćemo pokušati da se bavimo književnošću najbolje što umemo bez obzira na hroničan nedostatak novca i odsustvo one nekadašnje simboličke moći. U tom svetlu se u poslednje vreme više bavim uredničkim poslom u okviru izdavačke kuće Partizanska knjiga i moram da priznam da je on težak, ali se određeni pomaci vide.

Što se prevoda na strane jezike tiče, oni su u velikom broju slučajeva nevidljivi, posebno na onim tržištima koja su velika poput anglosaksonskog, francuskog ili nemačkog. Oni daju lažnu sliku o veličini literature sa ovih prostora, a u stvarnosti ona mahom nikoga ne zanima ako nije ukalupljena u unapred zadate okvire, poput rata ili tranzicije. Neki pisci i spisateljice su odista uspeli u inostranstvu. Daša Drndić, ponekad se čini, uživa veći ugled u Italiji ili Francuskoj, nego u Hrvatskoj ili Srbiji. Ona je odista redak primer. Meni se čini da je ta jurnjava za „uspehom“ koji se meri brojem prevoda bespotrebna. On će doći samo i jedino ako je ono što imate da ponudite čitaocima odista kvalitetno.
 

Facebook komentari

Novo u katalogu