Bruno Šantek - Nasilje me užasava i u meni izaziva nemir, bunt, bijes

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Kako pojedinac može popraviti ovaj svijet? Za odgovor treba samo pogledati oko sebe, primjerice putnike u vlaku kojim svaki dan putujete s posla i na posao. Upravo to je učinio Saša, glavni lik romana Brune Šanteka "Dosta!". Nakon svog prvog romana, "Tajkunovi nasljednici", Bruno Šantek napisao je još jedan brz i pitak "krimić iz susjedstva". Ovaj put skreće pažnju na nasilje prema ženama, uzroke u obitelji i odnos društva prema žrtvama. Kao što će "Tajkunovi nasljednici" biti zapamćeni po dinamičnim scenama jurnjave automobilima koja završava u zagrebačkoj bolnici Dubrava, u novom Šantekovom krimiću najdojmljivije su brutalne scene nasilja.
 

* U romanu "Dosta!" vrlo su brutalne scene nasilja, osobito nad ženama. Zašto takav izbor teme? Je li namjera romana potaknuti suosjećanje sa žrtvom ili pak otvoriti teme o kojima govorimo samo u povodu realnih priča iz crne kronike?

- Zapravo sam se pomirio i unaprijed pripremio na to da će kroz takve teme prvo psihoanalizirati mene i moju podsvijest. Tražit će nasilje u meni i svojevrsnu perverziju koja je kroz takvu temu progovorila iz mene. Oni koji me poznaju reći će da sam i previše smiren i "normalan", to je valjda blaže rečeno dosadan, te će znati da pravo stanje stvari nema veze s takvim temama. Za one druge možda je čak i dobro da se ogrnem nekim plaštom mistike i različitosti, maskom kojom će me ova knjiga prikriti i predstaviti u drugom svjetlu. Hoće li se na taj način, ili na neki sasvim drugi ove teme izvući iz ormara, iz šapata, iza roleta i zidova u kojima su do sada sakrivene, svejedno mi je, bitno je da se počne glasnije pričati o njima.
 

* Kakva je poruka slučajnog suputnika koji postaje zaštitnik? Iako je ranjen u pokušaju da pomogne, on ipak ne odustaje i time je moralni pobjednik. Jeste li primijetili da je danas u literaturi premalo pravih heroja? Je li roman "Dosta!" svojevrstan apel za afirmaciju istinskih ljudskih vrlina, koje ne ovise ni o čemu drugom osim o našoj želji i odluci?

- Samo u literaturi? Nije li cijela naša stvarnost uskraćena za takve heroje? Čak štoviše, uskraćena je i za osnovne postulate morala i istinskih ljudskih vrlina, ma štogod to značilo, jer se u novom svjetskom poretku i manipulacijama ti pojmovi svakodnevno mijenjaju. Naravno, na štetu nas samih. To i je najtragičnije, jer žudimo za tim vrijednostima, dozivamo ih i čekamo da nam one padnu s neba, s računala ili s monitora, a sve to možemo pokrenuti jedino mi sami, iznutra, iz svoje najbliže blizine i dubine, bez posezanja za ičim drugim. Samo trebamo željeti, odlučiti i - djelovati.
 

* Radnja romana "Dosta!" odvija se u vlaku između Zagreba i Dugog Sela, gdje glavni junak susreće žrtve nasilja, no priča je univerzalna i u njoj bi se mogao prepoznati svatko tko se u javnom prostoru, u školi ili na ulici susreo s nasiljem. Kakav odaziv publike očekujete?

- Nasilje je ono što me užasava i ono što u meni izaziva nemir, bunt, bijes. Nevezano odnosi li se to na fizičko ili psihičko nasilje. Kod mnogih ono izaziva i nelagodu, otuda i tako često okretanje glava očitim primjerima nasilja i česta uzrečica "ne bi se štel mešat". I za ovu knjigu s tom tematikom očekujem da će biti sličnih reakcija. Volio bih kad bi se ta nelagoda polako pretvarala u reakciju i da se svi zajedno naučimo boriti protiv tog zla.
 

* Nakon "Tajkunovih nasljednika" i romana "Dosta!", krimić iz susjedstva postaje vaš zaštitni znak. Naziru li se neke zajedničke osobine hrvatskog kriminalističkog romana kao kod primjerice, švedskog ili američkog krimića?

- Premalo smo mi područje za bilo kakvo uspoređivanje s velikim zemljama. To čak nema ni veze s tržištem, što je također važna karika u razvoju žanra i stvaranja publike. Zapravo, sve s hrvatskim temama može se nazvati romanom iz susjedstva jer smo dovoljno mali da se, bez obzira na narječja i sitne specifičnosti prostora, sve dešava nadohvat ako ne ruke a onda barem jednog rezervoara goriva. Upravo zato je na nama da razvijamo svoje ideje, svoj stil, pa tko zna, možda se jednom netko odluči na kopiju tog našeg stila.
 

* Nakon "Tajkunovih nasljednika" kritičari su vas usporedili s Pavličićem i Tribusonom. Što za vas znači takva usporedba? Osjećate li zbog usporedbe s velikanima veću obavezu da se dokažete publici?

- Svaki je roman nova priča, novi početak i novi kraj. Svaki roman traži svoja dokazivanja, prije svega samome sebi dok pišem i dok se iz sebe pokušava izvući sve ono što je nastalo kao početna ideja. I to je jedina usporedba i jedina utakmica koju igram – nadmašiti samoga sebe. Nadmetati se s velikanima ili podilaziti kritičarima je u startu osuđeno na propast. Baš kao i svidjeti se cjelokupnoj publici. Volio bih barem ne razočarati one kojima su se svidjeli "Tajkunovi nasljednici", a ako se nekome "Dosta!" svidi više – super!

 

 

Facebook komentari

Novo u katalogu